Pobačaj: pravo ili ubojstvo? (1)

Pobačaj je jedna od najkontroverznijih tema u suvremenomu političkomu diskursu. S jedne strane, pro-choice ekipa vidi pobačaj kao pitanje ženinih reproduktivnih prava i njezine tjelesne autonomnosti, kao izbor koji žena ima donijeti sama. Iz pro-choice perspektive pitanje pobačaja već je riješeno, jer je ozakonjeno, pa jedino što nam sada preostaje jest da pobačaj – riječima brojnih pristaša za „izbor“ – učinimo besplatnim, dostupnim i sigurnim. Za pro-choice stranu postoji tzv. pravo na pobačaj ili pravo na izbor, a na državi je da ženama omogući korištenje toga prava i da ne popusti pred onima koji žene žele lišiti kontrole nad njihovim reproduktivnim funkcijama.

S druge pak strane, pro-life strana smatra da se pitanje pobačaja ne tiče samo žene nego i nerođenoga djeteta, fetusa. Ako su pro-liferi u pravu, pobačaj je ne samo pogrješan već i ozbiljno pogrješan. Nadalje, ako je pro-life strana u pravu, proces dekriminalizacije i legalizacije pobačaja, koji se od kraja 60-ih godina prošloga stoljeća odvija diljem svijeta, životom su platile stotine milijuna nevinih, a ako se ne poduzme ništa, daljnje stotine i stotine milijuna. Iz toga se vidi zašto pro-liferi smatraju da ne postoji tzv. pravo na pobačaj, da pobačaj nije puki medicinski zahvat, kako tvrde iz pro-choice tabora, nego oduzimanje nevinoga života.

Tko je u pravu? Ako fetus nije ljudsko biće, onda je pro-choice strana u pravu i pobačaj nije ništa više doli obični medicinski zahvat.[1] Ako je tomu tako, mogli bismo argumentirati da postoji pravo na pobačaj i omogućiti ženama da na siguran način mogu realizirati to pravo. Pro-life pozicija u tomu bi slučaju bila borba za ograničenje ženinih prava. No ako je fetus doista ljudsko biće, slijedi da se ne tiče samo ženina tijela i njezinih reproduktivnih prava već i fetusova prava na život.[2] Pobačaj bi u tomu slučaju bio ubojstvo i trebalo bi ga, kao i druge oblike ubojstva, zakonski zabraniti. Pro-choice bi stajalište u tomu slučaju bilo ne samo ozakonjenje ubojstva nego i nastojanje da ubojstvo bude što sigurnije i dostupnije za počinitelje.

U ovomu ću tekstu braniti pro-life poziciju, odnosno da je pobačaj ili namjerno usmrćivanje fetusa u majčinoj utrobi pogrješno jer je riječ o hotimičnomu oduzimanju nevinoga ljudskoga života. Branit ću tako sljedeći argument:

P1: Uvijek je pogrješno namjerno usmrtiti nevino ljudsko biće.

P2: Fetus je nevino ljudsko biće.

K: Uvijek je pogrješno namjerno usmrtiti fetus.

Prvo pitanje koje nam se nameće glasi: „Je li fetus doista ljudsko biće?“

1. Što je fetus?

1.1. Loši argumenti pobornika pobačaja

Za početak bi pobornik pobačaja mogao tvrditi da fetus nije ljudsko biće od trenutka začeća, nego to postaje u nekomu trenutku t i u tomu trenutku t postaje ljudskim bićem i dobiva pravo na život. To može biti: 1) bilo pri porodu; 2) bilo kad stekne sposobnost preživljavanja; 3) bilo kad počne izgledati poput ljudskoga bića (Oderberg 2000, 4-6).

1.1.1. Postaje li fetus ljudskim bićem pri porodu?

U prvomu slučaju izgleda da naš sugovornik tvrdi kako vidljivost i odvojenost od majke igraju važnu ulogu u određivanju fetusova čovještva. No možemo si postaviti sljedeća pitanja: „Zar čovještvo i pravo na život ovise o tomu jesi li viđen ili ne? Ovise li možda o tvojoj lokaciji? Znači li to da su fetusi postali ljudska bića s pravom na život tek izumom rentgena i ultrazvuka?“ Prema ovomu bi stavu izgledalo da dok ne vidimo fetus (ili rođeno dijete), ono nije ljudsko biće. To postaje tek kad ga vidimo. Apsurdno, zar ne? Nadalje, zar fizička povezanost s majkom igra toliku ulogu? Znači li to da dijete po rođenju možemo ubiti dok god je s majkom povezano pupčanom vrpcom? Očito je da je riječ o nerazumnomu i potpuno arbitrarnomu kriteriju za određivanje čovještva.

1.1.2. Sposobnost preživljavanja kao kriterij čovještva fetusa

Međutim, možda fetusovo postajanje čovjekom ovisi o njegovoj sposobnosti preživljavanja izvan utrobe, odnosno fetus je ljudsko biće od onoga trenutka kad majka nije više od ključne važnosti za njegovo preživljavanje. No kao što upozorava australski filozof David Oderberg, „rođeno je dijete također potpuno ovisno o svojoj majci, jedino što ga umjesto majčinih automatskih nutarnjih procesa hrani i čuva majčino svjesno kontrolirano vanjsko ponašanje“ (ibid, 5). Možemo se zajedno s Oderbergom pitati: „Kako može o tomu ovisiti fetusovo čovještvo i njegovo pravo na život?“

K tomu, današnja je tehnologija dovoljno uznapredovala te više nije rijetkost da djeca koja su se rodila u 22. tjednu trudnoće prežive. Ispada da fetusovo čovještvo ovisi o postojanju tehnologije koja bi fetus održala na životu. No znači li to da je fetus star 22 tjedna danas ljudsko biće i ima pravo na život, ali 1920. ili pak 920. godine to nije bio slučaj? Ovisi li moralnost o dostupnoj tehnologiji? Pretpostavimo da u Hrvatskoj imamo na raspolaganju tu tehnologiju, ali u Ugandi nemaju. Znači li to da hrvatski fetus od 22 tjedna ima pravo na život, ali ugandski fetus ne?

1.1.3. Ovisi li fetusovo čovještvo o njegovu izgledu?

„Ok“, govori pobornik pobačaja, „možda fetusovo čovještvo ne ovisi bilo o vidljivosti bilo o odvojenosti od majke bilo o njegovoj sposobnosti preživljavanja. Možda fetus postaje ljudskim bićem kad počne izgledati poput ljudskoga bića? Ipak je fetus u svojim ranijim stadijima (točnije, kao zigota ili pak embrij) samo nakupina stanica koja uopće ne izgleda poput ljudskoga bića. Istina, ima ljudski DNK, ali to isto vrijedi i za kožne stanice?“

No koliko je uistinu važan fetusov izgled u određivanju je li fetus ljudsko biće s pravom na život? Pa baš i nije. Čini se da pitanje našega sugovornika ne glasi: „Izgleda li fetus poput čovjeka?“, već radije: „Izgleda li fetus poput odrasloga ili zreloga čovjeka?“ Očito je da ne izgleda, ali zato izgleda poput mladoga ili nezreloga ljudskoga bića. Filozofijske i empirijske argumente za to ponudit ću u ovomu tekstu.

Konačno, napisanomu možemo pridodati i ono što je Edward Feser napisao o ovomu prigovoru:

„Pozivanje na izgled embrija ili zigote baš i ne pomaže, čak je i filozofski neozbiljno: možete tvrditi da stol ne izgleda kao skup atoma koji se okolo kreću, ali upravo to stol i jest. Činjenica je da stol izgleda upravo tako: upravo tako izgleda skup atoma koji se okolo kreće … kada je u formi stola. Slično tome, na optužbe kako fetus, u kojoj god da je fazi, ne izgleda poput osobe ili ljudskog bića, potrebno je odgovoriti, naravno da izgleda; upravo tako i izgleda ljudsko biće ili osoba u tom mjesecu (ili tjednu) razvoja“ (KSDK-ov prijevod uz pokoju preinaku).

1.1.4. Je li fetus potencijalno ljudsko biće?

Iako to ne tvrde izričito, izgleda da se u pozadini prethodnih prigovora nalazi stav da je fetus potencijalno ljudsko biće: fetus nije ljudsko biće, ali ima mogućnost to postati u nekomu trenutku t. No riječ je o nebuloznomu stajalištu. Kao što Feser objašnjava:

„Tvrdnja koju često čujemo, da je fetus tek potencijalno ljudsko biće, jednostavno je netočna. Očito je da se radi o ljudskom biću – ne radi se o psu ili hobotnici – samo što nije potpuno razvijeno biće. Zamjenska tvrdnja da se radi o potencijalnoj osobi, a da potencijalne osobe nemaju prava zabluda je pretpostavljanja onoga što se pokušava pokazati. Tvrdnja suparnika pobačaja nije da je fetus potencijalna osoba, nego da je osoba koja još nije ostvarila svoje potencijale. Ne možete niti uvjerljivo tvrditi da čak ako i je osoba, fetus možete ubiti sve dok je u svom primitivnom stanju, dok još ne ispunjava svoje potencijale. Pretpostavimo da imam uređaj koji transformira odraslu osobu u gnjecavu protoplazmu na jedan sat, nakon toga će se vratiti u svoj normalan oblik. Pretpostavite nadalje da ga koristim nad osobom koja pati od amnezije, mentalno bolesnim beskućnikom koji nema obitelj ni prijatelje, i koji neće, poput neželjenog fetusa, nikome nedostajati i koji nema planove koje bih omeo. Bi li bilo moralno dopustivo uništiti protoplazmu prije nego što ostvari svoj potencijal i vrati se u beskućnika? Sigurno da ne; ali kako je onda dopustivo uništiti fetus u bilo kojoj fazi njegova razvoja?” (KSDK-ov prijevod uz pokoju preinaku).

Pitanje je li fetus ljudsko biće kao i pitanje je li fetus osoba obradit ćemo u sljedećim poglavljima. Ono što je zasad važno primijetiti da što god fetus bio ne može biti tek potencijalno ljudsko biće koje će postati čovjekom u nekomu trenutku t, već jedino što može biti jest zbiljsko ljudsko biće. Razlika između odrasloga čovjeka i fetusa bila bi ta što fetus nije potpuno razvijeno ljudsko biće. No je li fetus doista ljudsko biće?

1.2. Je li fetus ljudsko biće?

Uklonivši loše pro-choice argumente s puta, sad se pitamo: „Je li fetus ljudsko biće?“ Obično se fetusovo čovještvo brani tzv. argumentom iz kontinuiteta razvoja prema kojemu ne postoji metafizički značajna razdjelnica u embrionalnomu i fetalnomu razvoju koja bi razdvajala ljudsko biće od nečega što nije ljudsko biće. Prema tome, embrij/fetus ljudsko je biće od začeća nadalje. Snagu argumenta iz kontinuiteta razvoja očitovat će nam promišljanje o nekim činjenicama koje nitko ne dovodi u pitanje (vidi također ovdje):

„U oplodnji, nukleus spermija, koji sadrži očev DNK, i onaj jajne stanice, koji sadrži majčin DNK, spajaju se kako bi oblikovali potpuno nov nukleus. Zigota …, ili stanica koja je rezultat spajanja spermija i ovuma, sadrži cjelokupni genetski nacrt za budući razvoj fetusa, bebe, djeteta i odrasle osobe. Stvarna fizička konstitucija i izgled fetusa, bebe itd., određeni su, ako ne potpuno, onda gotovo potpuno, zigotinim DNK. Otprilike dan nakon začeća, kad se oblikuje novi genetski nacrt, zigota se počinje dijeliti, odnosno rasti. Prolazi kroz stadij morule (12-16 stanica;… stanice su okružene membranom, zona pelludica, ‘transparentnim pojasom’, i one su okružene dok god entitet ne bude u mogućnosti implantirati se u maternicu). Potom se rastući entitet od 4. dana do implantacije 7. dana naziva blastocit… (Sve su reference na dane približne.) Oko 7.-9. dana već se može odrediti entitetov spol što je naravno snažna evidencija da je ono ljudsko biće po sebi. Nekoliko dana nakon implantacije embrij, koji sada crpi hranidbene tvari iz sluznice majčine utrobe, počinje slati hormone i druge kemijske tvari da zaustave majčinu menstruaciju. Približno 15. dana embrij ima ‘primitivnu prugu’ ili početak tjelesne osi; mogućnost njegova dijeljenja u identične blizance prestaje u ovomu stadiju… Oko 17. dana embrijeve se vlastite krvne stanice razvijaju (stoga ima svoju krvnu grupu u ovomu stadiju), kao i posteljica iz koje će se nastaviti hraniti sve do rođenja. Do 20. dana počeo se oblikovati mozak i možete vidjeti rudimentarne hemisfere. Embrij je 2 mm dug. Primijetite da se sve to dogodilo prije nego što majka zna da je trudna (trudnoća se danas može otkriti tjedan do dva nakon oplodnje uz pomoć bilo krvnoga, koji je pouzdaniji, bilo urinalnoga testa, op. a.). Između 21. i 24. dana srce, koje je sad oblikovano, počinje regulirati otkucaje, a do 28. dana oblikuju se tri glavna dijela mozga i leđna moždina. Uši i nos počinju se oblikovati 30. dana, a do 6. tjedna (približno 42 dana) fetus ima lice, prste, nožne prste i cjelokupni kostur te očituje refleksno ponašanje. Moždana aktivnost može se otkriti otprilike u ovo vrijeme (i vjerojatno će se moći otkriti ranije kako tehnologija napreduje) te se povećava u količini i složenosti tijekom ostatka trudnoće, pri rođenju i dalje. Do 7. tjedna fetus posjeduje zube i desni, do 8. tjedna svi glavni organi funkcioniraju – želudac, jetra, bubrezi itd. Od ovoga trenutka ne oblikuju se nove strukture. U 11.-12. tjednu fetus miče svoje ruke i noge, sisa palac, udiše amniotsku tekućinu i rastu mu nokti. Većina pobačaja (oko 80%) događa se prije 12. tjedna. Sa 16. tjedana (4 mjeseca) [fetus] posjeduje genitalne organe, može plivati, udarati, prevrtati se i hvatati svojim rukama. Glasnice će profunkcionirati do 18. tjedna i fetus također reagira na zvukove. Također će imati kosu najkasnije s 20. tjednom i otprilike će biti 30 cm dug. Brz rast, uz stalno dodavanje novih vrsta ponašanja, nastavlja se do porođaja u 9. mjesecu“ (Oderberg 2000, 9-10).

Oderberg nastavlja:

„Sâm kontinuitet razvoja čini metafizičkim nemogućim reći: ‘Prije stadija S fetus nije ljudsko biće, ali nakon stadija S jest.’ Stoga, ono što protivnik pobačaja tvrdi jest striktni numerički identitet među zigotom, embrijom, fetusom, bebom, djetetom i odraslim čovjekom. Numerički identitet slijedi iz činjenice čovještva: ako fetus jest ljudsko biće, onda koje bi ljudsko biće moglo biti osim onoga koji je rođen od njega? Nije kao da fetalni razvoj uključuje neprekidni niz zamjena jednoga ljudskoga bića drugim“ (ibid, 10).

Izgleda da u kontinuitetu razvoja imamo snažan argument za fetusovo čovještvo s čime se slaže i Peter Singer:

„Liberalna potraga za moralno ključnom razdjelnicom između novorođenčeta i fetusa nije uspjela ponuditi nikakav događaj ili stadij razvoja koji može podnijeti težinu razdvajanja onih s pravom na život od onih koji nemaju takvo pravo, na način koji bi jasno pokazao da fetus – [u razvojnomu stadiju] kada se događa većina pobačaja – spada u drugu kategoriju. Konzervativac je na čvrstomu tlu kada inzistira da je razvoj od embrija do novorođenčeta postupan proces koji nije određen nikakvom očitom točkom u kojoj postoji promjena moralnoga statusa koja bi bila dovoljna da se opravda razlika između smatrati ubijanje novoronđečeta kao ubojstvo i smatrati ubijanje fetusa kao nešto što bi trudna žena trebala moći slobodno izabrati kako želi“ (Singer 2011, 129).[3]

Napisanomu bih pridodao Rochejacqueleinovu primjedbu iz teksta Je li pobačaj protuustavan? Neproblematično je da je fetus biološki organizam. No budući da organizmi ne lebde u taksonomijskomu vakuumu, tj. organizmi su uvijek organizmi određene vrste, i ljudski je fetus ljudsko biće a ne, recimo, kornjača, dupin ili čudnovati kljunaš. Bilo kako bilo, fetus je ljudsko biće.

1.2.1. Određuje li moždana aktivnost čovještvo?

Ipak, zagovornik pobačaja mogao bi uzvratiti na sljedeći način: „Budući da fetus ne pokazuje znakove moždane aktivnosti u prvih šest tjedana, a prva tri tjedna uopće nema mozak, kako fetus u ranomu stadiju uopće može biti ljudsko biće ako biti čovjek znači imati mozak koji funkcionira?“

U odgovoru na ovaj prigovor možemo se poslužiti onime što je Peter Singer napisao u svojoj Praktičnoj etici:

„Nema sumnje da je embrij, koji je začet ljudskom spermom i jajašcima [sic], ljudsko biće od prvih trenutaka svoga postojanja; a isto vrijedi i za ljudsko biće s najtežom i neizlječivom mentalnom retardacijom, čak i za anencefalično novorođenče – odnosno novorođenče koje, kao posljedica defekta u razvoju neuralne cijevi, nema mozak“ (ibid, 73).

Kao što Oderberg pojašnjava, istina jest da je funkcionirajući mozak obično nužan za ljudski život, ali ljudsko biće može živjeti bez njega bilo nekoliko tjedana nakon začeća bilo nekoliko tjedana nakon poroda (Oderberg 2000, 11). Očito je da je dijete bez mozga u oštećenomu stanju kao što bi bilo kada ne bi imalo ruke ili noge, a ostavimo li po strani abnormalnosti, embrij bez mozga genetski je programiran razviti mozak. Nadalje, Oderberg napominje da je također jasno da mozak igra ključnu ako ne i esencijalnu ulogu u normalnomu psihološkomu funkcioniranju. Ipak, ništa od toga ne implicira da biti čovjek znači posjedovati mozak (ibid).

Netko bi mogao odgovoriti: „Budući da prestanak moždane aktivnosti ili moždanu smrt obično poistovjećujemo čovjekovom smrću, isto tako bismo početak moždane aktivnosti mogli smatrati početkom postojanja ljudskoga bića“. No pogrješno je moždanu smrt smatrati kao prestanak postojanja ljudskoga bića. „Današnja medicina smatra da smrt moždanoga debla a ne moždana smrt predstavlja trenutak čovjekove smrti“ (ibid). Kao što svjedoči online verzija Medicinskoga priručnika za pacijente:

„Moždano deblo pomaže namještanju položaja; regulira disanje, gutanje i kucanje srca; kontrolira brzinu sagorijevanja hrane; i povećava oprez kada je to potrebno. Ako je moždano deblo teško oštećeno, te automatske funkcije prestaju i ubrzo dolazi do smrti.“

O čitavoj bi se stvari moglo pisati detaljnije, no za potrebe ovoga teksta dovoljno je imati na umu da

„ne prestaju sve tjelesne funkcije kada moždana aktivnost (uključujući onu moždanoga debla) naizgled (i naglašavam naizgled) prestane: kucanje srca, cirkulacija i krvni tlak spontano ustraju, a hormoni također nastavljaju cirkulirati … (točno kao u slučaju fetusa nakon nekoliko tjedana trudnoće prije nego što mozak počne s funkcioniranjem). … Činjenica je da je prema sadašnjemu stanju medinskoga i fiziološkoga znanja jedini siguran znak smrti nešto poput generaliziranoga truljenja tijela. … Nema, stoga, opravdanoga razloga smatrati ‘moždani život’ kao ljudski život ništa više negoli smatrati ‘moždanu smrt’ ljudskom smrću“ (ibid).

1.2.2. Jesu li spermij i jajna stanica ljudska bića?

Jedan popularan prigovor fetusovu čovještvu jest da su jajna stanica i spermij zapravo ljudska bića prije nego što se sjedine, pa bi, tvrde pobornici pobačaja, muškarci i žene okolo sa sobom nosili milijune ljudskih bića. Ne bi li u tomu slučaju menstruacija bila nešto poput ubojstva, a ejakulacija genocid? K tomu treba pridodati i razmišljanje da jer je oplodnja proces i stoga postupna, ne može se zapravo razgraničiti od onoga što se događa spermiju i jajnoj stanici prije njihova sjedinjenja. Ako je kontinuitet doista toliko važan, zašto ga ne rastegnuti na razdoblje prije oplodnje koje nije neki čaroban trenutak te tretirati spermij i jajnu stanicu kao kolektivno ljudsko biće sa svim čudnim posljedicama koje iz toga slijede (ibid, 15)? Čak i ako kao takvi spermij i ovum nisu ljudska bića, možda su potencijalna ljudska bića, a jer je život dobar, spermij i jajnu stanicu trebali bismo združivati kad god je to moguće (ibid). Što odgovoriti našemu sugovorniku?

Prvo, ni spermij ni jajna stanica zasebno nisu ljudska bića jer su očito različiti organski entiteti sa svojim vlastitim nukleusom, odnosno vlastitim „zapovjednim i kontrolnim“ centrima, vlastitim hranidbenim i vegativnim ponašanjem (ibid, 16). Nadalje, tvrdnja nije da su spermij i jajna stanica zasebno ljudska bića, nego da je oplođena jajna stanica ljudsko biće. Istina je kako je oplodnja proces i da se događa tijekom vremena a ne u trenu. No kao što objašnjava Oderberg:

„Isto vrijedi za, recimo, udaranje nogometne lopte: koristi videokameru koja bilježi usporeno kretanje te ćeš vidjeti da kopačka postupno udubljuje loptu i loptu koja postupnu napušta kopačku, ali ni jedna videokamera, koliko god napredna bila, neće zabilježiti matematički trenutak u kojem je lopta udarena. No što bismo iz ovoga trebali zaključiti – da je metafizički nemoguće udariti nogometnu loptu?“ (ibid, 15).

Tako je potpuno ispravno reći da je Marko udario loptu u 19:27. To isto vrijedi za oplodnju: događa li se kad je spermij potpuno u jajnoj stanici ili kad je pola njega unutra ili je dovoljno da samo njegova glava bude u ovumu? Oderberg pojašnjava: „Nema matematički čarobnoga trenutka, ali istinito je reći: ‘Oplodnja se dogodila u 11:35 ujutro’ koliko je i: ‘Bill i Belinda imali su spolni odnos u 11:35 navečer.’ To je onoliko precizno koliko možemo biti i onoliko precizno koliko trebamo biti“ (ibid).

Spermij i jajna stanica nisu čak ni potencijalna ljudska bića osim u širokomu smislu jer spajanjem jajne stanice i spermija nastaje ljudsko biće. No isto tako mogli bismo reći da su brašno, kvasac, mlijeko, voda, ulje i sol potencijalni kruh jer od tih sastojaka radimo kruh.

Bilo kako bilo, postoji radikalna razlika između spermija i jajne stanice te zigote/embrija/fetusa. I dok spermij i ovum prestaju postojati prije nego što dovedu do postojanja bilo kojega ljudskoga bića, uključujući odrasloga čovjeka, zigota/embrij/fetus ne moraju prestati postojati, naprotiv, moraju nastaviti postojati i rasti i razvijati se (ibid, 16). Kao što smo primijetili nešto ranije u tekstu, u slučaju zigote/embrija/fetusa nije riječ o potencijalnomu ljudskomu biću nego o zbiljskomu ljudskomu biću koje još nije u potpunosti razvilo svoje inherentne mogućnosti. Prema tome, potpuno je promašeno i filozofski neozbiljno tvrditi da je menstruacija ubojstvo ili da je ejakulacija genocid jer jajna stanica i spermij jednostavno nisu ljudska bića.

1.2.3. Jednojajčani blizanci i totipotentnost

No postoje daljnji mogući problemi vezano uz fetusovo čovještvo. Naš nas sugovornik upozorava: „Prije oblikovanja primitivne pruge (do oko 15. dana) moguće je da se embrij podijeli u jednojajčane blizance, a svaki se od njih može potom podijeliti itd. To bi značilo da u početku nije bila prisutna jedna individua, već 2, 3 ili pak 5. Nadalje, prije osmostaničnoga stadija (do približno 3. dana) svaka je embrionalna stanica totipotentna, odnosno ako bismo uklonili jednu stanicu iz embrija, ona bi se počela dijeliti na način da ima potencijal razviti se u fetus. Ako bismo tako uklonili tri stanice iz četverostaničnoga embrija, mogla bi se razviti četiri istovjetna fetusa, pa i više ako bi se spontano podijelili u identične blizance. Ne pokazuje li to kako uopće nema smisla govoriti o mogućnosti identificiranja jedinstvenoga ljudskoga bića u tako ranomu stadiju?“

Ipak, ove činjenice ne opovrgavaju tvrdnju da je rani embrij jedinstveno ljudsko biće premda pokazuju kako u ranomu embriju postoji potencijal da se iz njega razviju druga, različita ljudska bića. One koje zanima više o ovoj temi uputio bih na Oderbergov članak Modal Properties, Moral Status, and Identity (1997). Za naše je potrebe dovoljno primijetiti da najviše što ovaj prigovor pokazuje jest da ne počinju sva ljudska bića postojati pri oplodnji, već neka počinju postojati koji dan kasnije ako se dogodi dijeljenje na jednojajčane ili identične blizance. Za jednojajčane blizance tako vrijedi da su začeti prilikom dijeljenja. Oderberg komentira:

„To znači da se embrij koji se kasnije dijeli na blizance ne može poistovjetiti s bilo kojim embrijem nakon dijeljenja – u tomu smislu, ne može se identificirati. No i dalje ga je moguće identificirati kao živo ljudsko biće čiji se identitet može pratiti od oplodnje do dijeljenja kad prestaje postojati. Zašto bismo ga smatrali nekim neodredivim brojem individua samo zato što iz njega mogu nastati dvije ili više individua?“ (Oderberg 2000, 17).

Smatrati da prije dijeljenja na jednojajčane blizance nije postojalo jedinstveno ljudsko biće bilo bi kao reći: „Budući da će se podijeljeni plošnjak razviti u dva nova plošnjaka, to znači da jedinstveni plošnjak nije postojao prije dijeljenja“ (usp. Haldane & Lee 2003, 273). Za bolje shvatiti to može nam pomoći sljedeća misaona vježba: „Što kad bi teleportacija na Enterpriseu krenula po zlu i sad odjednom imamo dva identična Kirka? Možda ni jedan od njih nije numerički istovjetan onomu početnomu (koji je plauzibilno prestao postojati), ali iz toga nikako ne slijedi niti da početni Kirk nije bio ljudsko biće niti da u situaciji u kojoj do kvara ne bi došlo, početni Kirk ne bi bio numerički identičan Kirku nakon teleportacije.“[4]

Nadalje, ni primjer totipotentnosti ne opovrgava da je rani embrij jedinstveno ljudsko biće. Primjerice, ako bismo u osmostaničnomu stadiju uklonili jednu totipotentnu stanicu, to bi bio slučaj gdje izvorni embrij preživi s tim da bi izgubio jednu stanicu. Uklanjanje i razvijanje totipotetnih dijelova biljke događa se stalno, primjerice, pri razmnožavanju ruže reznicama kojim dobivamo identičnu biljku. Izvorna ruža preživljava iako smo uklonili dio koji se razvio u novu, identičnu ružu. Štoviše, rezidbom možemo dobiti na desetke novih, identičnih ruža. Znači li to da je izvorno bilo na desetke ruža a ne jedna? Naravno da ne. Ako je tomu tako, zašto bismo zanijekali da postoji jedinstveni embrij ako uklonimo jednu totipotentnu stanicu? No priznamo li to, onda nema problema reći da postoji jedan embrij ako ne uklonimo ni jednu totipotentnu stanicu. Oderberg napominje:

„Drugim riječima, ne postoji problem oko toga koliko uopće ima embrija, bilo da se stanice ukloni ili ne, čak i ako su sve totipotentne. Jedini je problem koliko se stanica mora ukloniti prije nego što embrij prestaje postojati, a to je drukčiji problem koji pretpostavlja da je cijelo vrijeme postojao jedan embrij“ (Oderberg 2000, 18).

Oderberg zaključuje da na individualnost embrija ne utječe što bi mogao učiniti (primjerice, podijeliti se na blizance) ni što mu se može učiniti (odvajanje u totipotentne stanice).

1.3. Je li fetus ljudska osoba?

Ipak, dobar se dio današnjih zagovornika pobačaja slaže da je fetus ljudsko biće u biologijskomu smislu, ali niječu da je fetus ljudsko biće u moralnomu smislu, odnosno osoba. Budući da su samo osobe nositelji prava i stoga imaju pravo na život, a fetus nije osoba, slijedi da fetus nema pravo na život. Međutim, jesu li zagovornici pobačaja u pravu?

Prije nego što odgovorimo na pitanje o tomu je li fetus ljudska osoba, trebamo nešto reći o tomu kako uopće shvatiti pojam „osoba“. Da bismo pronašli odgovor na to pitanje, kratko ćemo se osvrnuti na klasično i moderno shvaćanje pojma osobe, o čemu piše Rochejacquelein u svomu tekstu Je li pobačaj protuustavan?

Moderni bi stav bio osobu shvatiti služeći se najosnovnijim psihološkim kriterijima, a to su osjećajnost, emocionalnost, razum, sposobnost komuniciranja, samosvijet i moralno djelovanje. Budući da fetus ne očituje te osobine, slijedilo bi da ne ispunjava uvjete osobnosti, odnosno da nije osoba. Na temelju toga kao i stajališta da samo osoba ima pravo na život slijedi da fetus nema pravo na život.

No svesti pitanje osobnosti samo na najosnovnije psihološke kriterije povlači za sobom ozbiljne posljedice. Najveća je od njih pitanje legalizacije „poslijeporođajnoga pobačaja“. Naime, kao što Rochejacquelein upozorava, postoje mislioci (Peter Singer, Mary Ann Warren) koji „više ili manje otvoreno prihvaćaju da usmrćivanje male djece nije moralno pogrješno u onoj mjeri u kojoj je moralno pogrješno usmrtiti normalno odraslo ljudsko biće“.

Postoje i drugi problemi za one koji inzistiraju da navedene psihološke karakteristike trebaju biti prisutne i operativne kako bi ljudsko biće ispunjavalo uvjete osobnosti i posjedovalo moralnu vrijednost. Što bismo, primjerice, trebali učiniti s ljudima koji spavaju, koji su pijani ili nadrogirani? Jesu li oni osobe? Gore navedene psihološke karakteristike ili su vrlo ograničene ili naizgled nisu prisutne. Znači li to da i njih možemo usmrtiti kao i u slučaju fetusa?

Peter Singer, Michael Tooley i njima slični protive se tomu tvrdeći da, na primjer, osobu koja spava nećemo ubiti jer je izrazila želju da nastavi postojati. Drugim riječima, Singer argumentira da je za ne usmrtiti osobu koja ne očituje odgovarajuće psihološke karakteristike potrebno pristajati uz nešto poput „sadašnje ili prošle svijesti o mogućemu budućemu životu“ (Oderberg 2000, 34). Međutim, njima zapravo nije stalo do toga načela jer i Singer i Tooley smatraju da bi se u slučaju nepovratne kome osobu moglo ubiti ili dati da umre. No taj je komatozni čovjek jednom bio svjestan da ima mogući budući život. Zašto u slučaju nepovratne kome to načelo ne vrijedi?

Nadalje, možda bi Singer, Tooley i drugi inzistirali bilo da je riječ o želji koja ne prestaje postojati čak ni za vrijeme sna ili da je osoba sposobna željeti da nastavi živjeti (Singer) bilo da za vrijeme spavanja ili pod utjecajem opijata osoba i dalje ima sposobnost koje su karakteristične za osobnost (Tooley). Drugim riječima, Singer i Tooley prizivaju u pomoć potencijalnost čime, barem implicitno, pokazuju važnost potencijalnosti u pripisivanju osobnosti jer „sposobnost“ jednostavno jest mogućnost obavljanja zadane funkcije (ibid, 36).

Međutim, jednom kad potencijalnost uđe u igru, nema povratka. Ne postoji (metafizički) značajna razlika između potencijalnosti fetusa i nadrogirane osoba ili čovjeka koji spava: svi se nalaze u stanju latentnoga mentalnoga funkcioniranja onih karakteristika koje Singer, Tooley i ostali koriste da bi nešto prozvali osobom. Razlika je u tomu što je u slučaju spavača riječ o odraslomu i zrelomu čovjeku koji je dostigao samosvijest, dok je fetus mladi i nezreli čovjek koji još nije, ali će to zasigurno postići (osim u slučaju ozljede ili malformacije) ako mu se dopusti (ibid, 35). No te razlike ne mogu opravdati metafizičku razliku koja bi utemeljila moralnu razliku. Kod pijane osobe, spavača i fetusa normalne funkcije su na neki način potisnute ili nisu potpuno ostvarene i samo je potrebno na neki način „probuditi“ te funkcije: triježnjenjem pijanca, buđenjem spavača, a fetusu pak treba hrana, toplina i gostoljubivi okoliš. „Ako se ti uvjeti ispune u svakomu slučaju, svako od tih stvorenja učinit će ono što se ostvaruje prirodno i dovesti se ili vratiti u stanje normalnoga i punoga funkcioniranja, što uključuje racionalnost, samosvijest i sve druge operacije koje čine ljudsko biće“ (ibid, 36).

Klasično je pak stajalište, koje branim u jednomu od prethodnih tekstova, da ne postoji taj jaz između ljudskoga bića i osobe. Ljudsko biće jest osoba. Fetus je tako zbiljsko ljudsko biće koje posjeduje gore navedene najosnovnije psihološke osobine, ali makar bile prisutne, ne može ih realizirati jer se još nisu razvile, jer je riječ o mladomu i nezrelomu ljudskomu biću. Drugim riječima, te su osobine prisutne u fetusu u mogućnosti i tek se imaju ozbiljiti. Prema klasičnoj bi poziciji tako fetus bio osoba od trenutka začeća i pobačaj u bilo kojemu trenutku trudnoće u tomu bi slučaju predstavljao lišavanje života ljudske osobe ili ubojstvo. Ukratko, klasična je pozicija da je fetus ljudska osoba, ljudsko biće s pravom na život.

Fetus nije samo ljudsko biće u biologijskomu smislu već je i ljudsko biće u moralnomu smislu, odnosno fetus je osoba. Imajući to na umu, modificirat ćemo naš prvotni argument:

P1: Uvijek je pogrješno namjerno usmrtiti nevinu ljudsku osobu.

P2: Fetus je nevina ljudska osoba.

K: Uvijek je pogrješno namjerno usmrtiti fetus.

U sljedećemu ćemo nastavku vidjeti postoje li situacije u kojima je pobačaj opravdan, odnosno pitat ćemo se: „Je li uvijek pogrješno usmrtiti nevinu ljudsku osobu?“

Luka Ilić

Korištena literatura

a) John Haldane & Patrick Lee. 2003. „Aquinas on Human Ensoulment, Abortion and the Value of Life“. Philosophy 78, no. 304 (April): str. 255-278.

b) David Oderberg. 2000. Applied Ethics: A Non-Consequentialist Approach (Oxford: Blackwell).

c) Peter Singer. 2011. Practical Ethics (Cambridge: Cambridge University Press).

---

[1] Važno je imati na umu da neki mislioci (primjerice, Peter Singer, Michael Tooley i drugi) prihvaćaju da je fetus ljudsko biće u biologijskomu smislu, ali ne priznaju da je osoba, odnosno ljudsko biće u moralnomu smislu. Budući pak da su samo osobe nositelji prava i stoga imaju pravo na život, a fetus nije osoba, slijedi da fetus nema pravo na život. Stoga, čak i kada bismo pokazali da je fetus ljudsko biće, za mnoge zagovornike pobačaja to ne bi promijenilo ništa: fetus i dalje ne bi imao pravo na život. Dakle, trebamo pokazati da je fetus ujedno i ljudska osoba. Više o tomu u 1.3.

[2] Bi li doista slijedilo kako je pobačaj neopravdan ako bismo pokazali da je fetus ljudsko biće? Prvo, kao što smo vidjeli u prethodnoj podrubnici, pokazati da je fetus ljudsko biće mnogim pro-choicerima ne znači mnogo jer inzistiraju da je osoba nositelj prava. Ovomu ćemo se pitanju vratiti nešto kasnije u tekstu. Drugo, možda postoje situacije u kojima pobačaj jest opravdan. Primjerice, je li pobačaj opravdan u slučaju silovanja ili incesta? Ili pak kad je majčin život ugrožen? Bismo li, primjenjujući načelo dvostrukoga učinka, mogli opravdati pobačaj tvrdeći da nije riječ o namjernomu usmrćivanju nego o nekoj vrsti samoobrambenoga čina? Više o tomu u sljedećemu nastavku.

[3] Peter Singer nije nešto naročito zabrinut oko toga jer je, kao što smo vidjeli u podrubnici br. 1, za njega moralno važna osoba a ne ljudsko biće, stoga i dalje može zagovarati pravo na pobačaj pa čak i mogućnost poslijeporođajnoga pobačaja.

[4] Zahvaljujem Rochejacqueleinu na primjeru.