„Je li Krist za svoju zajednicu htio ‘povijesno biskupstvo’, odnosno zaređene biskupe u neprekinutome apostolskom nasljedstvu koje seže sve do prvih naraštaja Crkve?“, jedno je od pitanja u kojemu su Katolička Crkva i protestantske zajednice podijeljene (cf. The Church: Towards a Common Vision, §47). Katolički je odgovor „da, Krist je htio povijesno biskupstvo“ dok je za protestantske zajednice (s pokojim izuzetkom) odgovor „ne, Krist nije htio povijesno biskupstvo“. I dok katolici smatraju da je red biskupa, prezbitera i đakona znak trajne vjernosti evanđelju i da je ključan za apostolski kontinuitet Crkve u cjelini, velika većina protestanata ne smatra da je vjernost evanđelju usko vezana uz nasljedstvo u sakramentalno zaređenoj službi, a neki su nepovjerljivi prema povijesnome biskupstvu jer smatraju da je podložno zlouporabi i potencijalno štetno za dobrobit zajednice (cf. ibid.). Što se ovih protestantskih primjedbi tiče, američki teolog Lawrence Feingold komentira da je kako za protestante tako i za nevjernike teško zamislivo, pa čak i sablažnjivo smatrati da je:
„’Kraljevstvo Božje’ sagrađeno na temelju ponekad vrlo nesavršenih ljudskih bića – apostola i njihovih nasljednika. Ljudi često misle da bi duhovno kraljevstvo trebalo biti potpuno duhovno bez ikakvih vidljivih institucionalnih struktura poput biskupskoga zbora utemeljenoga na apostolskome nasljedstvu ili papinstva utemeljenoga na Petrovu nasljedstvu. Ta je sablazan bila u srcu protestantske bune. Kako je Bog mogao izgraditi svoje kraljevstvo koristeći obične ljude?“ (Feingold 2016, 8. poglavlje).
U tome je kontekstu zanimljivo promotriti argumente Roberta C. Koonsa, američkoga analitičkog filozofa, za povijesno biskupstvo koje iznosi u svojoj knjizi A Lutheran’s Case for Roman Catholicism: Finding a Lost Path Home (2020), napisane relativno davne 2006. godine dok je još bio luteran (iako na dobrome putu da postane katolik). Premda se Koons u knjizi prvenstveno bavi pitanjem opravdanja, koje jest središnja kontroverza između katolika i luterana, također se dotiče drugih važnih pitanja kao što su sola scriptura i povijesno biskupstvo.
Postoji li povijesno biskupstvo?
Robert Koons svoje izlaganje počinje napomenom da premda se ideja povijesnoga biskupstva eksplicitno ne naučava u Svetome pismu, ipak se spominju tri reda – đakon, prezbiter i biskup. K tomu, Pismo svjedoči da su apostoli postavljali prezbitere u svakome gradu i da je ta moć postavljanja bila delegirana: primjerice, Pavao tu ovlast daje Titu i Timoteju (cf. Koons 2020, 3.3; Dj 14,23; 20,17; Tit 1,5; 1 Tim 3,2.15; Heb 13,7.17). Koons pritom ističe da bi isključiti mogućnost povijesnoga biskupstva na temelju sola scriptura značilo unaprijed pretpostaviti istinitost toga protestantskog nauka. (NB: Koons u prethodna dva potpoglavlja raspravlja o sola scriptura pokazujući njegovu neadekvatnost kao i zašto je katolička pozicija „Pismo + Predaja“ ispravna.) Koons potom napominje da su svi rani oci poput Ireneja, Ciprijana, Ignacija i drugih naučavali da su sami apostoli uspostavili apostolsko nasljedstvo i da je ono jamstvo pravovjerja (cf. Koons 2020, 3.3).
Povijesno biskupstvo: svjedočanstvo crkvenih otaca
Primjerice, pred kraj 1. stoljeća Klement Rimski (†97) u svojoj poslanici Korinćanima piše:
„Apostoli su propovijedali evanđelje upućeni od Gospodina Isusa Krista koga je poslao Bog. Dakle, Krist je od Boga, apostoli od Krista. Jedno i drugo po rasporedbi Božje volje. Primivši poslanje i potpuno osvjedočeni u uskrsnuće Gospodina našega Isusa Krista te puni pouzdanja u Božju riječ uz jamstvo Duha Svetoga, apostoli su krenuli naviještati dolazak Božjega kraljevstva. Propovijedali su po selima i gradovima te prve obraćenike, iskušavši ih Duhom, budućim vjernicima postavljali za biskupe i đakone. Ali to nije novost jer je o biskupima i đakonima pisano pred mnogo vremena. Pismo, naime, negdje ovako veli: Postavit ću im glavare u pravednosti i njihove poslužitelje u vjeri“ (1 Klementova 42,1-5).
„I naši su apostoli po Gospodinu našemu Isusu Kristu znali da će biti prepirke oko biskupske službe. Zbog toga, dobro znajući što će se dogoditi, postaviše ranije spomenute i zatim zapovjediše da nakon njihove smrti njihovu službu preuzmu drugi prokušani muževi. Tako one koje su postavili oni [apostoli], odnosno kasnije drugi odlični ljudi uz suglasnost cijele Crkve, a koji su neporočno služili Kristovu stadu ponizno, mirno i dobrostivo, i o kojima odavno svi divno svjedoče, za njih držimo da ne smiju nepravedno biti udaljeni iz službe. Ne bi nam bio mali grijeh kada bismo biskupstva lišili one koji su sveto i besprijekorno obnašali službu. Blaženi prezbiteri koji su, prevalivši put plodno i savršeno okončali život, nisu se bojali da će ih netko otjerati s mjesta na koje su postavljeni. Vidimo pak da ste vi neke, koji su pošteno živjeli, udaljili sa službe koju su oni besprijekorno i časno vršili“ (ibid., 44,1-6).
U drugoj polovici 2. stoljeća Irenej Lionski (c. 135-202) u svome djelu Protiv krivovjerja (lat. Adversus haereses) također svjedoči u prilog tomu da su sami apostoli uspostavili apostolsko nasljedstvo:
„Moguće je, onda, svakomu u svakoj crkvi tko želi znati istinu, razmišljati o predaji apostola koja nam je obznanjena po cijelome svijetu. I možemo pobrojati one koji su bili postavljeni biskupima od apostola i njihovih nasljednika sve do naših dana, muževa koji niti su znali niti su naučavali išta slično onomu što govore ovi krivovjerci“ (Adv. Haer. 3.3.1, prijevod blago izmijenjen).
„Ali pošto bi bilo predugo nabrajati u ovakvome djelu naslijeđe svih crkvi, postidjet ćemo sve one koji se na bilo koji način, bilo kroz samozadovoljnost ili oholost, bilo kroz sljepoću i zlo mišljenje, skupljaju drugdje nego što je primjereno, pokazujući ovdje na nasljeđe biskupa najveće i najstarije crkve poznate svima, osnovane i organizirane u Rimu od dvojice najslavnijih apostola, Petra i Pavla – one crkve koja ima predaju i vjeru koja dolazi k nama nakon što je proglašena ljudima od apostola. Jer s ovom Crkvom, zbog njenoga uzvišenog porijekla, sve se crkve moraju složiti, tj. svi vjerni u cijelome svijetu. I u njoj je to da su vjerni svugdje održavali apostolsku predaju“ (ibid., 3.3.2, prijevod blago izmijenjen).
„Blaženi apostoli [Petar i Pavao], pošto su osnovali i sagradili Crkvu [rimsku], predali su službu biskupstva Linu. Pavao spominje ovoga Lina u poslanici Timoteju (2 Tim 4,21). Njega je naslijedio Anaklet, a nakon njega, treći nakon apostola, za biskupstvo je odabran Klement. On je vidio blažene apostole i upoznao ih. Moglo bi se reći da je još slušao odjek njihovoga propovijedanja i imao njihovu Predaju pred očima. Ali ne samo on, jer su postojali još mnogi koji primiše poduku [u vjeri] od apostola. U Klementovo vrijeme, nemala razmirica pojavila se među braćom u Korintu, Crkva iz Rima poslala je vrlo energično pismo Korinćanima, opominjući ih za mir i obnovu vjere… Toga Klementa naslijedio je Evarist… a sada, za dvanaestoga nasljednika biskupstva [u Rimu] izbor je pao na Eleuterija. Ovim redom, po apostolskome nauku prenošenomu u Crkvi, propovijed istine stigla je sve do nas“ (ibid., 3.3.3, prijevod blago izmijenjen).
„Polikarp također ne samo da je bio poučen od apostola i razgovarao s ljudima koji su vidjeli Krista, nego je također od apostola u Aziji izabran za biskupa crkve u Smirni, a njega sam također i ja vidio u svojoj ranoj mladosti, jer je ostao [na zemlji] vrlo dugo, te u vrlo dubokoj starosti, slavno i plemenito podnoseći mučeništvo, napustio ovaj život, uvijek poučavajući stvari koje je naučio od apostola i koje je Crkva prenosila i koje su jedine istinite. Ovim stvarima svjedoče sve azijske crkve, kao i oni ljudi koji su naslijedili Polikarpa do današnjih dana“ (ibid., 3.3.4).
„Pošto dakle imamo takve dokaze, nije nužno tražiti istinu među ostalima, koje je lako pribaviti od Crkve; pošto su apostoli, poput bogataša [koji pohranjuje svoj novac] u banci, pohranili u njenim rukama vrlo velikodušno sve stvari vezane uz istinu, tako da svaki čovjek koji to želi, može iz nje crpiti vodu života… Jer kako stoji slučaj? Pretpostavite da se među nama razvije rasprava vezana uz neko važno pitanje, nećemo li morati potražiti pomoć u najstarijim crkvama s kojima su apostoli neprestano razgovarali, i naučiti od njih što je sigurno i jasno u vezi toga pitanja?“ (ibid., 3.4.1, prijevod blago izmijenjen).
„Neophodno je pokoriti se prezbiterima koji su u Crkvi – onima koji, kao što sam pokazao, posjeduju nasljeđe apostola; onima koji su, zajedno s nasljeđem biskupstva, primili nepogrešivi dar istine, prema dobrome zadovoljstvu Oca. Ali [također je neophodno] držati pod sumnjom ostale, koji se udaljavaju od početnoga nasljeđa i okupljaju se na kojekakvim mjestima, bilo kao krivovjerci pokvarenoga uma, bilo kao šizmatici, napuhani i samozadovoljni, bilo opet kao licemjeri, ponašajući se tako radi koristi i oholosti. Jer svi su ovi otpali od istine“ (ibid., 4.26.2, prijevod blago izmijenjen).
„Pravo je znanje nauk apostola i drevni ustroj Crkve po cijelome svijetu, te očitovanje tijela Kristova po nasljeđu biskupa, po kojemu su biskupi predali Crkvu koja se nalazi posvuda“ (ibid., 4.33.8, prijevod blago izmijenjen).
Tertulijan (c. 160-225) u svome djelu Sporenje o hereticima (lat. De praescriptione haereticorum) također svjedoči u prilog apostolskoga nasljeđa:
„[Apostoli] su osnovali crkve u svim gradovima, iz kojih su sve ostale crkve, jedna za drugom, izvele predaju vjere i sjedišta nauka i svaki dan ih izvode, da bi mogle postati crkve. Zaista, na ovome se temelji činjenica da će se one moći smatrati apostolskima, jer su potomci apostolskih crkvi. Svaka vrsta stvari mora se nužno vratiti svomu izvoru da bi bila razvrstana. Stoga crkve, premda brojne i velike, sačinjavaju samo jednu izvornu Crkvu, [osnovanu] od apostola, iz kojih svi [izviru]. Na ovaj način, svi su izvorni i svi apostolski dok su god svi dokazano jedno u jedinstvu“ (De praescriptione haereticorum 20).
„Što … je to Krist objavio [apostolima], može se, kao što moram ovdje odrediti, ispravno dokazati jedino od onih crkvi koje su apostoli osobno osnovali, osobno im navijestivši evanđelje… Ako su te stvari takve, u istome stupnju je to pokazatelj da se svaki nauk koji se slaže s apostolskim crkvama – kalupima i izvorima istine, mora smatrati istinom, jer nedvojbeno sadrže ono što su te crkve primile od apostola, apostoli od Krista, a Krist od Boga. U isto vrijeme, svaki nauk koji ima okus suprotan istini crkvi i apostola Krista i Boga, mora biti prosuđen kao pogrješan. Ostaje, onda, da dokažemo da ovaj naš nauk čije smo pravilo sada dali, ima izvor u predaji apostola i da li svi ostali nauci ipso facto ne proizlaze iz zablude“ (ibid., 21, prijevod blago izmijenjen).
„Ali ako bi postojalo ijedno [krivovjerje] koje bi bilo toliko hrabro da zasadi [svoje početke] u apostolsko doba, tako da bi moglo izgledati da su proizašli od apostola, jer su postojali u vrijeme apostola, mi možemo reći: Neka pokažu izvorne zapise svojih crkvi; neka otvore popis svojih biskupa, idući od početka na takav način da [njihov prvi] biskup može pokazati kao svoga zareditelja i prethodnika nekoga od apostola ili apostolskih ljudi – još k tome čovjeka koji je ostao vjerno uz apostole. Jer ovo je način na koji apostolske crkve prenose svoje zapise: kao crkva u Smirni, koja bilježi da je Polikarp bio tamo postavljen od Ivana; također i kao crkva u Rimu, koja bilježi da je Klement bio na sličan način zaređen od Petra“ (ibid., 32, prijevod blago izmijenjen).
„Ali čak i kada bi uspjeli izmisliti [popis nasljeđa za sebe], neće napredovati niti koraka. Jer sâm će njihov nauk, nakon usporedbe s onim apostolskim [koji je sadržan u drugim crkvama], reći, svojom različitošću i proturječnošću, da nema za autora niti apostola niti apostolskoga čovjeka, jer apostoli nikada ne bi naučavali stvari koje su u sebi proturječne“ (ibid., prijevod blago izmijenjen).
„Onda pustite sva krivovjerja da, suočena s ove dvije provjere naše apostolske Crkve, ponude svoj dokaz kako smatraju da su apostolska. Ali u stvarnosti, niti su takva, niti su u stanju dokazati da su ono što nisu. Niti prihvaćaju miroljubive odnose i zajedništvo s takvim crkvama koje su na bilo koji način povezane s apostolima, upravo kao što ni sami ni u kome smisli nisu apostolski zbog svoje različitosti u odnosu na otajstva vjere“ (ibid.).
Nadalje, Ciprijan Kartaški (†258) piše:
„Crkva je jedna, i kako je ona jedna, ne može biti i sa i bez. Jer ako je s [krivovjercem] Novacijanom, nije s [papom] Kornelijem. Ali ako je s Kornelijem, koji je naslijedio biskupa [Rima], Fabijana, zakonitim ređenjem, a koga, pored časti svećeništva Gospodnjeg proslavlja također i mučeništvo, Novacijan, koji se, ne naslijedivši nikoga i odbacivši evanđeosku i apostolsku predaju, pojavio sam od sebe, nije u Crkvi niti se može smatrati biskupom. Jer onaj koji nije zaređen u Crkvi ne može niti imati niti pristajati uz Crkvu na bilo koji način“ (Pisma 69 [75], 3).
Jeronim (c. 340-420) pak u jednome od svojih pisama napominje:
„Daleko bilo od mene govoriti loše o bilo kome od onih svećenika koji, u nasljeđu apostola, odijevaju svojom svetom riječju Tijelo Kristovo i kroz čije napore smo i mi kršćani“ (Pisma 14, 8).
Konačno, Aurelije Augustin (354-430) piše:
„Postoje mnoge druge stvari koje me na najprikladniji način drže u krilu [Katoličke Crkve]. Jednodušnost ljudi i naroda drži me ovdje. Njen autoritet, uveden u čudima, othranjen nadom, uvećan ljubavlju i potvrđen njenom starošću, drži me ovdje. Nasljeđe svećenika, od samoga sjedišta apostola Petra, komu je Gospodin nakon uskrsnuća povjerio nadležnost pastirstva nad svojim ovcama [Iv 21, 15-17], do trenutnih biskupa, drži me ovdje. I zadnje, samo ime katolička koje, ne bez razloga, pripada Crkvi samoj, u licu mnogih krivovjeraca, premda svi krivovjerci žele biti zvani ‘katolicima’, kada stranac upita gdje se Katolička Crkva sastaje, nitko od tih krivovjeraca neće se usuditi pokazati svoju vlastitu baziliku ili kuću“ (Protiv pisma Manija zvanog „Temelj“ 4, 5, prijevod blago izmijenjen).
Vidljiva Crkva treba strukturu i hijerarhiju
Postoji li onda vidljiva Crkva koju su ustanovili Krist i apostoli? Robert Koons objašnjava da ako je odgovor potvrdan, onda ta vidljiva Crkva mora imati neku vrstu strukture i hijerarhije poput svake druge ljudske institucije (obitelj, država itd.) (cf. Koons 2020, 3.3). Ili kao što Lawrence Feingold objašnjava:
„Unutar ljudskoga društva, dio Božjega autoriteta i kraljevskoga dostojanstva dan je roditeljima unutar obitelji te upraviteljima nacija i društava. Bez neke vrste hijerarhije i poglavarstva, svako bi ljudsko društvo završilo u anarhiji. Isto vrijedi za društva na međurazini koja su osnovana udruživanjem. Svaki posao zahtijeva vođu, a svakoj športskoj momčadi treba kapetan.
Čak je i ljudsko tijelo hijerarhijsko po tome što glava mora voditi ostale dijelove koji se svi međusobno nadopunjuju, iako su neki plemenitiji od drugih. Sada, ako je to istina za ljudsko tijelo i ljudska društva, ništa manje nije prikladno da postoji hijerarhija u nadnaravnome redu u Crkvi“ (Feingold 2016, 8. poglavlje).
Ta struktura, objašnjava Koons, nije nepomična, nego se razvija tijekom vremena. Međutim, iz stvarnosti vidljive Crkve nužno slijedi da će se ta struktura u razvoju otkriti u zbiljskoj povijesti (cf. Koons 2020, 3.3).
Luterani o vidljivoj Crkvi
Luteranski je pak pogled da se vidljiva Crkva sastoji od kongregacija koje su ustanovljene okupljanjem nekih vjernika (zajedno s nekim licemjerima) u Kristovo ime radi propovijedanja Riječi i dijeljenja sakramenata (cf. ibid.). Robert Koons napominje da ovomu pogledu nedostaje bilo kakav smisao vidljive Crkve kao trajnoga entiteta koji je ustanovljen vjernom predajom istine i sukcesivnim postavljanjem pojedinaca u trajne službe iz naraštaja u naraštaj (cf. 2 Tim 2,2). Ako bi luteranski pogled bio ispravan, izgledalo bi da je „Krist ustanovio Crkvu jednostavno nadahnjujući naučavanje i spise apostola i njihovih suradnika, prepuštajući svakomu sljedećem naraštaju da ponovno stvori vidljivu Crkvu ex nihilo, koristeći pisane zapise apostolskoga učenja kao svoj jedini vodič“ (Koons 2020, 3.3).
Očit problem s ovim pogledom jest taj što je „nakon smrti posljednjih apostola Crkva nastavila postojati nekoliko stoljeća prije nego što je novozavjetni kanon definitivno prepoznat kao takav“ (ibid.). Koons piše da ovaj pogled, k tomu, „naizgled niječe bitnu povijesnu narav ljudskoga postojanja u korist pretjerano individualističke i racionalističke slike ljudskih bića kao bitno bestjelesnih i nepovijesnih ega“ (ibid.).
Odnos između Božje Riječi i Crkve
Koji je pak odnos između Božje Riječi i Crkve? Robert Koons odgovara da je istina kako Božja Riječ prethodi i tvori Crkvu, tȁ Crkva je počela postojati po apostolskome propovijedanju (cf. ibid.). Međutim, pogrješka je poistovjetiti Božju Riječ s Biblijom jer Božja Riječ uključuje Sveto pismo, ali nije ograničena na njega (cf. ibid.).[1] To je, naravno, prijeporna tvrdnja. Kao argument za nju, Koons napominje da Biblija ne tvori Crkvu jer je „prepoznavanje Biblije kao stalnoga, normativnoga zapisa Božje Riječi bila institucionalna činjenica (oblikovanje kanona) koja je pretpostavljala prethodnu institucionalnu činjenicu – postojanje Crkve kao trajnoga, transgeneracijskoga društva“. „Crkva“, zaključuje Koons, „ne prethodi Božjoj Riječi, ali prethodi ocrtavanju Biblije kao stalnoga izvora i mjerila Božje Riječi“ (ibid.).
Povijesno biskupstvo važno za očuvanje nauka
Robert Koons potom napominje da je također nemoguće definirati Crkvu kao mjesto gdje su apostolske doktrine sačuvane netaknutima, ako ne postoji nešto poput povijesnoga biskupstva i učiteljskoga autoriteta. Koons objašnjava:
„Doktrina je učenje, a učenje se bitno izražava u obliku riječi. Artikulacija Božje Riječi nužno se mijenja kako se mijenjaju jezik i kultura tako da je za Crkvu nemoguće ostati apsolutno statičnom u svome naučavanju. Neizbježno je da se kršćani suočavaju sa zadaćom razlikovanja između legitimnih i nelegitimnih izraza Evanđelja u suvremenome jeziku i suvremenim oblicima mišljenja, a ta zadaća ne može se ostvariti mehaničkom primjenom gramatike i logike. Potreban je element suda, a ako se Crkva želi održati u svome jedinstvu, u Crkvi samoj i izvan Pisama mora postojati konačni prizivni sud“ (ibid.).
Iz ovoga je vidljivo da je za Koonsa povijesno biskupstvo važno u kontekstu autentičnoga tumačenja Božje Riječi koje je, prema dogmatskoj konstituciji Dei verbum, povjereno „samo živomu crkvenom učiteljstvu, koje tu vlast obnaša u ime Isusa Krista“ (DV 10).
„Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima“
Što pak Isus smjera kada kaže: „Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima“ (Mt 18,20)? Implicira li time da je puko izgovaranje njegova imena nad zajednicom dovoljno za tvorbu Crkve? Ne, jer ako bi to bio slučaj, upozorava Robert Koons, onda bi taj uvjet ispunila bilo koja kongregacija mormona, Jehovinih svjedoka, pa čak i muslimana, koji Isusa smatraju mesijom (cf. Koons 2020, 3.3).
Radije, Koons objašnjava, činiti nešto „u Kristovo ime“ znači činiti to kao njegov ovlašteni zastupnik, „kao što se menadžeru može dati punomoć za kupnju i prodaju u ime njegova klijenta“ (ibid.). Koons navodi primjere nadahnutoga proroka koji govori „u Božje ime“ (Pnz 18,19-20), kao i Krista koji je došao u ime svoga Oca (Iv 5,43). Nama je pak obećano da će nam biti dano što god zatražimo u Kristovo ime (Iv 14,13-14): „ne zato što zazivanje imena ‘Isus’ jamči uspjeh, nego zato što kada god ištemo u skladu s Božjim ovlaštenjem i izričitom voljom, možemo biti uvjereni da ćemo primiti ono što smo tražili (1 Iv 5,14-15)“ (Koons 2020, 3.3). „Prema tome“, zaključuje Koons, „okupiti se u ‘Kristovo ime’ jest okupiti se na način koji je izričito ovlašten od samoga Krista, pod nadzorom Kristovih izabranih apostola i onih kojima je ta ovlast delegirana“ (Koons 2020, 3.3).
Koons smatra da to ne niječe Božju moć da učini apostolom koga god želi kao što je, primjerice, Pavla postavio apostolom, a da nije koristio Dvanaestoricu kao svoje oruđe. Međutim, „takvo postavljanje zahtijeva posebnu Božju intervenciju i ne može se ostvariti odozdo, odnosno ljudskom odlukom zajednice vjernika“ (ibid.). Koons zaključuje da to ne implicira da se „protestantske zajednice ni u kojemu smislu ne okupljaju u Kristovo ime, već jedino da postoje stupnjevi ovlaštenja, koji ovise o snazi povijesnih veza kongregacije s apostolima“ (ibid.).
Povijesno biskupstvo kao jedino djelotvorno sredstvo za vidljivo jedinstvo Crkve
Kao što sam naznačio na početku, Robert Koons ove je svoje misli zapisao početkom 2006. godine. I premda je u međuvremenu postao katolikom (točnije, na uočnicu Duhova 2007. godine), netaknutim je ostavio ono što je napisao dok je još bio luteran.
Ipak, u predgovoru ovomu izdanju Koons iznosi još jedan argument za povijesno biskupstvo. Osnovni je oblik argumenta sljedeći (cf. Koons 2020, Predgovor):
(1) Bog hoće da Crkva bude (vidljivo) jedna.
(2) Tko god hoće cilj hoće neko djelotvorno sredstvo.
(3) Jedino djelotvorno sredstvo za vidljivo jedinstvo Crkve jest povijesno biskupstvo.
Prema tome, Bog hoće povijesno biskupstvo.
Međutim, Koons smatra da postoji problem s ovom vrstom argumenta kada se primijeni na Božju volju. Naime, svemogući Bog može koristiti bilo koje sredstvo ili pak nikakvo sredstvo kako bi ostvario svoje ciljeve. Prema tome, Koons smatra da je potrebno modificirati premise (2) i (3) na sljedeći način (ibid.):
(2′) Ako Bog hoće cilj za X, onda mora htjeti neko djelotvorno sredstvo koje je prikladno X-ovoj naravi.
(3′) Jedino djelotvorno sredstvo za vidljivo jedinstvo Crkve koje je primjereno ljudskoj naravi jest povijesno biskupstvo.
Koons obrazloženje za (3′) nalazi u činjenici da su ljudska bića po svojoj biti društvene ili „političke“ životinje (Aristotel). Istina je da je „Bog mogao sačuvati vidljivo jedinstvo Crkve nadnaravnim vodstvom svakoga pojedinog kršćanina prema ispravnim teologijskim standardima“ (ibid.). Sličnoga je mišljenja i Lawrence Feingold:
„U svojemu upravljanju svijetom zamislivo je da je Bog mogao sve izravno sâm usmjeravati, a da ne dade nikakva udjela u usmjeravanju ili kraljevskome dostojanstvu bilo kojemu stvorenju. Mogli bismo misliti da bi takav način upravljanja bio prikladniji Božjemu veličanstvu i očitovanju Njegove slave. To bi bila protestantska tendencija koja, barem u teoriji, nastoji umanjiti ljudsko posredovanje“ (Feingold 2016, 8. poglavlje).
Koons, međutim, upozorava da bi „takav nadnaravni zahvat na pojedinačnoj razini uništio društveni karakter Crkve, što je duboko antitetično ljudskoj naravi“ (Koons 2020, Predgovor). Radije, slijedeći načelo da milost ne poništava, već usavršava narav (lat. gratia naturam, non tollit, sed perfecit), možemo ustvrditi da je Bog htio sačuvati vidljivo jedinstvo po povijesnome biskupstvu koje predstavlja jedino djelotvorno sredstvo primjereno ljudskoj naravi.
Prema tome, imamo dobre razloge smatrati da je Isus Krist za svoju zajednicu htio povijesno biskupstvo, odnosno zaređene biskupe u neprekinutome apostolskom nasljedstvu koje seže sve do prvih naraštaja Crkve. Povijesno biskupstvo važno je ne samo za očuvanje nauka nego je i jedino djelotvorno sredstvo za vidljivo jedinstvo Crkve primjereno ljudskoj naravi.
Luka Ilić
[Corrigenda, 24. svibnja 2023.]
Dodao sam poglavlje Povijesno biskupstvo: svjedočanstvo crkvenih otaca. K tomu, ispravio sam neke zatipke, na nekim mjestima stilski izmijenio tekst i uklonio nejasnoće.
Korištena literatura
- Ivan Bodrožić (ur.). 2010. Apostolski oci II., prev. Branko Jozić (Split: Verbum).
- Robert C. Koons. 2020. A Lutheran’s Case for Roman Catholicism: Finding a Lost Path Home (Eugene, Oregon: Cascade Books). ePub.
- Lawrence Feingold. 2016. Faith Comes from What Is Heard: An Introduction to Fundamental Theology (Steubenville, Ohio: Emmaus Academic). Kindle.
[1] O luteranskome kao i o katoličkome pogledu na Pismo i Predaju vidi Koons 2020, 3.1. i 3.2.