4. Problem neutralnog
Spomenuti strah od liberalizma vidi u pretenzijama na neutralnost. Kao tema koja se provlači kroz njegov cijeli opus nije lako pronaći jedno djelo ili jedan citat koji ovo najbolje objašnjava. Čini mi se da je to ipak najlakše razumjeti kroz The Turn to the Discriminating Concept of War, napisanim povodom potpisivanja Briand-Kellogovog pakta o apsolutnoj zabrani rata kao instrumenta politike. Rat je do tog pakta bio nešto unutar suverenog prava svake države. Moralnost rata nije moguće suditi izvana jer ne postoji tijelo iznad suverene države. Ideja ovog pakta je naravno bila smanjiti žrtve i ograničiti sukobe nakon iskustva prvog svjetskog rata. No, Schmitt drži da je ovakav pakt građen na nečem fundamentalno pogrešnom. Sukobi su u samoj srži politike, kao što sam ranije ustanovio, a rat je krajnji izraz naravi čovjekova postojanja. Dakle, Briand Kellogov pakt neće i ne može zaustaviti rat. No, što može učiniti? Može, kao što naslov eseja kaže, diskriminirati koji je sukob rat, a koji nije. Schmitt objašnjava:
„Za nacije koje imaju određen relativistički ili antagonistički mentalitet, danas više nema svetih ratova, čak i iskustva svjetskog rata protiv Njemačke pokazuju da ratna propaganda ni na koji način ne stvara moralna uvjerenja koja normalno stvara križarski rat. Ali, suvremeno raspoloženje traži procedure pravne ili etičke „pozitivizacije“ za pravedan rat. Ženevska Liga naroda, ako je to uopće primjetno, fundamentalno je sustav legislative, sustav koji monopolizira prosudbe o pravednosti rata. Više od toga, donosi silovitu odluku o pravednosti ili nepravednosti rata – odluku vezanu za diskriminirajući pojam rata – određenim silama. Dok god postoji u ovom obliku, ženevska Liga naroda je samo sredstvo pripreme za rat u punom smislu „totalan“: naime, rat koji podupiru trans-državne i trans-nacionalne pretenzije na pravdu. […] Važno je za primijetiti o dosadašnjem stupnju razvoja međunarodnog prava zajedništvo ženevske Lige naroda sa sveopćim, ekumenskim svjetskim poretkom – i posebno postignuća u razlikovanju pravednih i nepravednih ratova – je dovela do takve krize (kao što pokazuju događaji u istočnoj Aziji, Africi i Španjolskoj) da je sada nemoguće razlikovati ne samo pravedan i nepravedan rat, već i „rat“ i „ne rat“ […] Hijerarhija čistih normi više nije dovoljna. Ili treba postojati hijerarhija konkretnih institucija autoriteta međunarodnog prava ili diskriminirajući pojam rata treba biti prihvaćen. Institucionalizacija daje mnoge programe „konstruktivpacifizma“ baš koju bi mogli nazvati pravna „pozitivizacija“. U skladu s tim, ne samo u principu, već i u praksi, vrijednost stvarnog, konkretnog poretka zajednici vezanoj za međunarodno pravo i organiziranu kroz ženevsku Ligu Naroda. Ženevska Liga naroda i cijeli „communaute internationale“ vezan time ili dobiva pravi „ustav,“ kroz koji je institucionalna i ustavna mogućnost efikasne „kolektivne akcije“ jamčena, ili ženevska Liga barem ima neko značenje kao predstavnik „moralnog“ uvjerenja autoriteta koji odlučuje pravednost ili nepravednost rata u svijetu.“ [1]
Institucije postavljene za čuvanje mira čuvaju interese koji nisu neutralni niti filantropski. Korištenjem svojevrsnog moralnog monopola u mogućnosti su upravljati geopolitičkim odnosima. Primjeri nisu nešto što je nakon ovog teško primijetiti. Proxy ratovi Sjedinjenih Američkih Država, rušenje vlada, financiranje terorističkih organizacija i koješta drugo više se ne odvija u ograničenim područjima ratovanja, kao što su se odvijali ratovi unutar europskog nomosa. Oni nisu rat, jer se pojam rata diskriminira. Jedino što je ovakvim paktom postignuto je promjena kozmetike sukoba. Možemo reći da više nisu jasni i iskreni, država A ne napada državu B na temelju suverenog prava jus ad bellum, jer ga nema. Stoga vrijedi međunarodni „snađi se, druže“ u iskorištavanju prava i geopolitičke situacije za opravdavanje rata i pakiranje u okvire nečega što se ne naziva ratom.
5. Lažna neutralnost, konvencije i sporazumi
Nadam se da sam nekoliko stvari učinio plauzibilnim. Prvo, da je sukob jedan od temeljnih odnosa u politici. Drugo, da je čovjek u normalnim odnosima vezan za svoju imovinu, zajednicu i domovinu. Treće, da moderni nomos ove tri stvari pokušava učiniti manje važnim. Četvrto, da se iza odnosa međunarodnog prava kriju interesi. Peto, da čista neutralnost ne postoji.
Što to znači za Republiku Hrvatsku u svjetlu političkih događanja 2018. i 2019. vezano za Istambulsku konvenciju i Marakeški sporazum? Gdje je iz schmittovske perspektive problem u njima?
Navest ću nekoliko članaka svake ne bih li prikazao lažnu neutralnost, interese iza njih i najvažnije, rušenje nomosa specifičnog za Hrvatsku.
Članak 12. – Opće obveze. 1. Stranke će poduzeti potrebne mjere za promicanje promjena u društvenim i kulturnim obrascima ponašanja žena i muškaraca s ciljem iskorjenjivanja predrasuda, običaja, tradicija i svih drugih postupanja u praksi koja se temelje na ideji manje vrijednosti žena ili na stereotipnim ulogama žena i muškaraca. […] 4. Stranke će poduzeti potrebne mjere za poticanje svih članova društva, osobito muškaraca i dječaka, da aktivno pridonesu sprječavanju svih oblika nasilja obuhvaćenih područjem primjene ove Konvencije. 5. Stranke će osigurati da se kultura, običaji, vjera, tradicija ili takozvana “čast” neće smatrati opravdanjem za bilo koje djelo nasilja obuhvaćeno područjem primjene ove Konvencije. 6. Stranke će poduzeti potrebne mjere za promicanje programa i aktivnosti za osnaživanje žena.
Članak 14. – Obrazovanje. 1. Stranke će poduzeti, kada je to primjereno, potrebne korake kako bi nastavne materijale o pitanjima kao što su ravnopravnost žena i muškaraca, nestereotipne rodne uloge, uzajamno poštovanje, nenasilno rješavanje sukoba u osobnim odnosima, rodno utemeljeno nasilje nad ženama i pravo na osobni integritet, prilagođeno razvojnim sposobnostima učenika, uključile u redovni nastavni plan i program i na svim razinama obrazovanja.[2]
Ukoliko prihvaćamo Schmittovu kritiku neutralnosti i globalizacije nomosa u oči prije svega upada odnos prema naravnim i za hrvatsku tradicionalnih odnosa između muškaraca i žena. Usmjerenje žene prema majčinstvu i poslovima brige, muškarca kao onoga tko zarađuje kruh za obitelj na častan i muževan način predstavljaju stereotipe. Republika Hrvatska se obvezuje iskorijeniti pogled na svijet koji sadrži takva uvjerenja, iako se ne radi o nepravednom ili nasilnom postupanju prema ženama. Razlike i specifičnosti koje postoje u hrvatskom narodu naspram drugih naroda postaju nešto što se mora izbrisati. Novi odnosi, koji se predstavljaju kao neutralni i usmjereni na zaštitu žena, paravan su za standardizaciju ponašanja prema modelu nekog drugog.
Marakeški sporazum je utjelovljenje mnogih Schmittovih strahova. Masovne migracije su pojava koja na najdoslovniji način ruši sve granice. Milijuni ljudi prolaze kroz nekolicinu država te su bez volje autohtonog stanovništva primani i smještani po većinom zapadnoeuropskim zemljama. Kulturne promjene koje slijede nije lako predvidjeti, no one će zasigurno iz temelja promijeniti život prosječnih građana. Na kraju krajeva, suživot pretpostavlja zajednički forum na kojem će se komunikacija održavati, ali taj forum teško može postojati ako osobe na tom forumu ne dijele gotovo ništa. Jezik, rasa kao vanjski pokazatelj kulturne i klasne pripadnosti, religija, način odnosa prema drugima, neverbalna komunikacija i mnoštvo drugih nesuglasica dovode do sukoba između skupina. Taj sukob zbog masovnog prihvaćanja Arapa i Afrikanaca u Europu dio je svakodnevice svih zemalja koje su ih prihvaćale, a ovakva politika će ga samo intenzivirati. Interes za ovakvu politiku vjerujem postoji, iako ću se za potrebe ovog teksta suzdržati daljnjih špekulacija. Političke elite radi njega doslovno ruše granice i iz temelja mijenjaju društvene odnose uljepšavajući cijelu stvar jezikom neutralnosti. Tako Cilj 17. propisuje:
„Nadalje, iskazujemo opredjeljenje za promicanje, u suradnji sa svim dijelovima društva, otvorenog javnog diskursa o migracijama i migrantima utemeljenog na dokazima, koji generira realniju, humaniju i konstruktivnu percepciju u tom pogledu.“
„promicanje neovisnog, objektivnog i kvalitetnog izvješćivanja medijskih kuća, uključujući internetsko informiranje, uključujući putem senzibiliziranja i educiranja medijskih djelatnika o pitanjima i terminologiji u vezi s migracijama, podižući etičke standarde izvješćivanja i oglašavanja i zaustavljanjem dodjele javnih sredstava ili materijalne potpore medijskim kućama koje sustavno promiču netoleranciju, ksenofobiju, rasizam i druge oblike diskriminacije prema migrantima, uz puno poštovanje slobode medija;“
„uspostavu mehanizama za sprječavanje, otkrivanje i reagiranje na rasno, etničko i vjersko profiliranje migranata od strane javnih tijela, kao i sustavnih slučajeva netolerancije, ksenofobije, rasizma i svih drugih brojnih i međusobno sličnih oblika diskriminacije, u suradnji s nacionalnim institucijama za ljudska prava, uključujući putem praćenja i objave analize trendova, te osiguravanjem pristupa učinkovitim mehanizmima podnošenja pritužbi i pravne zaštite;“
„promicanje kampanja za podizanje svijesti usmjerenih na zajednice podrijetla, tranzita i odredišta kako bi se percepcije javnosti o pozitivnim doprinosima sigurnih, uređenih i regularnih migracija formirala na temelju dokaza i činjenica, i radi zaustavljanja rasizma, ksenofobije i stigmatizacije svih migranata;“
„angažiranje migranata, političkih, vjerskih i društvenih čelnika, te pedagoga i pružatelja usluga na otkrivanju i sprječavanju slučajeva netolerancije, rasizma, ksenofobije i drugih oblika diskriminacije protiv migranata i dijaspore, te podupiranje aktivnosti u lokalnim zajednicama na promicanju uzajamnog poštovanja, uključujući u kontekstu izbornih kampanja.“[3]
John Fonte za European Conservative primjećuje da ove članke treba prevesti iz birokratsko-orwellovskog jezika u jezik prakse. U praksi države se obvezuju na provođenje propagande, na cenzuriranje bilo čega kritičnog usmjerenog prema migracijama ili migrantima.
Također, shvaća da činjenica da je ovaj dokument neobvezujući, ne znači da u rukama vlasti moralno i politički ne opravdava provođenje članaka, kao da je obvezujući. Vrlo važan problem, nastavlja, narav je običajnog međunarodnog prava. Neobvezujući dokumenti u povijesti često su postajali obvezujući kroz procese pozitivizacije prava. Transnacionalni sudovi u suradnji s nevladinim organizacijama mogu dovesti do pretvaranja nominalno neobvezujućeg u obvezujuće.[4]
6. Zaključak
Tekst iza sebe ostavlja pitanja jer sam mnoge stvari izostavio. Bio sam primoran to učiniti jer je Schmitt autor u čijim se djelima nekolicina teza ponavlja i gradi jedna na drugoj te bi za daljnju ekspoziciju važnih elemenata njegove misli bilo potrebno još mnogo teksta. Retrospektivno gledajući, kao čitatelj, sva njegova djela spajaju se u jedno monumentalno. No nadam se da sam uspio prikazati nekoliko stvari. Prvo, važnost sukoba u politici kao temeljnog odnosa. Drugo Nomos, kao nešto na čemu se osniva postojanje svake zajednice. Treće, tendenciju suvremenog međunarodnog prava ka univerzalnom i neutralnom. Četvrto, neutralno i univerzalno kao pojave koje u političkom životu su jako rijetke. Peto, konkretne međunarodne dokumente koji utjelovljuju napad na hrvatski Nomos.
Schmitt kao autor, držim, nudi iznimno bogatu filozofiju politike i prava, koja može postati jedna od temeljnih prizmi u načinu misli suvremenog konzervativnog političkog djelovanja. Liječi pretenzije na liberalno i neutralno afirmirajući vlastito konkretno postojanje, potrebe i identitet koji se ne može svesti na jeftin birokratski jezik ili na novokantovske proklamacije dokumenata međunarodnog prava. Stoga se nadam da će i moj tekst pridonijeti oživljavanju njegove misli u Hrvatskoj.
Ivan Knezović
[1] Carl Schmitt, Writings on War (trans. T. Nunan), Cambridge, Polity Press (2011), 31-32.
„For nations of a certain relativistic or agnostic mentality, today there are no more holy wars, even if the experiences of the world war against Germany have shown that wartime propaganda in no way dispenses with the moral convictions that are normally only acquired from a Crusade. But the modern disposition requires the procedures of legal or ethical “positivization” for a just war. The Geneva League of Nations, if it is anything appreciable at all, is fundamentally a system of legalization, a system that monopolizes judgment on the just war. More than that, it bestows the momentous decision on the justice or injustice of a war – a decision tied with the turn to the discriminating concept of war – upon certain powers. As long as it exists in its current form, the Geneva League of Nations is only a means to the preparation of a war that is in the fullest sense “total:” namely, a war backed by trans-state and trans-national claims to justice. […] What is noteworthy about this recent stage of the development of international law is that the union of today’s Geneva League of Nations with a universal, ecumenical world order – and in particular the achievement of a distinction between just wars and unjust wars – has led to such a crisis (as shown by the events in East Asia, Africa, and Spain) that it is now impossible to distinguish between not only the just and unjust war, but also between “war” and “not-war” […] A hierarchy of mere norms will clearly no longer suffice. Either there ought to be a hierarchy of concrete institutions and authorities of international law, or the discriminating concept of war ought to be accepted. Institutionalization gives the many programs of a “constructivepacifism” just that which one could dub a legal “positivization.” It accords, not only in principle but also in practice, the worth of a real, concrete order to the community bound to international law and organized through the Geneva League of Nations. The Geneva League of Nations and the entire “communauté internationale” bound therein receives either a true “constitution,” through which institutional and constitutional possibilities of an effective “collective” action are guaranteed, or the Geneva League has at least some meaning by representing the “moral” conviction of an authority that decides on the justness or unjustness of a war for the world.“
[2] Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (trans. Globallink), Zagreb, Ured za ravnopravnost spolova Vlade Republike Hrvatske (2014), 8-9.
[3] Ministarstvo vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske, Globalni kompakt o sigurnim, urednim, uređenim i regularnim migracijama (http://www.mvep.hr/files/file/2018/1811161552-globalni-kompakt-o-sigurnim-uredenim-i-regularnim-migracijama.pdf pri prikupljeno 15.5.2019.)
[4] John Fonte „Democratic Self-Government or Mass Migration“ objavljen na The European Conservative (https://europeanconservative.com/2019/04/democratic-self-government-or-mass-migration/ prikupljeno 15.5.2019.)