Zašto (ponovno) pogledati film „Gospodar prstenova“?

"That there's some good in this world, Mr. Frodo... and it's worth fighting for" (Izvor: Gospodar prstenova: Dvije kule).
“That there’s some good in this world, Mr. Frodo… and it’s worth fighting for” (Izvor: Gospodar prstenova: Dvije kule).

Budući da se bliži 25. ožujka, dan kada je prsten konačno bačen u vatre Orodruina ili Klete gore, bilo bi dobro iskoristiti sljedeće dane da bismo pogledali filmsku trilogiju Gospodar prstenova. Međutim, neki bi se tvrdokorni Tolkienovi obožavatelji mogli zapitati: „Zašto uopće gledati te filmove? Zar Peter Jackson i ekipa nisu izmijenili, pa čak i dodali brojne stvari? Nije li bolje čitati samu knjigu?“

Što se potonjega pitanja tiče, naravno da je bolje čitati samoga Tolkiena negoli gledati filmove, ali to ne znači da se ne isplati gledati ih. Naime, smatram da je filmska adaptacija Gospodara prstenova kvalitetno iskorišteno vrijeme (što nikako nije slučaj s drugom Jacksonovom trilogijom – Hobit). Međutim, prije nego što prijeđem na razloge zašto smatram da je Gospodar prstenova film vrijedan gledanja, htio bih vam kratko pripovjediti svoj prvi susret s tom filmskom trilogijom, koja me je uvela u Tolkienov svijet.

Kako je sve počelo?

Moja avantura u Međuzemlju započela je prije 17 godina. Stariji je brat tada živio u Splitu i otputovao sam do njega da bismo zajedno otišli u kino pogledati Gospodar prstenova: Povratak kralja, zaključni nastavak filmske trilogije. Filmom sam bio opčinjen od samoga početka, a u pamćenje mi se pogotovo urezao trenutak kada su se u bitci na Pelennorskim poljima na obzoru pojavili olifanti. Na licima kralja Théodena i ostalih Rohirrima jasno se mogla vidjeti nevjerica, tȁ pobjeda je bila tako blizu, a sada su se trebali suočiti s haradrimskim sivim divovima pred kojima se šuma povija, a tlo i nebo skupa drhti. Nikada neću zaboraviti to najveće od svih bića, jer kao što veli Samwise Gamgee u pjesmi o olifantima:

A kada me sretneš tek,
Pamtit ćeš me zauvijek.

Jasno, nakon toga sam pogledao i prva dva nastavka trilogije, a onda sam pročitao i samu knjigu, otkrivajući nove dubine i ljepote Međuzemlja. (Moram priznati da sam važnost i ljepotu „dodataka“ na svoju sramotu otkrio tek kasnije, a tek me čeka istinsko proučavanje Tolkienovih pisama i čitave Povijesti Međuzemlja.) U filmu, a pogotovo u knjizi, naišao sam na brojne reference da je Rat za prsten bio samo dio jednog mnogo većeg svijeta. Primjerice, priča o Berenu i Tinúviel, priča o usponu, slavi i padu Númenora, pa čak i spomen mačaka kraljice Berúthiel upućivali su na nevjerojatno blago koje tek trebam otkriti. Kasnije sam saznao da se ta velika priča protezala od Velebne glazbe Ainura, Melkorova unošenja nesklada u njihov pjev i Ilúvatarova stvaranja Eäe preko čitave povijesti Silmarilâ i Rata za prsten sve do Bitke svih bitki (Dagor Dagorath) na kraju vremena kada će napokon biti pobijeđen Morgoth. Potom će Ainuri zajedno s Ilúvatarovom djecom (vilenjacima i ljudima) otpjevati drugu pjesmu kojom će početi postojati novi svijet.

Dobra adaptacija knjige

I koliko god bilo materijala o Međuzemlju koje je vrijedno proučavanja, uvijek mi je drago vratiti se filmskoj trilogiji koja me je uvela u taj svijet. Istina, sada vidim neke nelogičnosti i nedostatke u filmovima, koji u pojedinim dijelovima narušavaju dramatski efekt: primjerice, vilenjačka prisutnost u bitci kod Helmove klisure, način na koji je Jackson upotrijebio Vojsku mrtvih u Povratku kralja, Jacksonova karakterizacija Faramira.

Međutim, treba priznati da nije lako više od 1000 stranica teksta pretočiti u film, pa makar to bila trilogija od 11 sati (produžene verzije). K tomu, film kao medij zahtijeva drugačiju dinamiku od one koju nailazimo u knjizi, pa to može opravdati neke izostanke (Tom Bombadil), izmjene (sažimanje početnih poglavlja knjige ili kovanje Narsila/Andúrila tek u Povratku kralja), pa i dodatke (Arwenina dvojba treba li napustiti Međuzemlje ili ostati s Aragornom ili pak Théodenovo doslovno opsjednuće Sarumanom).

I premda bi netko mogao reći da su sve te promjene i dodatci za zlo, ne bih se složio s tim. Jedna od najdražih mi scena u čitavoj filmskoj trilogiji jest Samov govor pred kraj Dviju kula. Scena se odvija u Osgiliathu, a kao što svaki vjerni Tolkienov obožavatelj zna, na svome putu prema Mordoru Frodo, Sam i Gollum nikada nisu prošli kroz taj razrušeni grad.

Bilo kako bilo, scena se odvija netom nakon što je jedan od Nazgûla gotovo pa uspio prigrabiti prsten i nakon što je Frodo izvan sebe zamalo ubio Sama. Frodo uspijeva doći k sebi, pada na tlo te u beznađu i iscrpljenosti izgovara: „Ne mogu ovo učiniti, Sam.“

„Znam“, odgovara Sam, „Sve je pogrješno. Po pravu ne bismo ni smjeli biti ovdje. No jesmo. To je kao u velikim pričama, gospon Frodo. U onima koje su doista bile važne. Bile su pune tame i opasnosti. I ponekad nisi htio znati kako završavaju. Tȁ kako su mogle završiti sretno? Kako bi se svijet mogao vratiti na staro kada se dogodilo toliko zla? No ova je sjena, u konačnici, prolazna. Čak i tama mora proći. I doći će novi dan. A kada sunce zasja, zasjat će još jasnije. To su priče koje su ostale s tobom. Priče koje su nešto značile, čak i kada si bio premalen da shvatiš zašto. No mislim da razumijem, gospon Frodo. Sada znam. Ljudi u tim pričama imali su mnogo prilika da se okrenu natrag, ali nisu. Nastavili su. Zato što su se držali za nešto.“

„Za što se mi držimo, Sam?“, upita Frodo. Sam odgovori, „Da na ovome svijetu postoji nešto dobra, gospon Frodo… I za njega se isplati boriti.“

Zašto se isplati pogledati film Gospodar prstenova?

Nakon svega napisanoga, mislim da je vrijeme da se pitamo, „Zašto je dobro (ponovno) pogledati filmsku adaptaciju Gospodara prstenova?“

Prvo, Gospodar prstenova pokazuje nam važnost i vrijednost prijateljstva, hrabrosti i vjernosti, ljubavi prema domu i zavičaju, brigu o stvorenome, ali i upozorava na zavodljivost moći, kao i na možebitne opasnosti znanstveno-tehničkoga pogleda na i odnosa prema svijetu.

Nadalje, Gospodar prstenova, kako knjiga tako i film, uspijeva zadovoljiti čovjekovu težnju za arhetipskom epskom pričom borbe između dobra i zla. I kao svaka prava priča, kada dođeš do kraja, nemaš osjećaj da je pobjeda bila jeftina ili jednostavna, već shvaćaš da su junaci naše priče morali žrtvovati toliko toga da bi u konačnici dobro pobijedilo zlo.

K tomu, iako Tolkien nije bio ljubitelj alegorija, ipak je bio katolik, a to se odrazilo na njegovo pisanje. Stoga u knjizi, a posljedično i u filmu, zamjećujemo tragove kršćanstva. Primjerice, uočavamo starozavjetni trostruki mesijanski simbolizam u likovima Gandalfa (prorok), Froda (svećenik) i Aragorna (kralj). Nadalje, njih trojica svojim djelovanjem pomažu spasiti Međuzemlje, a osim toga svatko od njih na svoj način prolazi kroz žrtvenu smrt i uskrsnuće.

Konačno, osim brojnih upečatljivih scena, sjajne priče i snažnih tema, Gospodar prstenova odlikuje se izvrsnom glazbom koju je skladao kanadski skladatelj Howard Leslie Shore, za što je dobio dva Oscara za najbolju originalnu glazbu. Shore svojim skladbama pomaže gledatelju dočarati, primjerice, razigranost i životnost Shirea ili pak predočiti nekadašnju slavu a sadašnju tminu i pustoš Morije.

Ukratko, Gospodar prstenova ne samo da je dobra adaptacija knjige nego i uspijeva zadovoljiti gledateljevu težnju za istinitim, dobrim i lijepim. Prema tome, uzmite svoju kopiju Gospodara prstenova – jasno, produžene verzije – i iskoristite ovo vrijeme da biste (ponovno) zaronili u Međuzemlje.

Luka Ilić

Odgovori