Upravni sud nije dopustio posvajanje djece istospolnim partnerima

Zadnjih dana mnogi aktivistički mediji prenijeli su vijest kako istospolni partneri mogu pristupiti procjeni za posvajanje djece (što znači i eventualno posvojiti dijete), a sve to na temelju presude Upravnog suda. U ovom tekstu pokušat ću sažeto pojasniti čitateljima što se to točno na Upravnom sudu dogodilo, što nam zakoni kažu o udomljavanju i posvajanju te koja je uopće razlika između ta dva instituta. Napominjem kako ću zbog jasnoće koristiti pojmove onako kako ih koriste zakoni jer smatram da mediji unose pomutnju u cijelu ovu priču tako što jedni govore o duginim obiteljima, drugi o gay parovima, treći o homoseksualnim parovima itd., a svi ti pojmovi nisu pravni pojmovi te su preuski za jednu ovakvu pravno-političku analizu.

Kako je sve počelo?

Sjećate li se istospolnog para Ivo Šegota i Mladen Kožić? Godine 2016. taj istospolni par pokušao je steći status udomitelja, a što im je odbijeno od strane Centra za socijalnu skrb (dalje CZSS) nakon čega su se, pod pokroviteljstvom sodomitskih udruga, upustili u upravni spor s CZSS-om koji je okončan tek dubioznom odlukom Ustavnog suda (dalje USUD) koji im je dao za pravo.

Naravno, Šegota i Kožić kao ni udruge i lobiji koji stoje iza njih nisu stali na tome. Na red je došlo i posvajanje. Navedeni istospolni partneri poslali su zahtjev za posvajanjem djeteta CZSS-u koje ih je odbilo, a na što su se žalili Ministarstvu rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne skrbi koje ih je također rješenjem odbilo zbog čega su Šegota i Kožić podnijeli tužbu Upravnom sudu koji u svojoj presudi nije dozvolio posvajanje djece istospolnim parovima, već poništio rješenje Ministarstva i tražio da donese novo rješenje (u vrijeme objave ovoga teksta presuda još uvijek nije pravomoćna). Aktivistički mediji danima su prenosili navedenu presudu kao veliku pobjedu i razlog za slavlje, ali budući da vjerujem kako nisu potpuni idioti, smatram da taj udruženi medijski poduhvat zapravo služi stvaranju pritiska na Ministarstvo kako bi donijeli za njih što povoljnije rješenje.

Posvojenje-udomiteljstvo

Obiteljski zakon u članku 180. posvojenje definira kao „poseban oblik obiteljsko-pravnog zbrinjavanja djeteta bez odgovarajuće roditeljske skrbi kojim se stvara odnos roditelja i djeteta“, a „posvojitelji posvojenjem stječu pravo na roditeljsku skrb“.  Još od starog Babilona i Rima pa sve do danas institut posvojenja želi što vjernije imitirati naravnu obitelj i odnose koji proizlaze iz nje. Zbog toga Obiteljski zakon traži da posvojitelj bude osoba u dobi od najmanje 21 godine, a koja je od posvojenika starija najmanje 18 godina. Također, posvojenik postaje ravnopravni član obitelji posvojitelja, sudjeluje u ostavini kao i biološka djeca, posvojitelji dobivaju sva skrbnička prava kao i biološki roditelji itd.

Za razliku od posvojenja naše zakonodavstvo poznaje i institut udomiteljstva. Zakon o udomiteljstvu u članku 9. definira udomiteljstvo kao „oblik pružanja socijalne usluge smještaja djetetu ili odrasloj osobi koju pruža udomitelj sa svojom obitelji ili udomitelj koji živi sam…“. Vidimo kako su udomiteljstvo i posvojenje vrlo različiti instituti, ali vidimo i to da mogu biti vrlo slični. Naime, kada udomitelji udome dijete oni se brinu za njega i pružaju mu skrb kao da su mu roditelji te za to dobivaju određene naknade dok mu posvojitelji zaista i jesu roditelji. Samo je jedan korak koji dijeli udomitelja od posvojitelja.

No tko može udomiti, a tko posvojiti? Članak 9. Zakona o udomiteljstvu kaže da je udomitelj „predstavnik udomiteljske obitelji ili samac koji pruža uslugu smještaja…“, odnosno da je udomiteljska obitelj „zajednica koju čine udomitelj, njegov bračni ili izvanbračni drug, djeca i drugi srodnici s kojima udomitelj živi u zajedničkom kućanstvu“. Članak 185. Obiteljskog zakona navodi da „dijete mogu posvojiti bračni i izvanbračni drugovi zajednički, jedan bračni ili izvanbračni drug…“. Kada smo sve to rekli još ćemo samo napomenuti kako Obiteljski zakon u člancima 11. i 12. definira izvanbračnu zajednicu i brak, a u oba slučaja mora se raditi o muškarcu i ženi. Uzevši sve to u obzir, jasno je da osobe u istospolnoj zajednici ne mogu niti udomljavati niti posvajati djecu. Sada dolazimo do problematične odluke USUD-a koji je osobama u istospolnoj zajednici omogućio udomljavanje.

Ustavni sud i pravna akrobatika

U veljači 2020. godine USUD je donio odluku kojom tvrdi da je Zakon o udomiteljstvu u skladu s Ustavom i istovremeno nalaže da ga se tumači suprotno samom Zakonu. Naime, iako u samom Zakonu piše tko može biti udomitelj (a contrario tko ne može) te je iz njega sasvim jasno da to ne mogu biti istospolne zajednice što potvrđuje i sam USUD, ipak USUD traži da sudovi i druga tijela te odredbe tumače i primjenjuju tako da ne isključuju istospolne zajednice iz udomiteljstva. Prevedeno, zamislite odluku nekog takvog vijeća mudracâ koje kaže „pisaljke mogu biti sve one stvari kojima se može pisati, ali tu odluku treba tumačiti tako da se i pojedine stvari kojima se ne može pisati budu pisaljke“. Ova shizofrena odluka USUD-a donesena je s 9 glasova za i 4 protiv.

USUD je ovom odlukom prekoračio svoje ovlasti jer ne samo da nema ovlast izvršnoj i sudbenoj vlasti davati imperativne naputke o tome kako moraju postupati vezano za pojedine norme već i traži da državna tijela tumače zakon suprotno odredbama istog tog zakona čime ulaze u teritorij kreiranja zakona što nije unutar jurisdikcije USUD-a, nego Sabora. Ovakvim postupanjem omogućuje se da u budućnosti po istom ključu i bez mijenjanja zakonodavnog okvira USUD svojom interpretacijom zapravo izmijeni zakon i zaista omogući istospolnim partnerima i posvajanje. Kad misliš da je logika nešto za pojest, a o pravu znaš možda nešto malo više od prosječnog uživatelja pive ispred dućana, jedina granica ti je tvoja mašta.

Glavni argument protivne strane bio je, pogađate, diskriminacija. Zato sudac Šumanović u izdvojenom mišljenju kaže:

„Međutim, ovdje se, prije svega, uopće ne radi ni o kakvom pravu na udomljavanje kao subjektivnom materijalnom (supstancijalnom) pravu glede kojega bi bila moguća diskriminacija. Ne postoji, naime, pravo na jednakost ili pravo na nediskriminaciju kao autonomno, samostalno pravo – to je uvijek akcesorno pravo u korelaciji s nekim konkretnim zajamčenim ustavnim, konvencijskim ili zakonskim pravom. Propisi o zabrani diskriminacije – npr. članak 14. Konvencije nemaju samostalnu egzistenciju i ne mogu biti samostalno povrijeđeni jer je njihova priroda neautonomna. Svrha im je omogućiti pojedincima zaštitu od diskriminacije u uživanju materijalnih (supstancijalnih) prava. Zato je riječ o pravu instrumentalnog karaktera i akcesorne naravi koje ima učinak samo u vezi s uživanjem samostalnih materijalnih prava i sloboda zajamčenih ustavom, Konvencijom ili zakonom. To je dobro poznato i davno usvojeno stajalište ESLJP-a (Abdulaziz i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 9214/80, 9473/81 i 9474/81, § 71., presuda od 28. svibnja 1985.)

(…) Sve kada bi se i uzelo da je pravo na udomiteljski status zapravo implicirano u pravu na ‘pristup javnoj usluzi udomljavanja’ (kako se to formulira u većinskoj odluci) – a što je zapravo samo drugo ime i retorička dosjetka za nepostojeće ‘pravo na udomljavanje’ – s obzirom na obveznu primjenu Konvencije o pravima djeteta i njezino fundamentalno načelo zaštite najboljeg interesa djeteta, slijedi nedvojbenim da u materiji udomiteljstva meritum stvari nije i ne može biti pitanje opsega udomiteljskog statusa u personalnom smislu i posljedične diskriminacije neuvrštenih u taj status, nego je isključivi fokus na interesu korisnika kao primarnom kriteriju. Iz udomiteljskog statusa su tako npr. Zakonom u pravilu isključeni stariji od 60 godina (je li to onda, iz optike jednakosti, diskriminacija po dobi?), a isključeni su i oni ispod minimalno završenog srednjoškolskog obrazovanja (diskriminacija po osnovi naobrazbe?)

(…) Iako je doista zabrana diskriminacije po različitim osnovama, od etničkog podrijetla do spola i seksualne orijentacije temelj demokratskih društava, za ovu materiju odlučna je perspektiva koja polazi od toga da se ne daje dijete udomiteljima da bi zadovoljilo njihove želje i potrebe, nego se udomitelji daju djetetu radi njegove skrbi i zaštite. Udomiteljstvo je ‘lijek’ za dijete bez obitelji, a ne za udomitelje bez djece. Dijete nije objekt bilo čijih pretenzija i interesnih aspiracija i ne smije biti instrumentalizirano na normativnoj ni na provedbenoj osnovi“.

To stajalište je zauzeo i Europski sud za ljudska prava u mnogim predmetima.

Zašto je to važno za posvojenje? Kao što sam gore naveo, posvojenje je samo jedan korak dalje od udomiteljstva. Predsjednik udruge Dugine obitelji, Daniel Martinović, sâm je rekao da se odluka USUD-a o udomiteljstvu treba vezati za posvojenje i to po istom principu. Obitelj je uvijek bila i još uvijek jest najbolja zajednica za odgoj djeteta, a zakon koji se zove Obiteljski zakon nigdje nema definiciju obitelji. Kada je došlo do pokušaja izmjene predmetnog zakona kako bi se uvrstila definicija obitelji koja bi uključivala mamu, tatu i djecu, sasvim očekivano ljevica se povampirila i rigala vatru u javnosti tjednima dok se na kraju od toga nije odustalo.

Zaključno

Odavno je jasno da ljevica želi dekonstruirati pojam obitelji kao što dekonstruiraju mnoge pojmove dok ih ne isprazne od značenja, odnosno dok ih ne prošire do te mjere da postaje nejasno što ti pojmovi uopće više znače (ili baš zato da izgube na prvotnom značenju). Onaj tko obraća pozornost primijetit će sustavno mijenjanje riječi „spol“ u riječ „rod“ u zakonodavstvu, primijetit će i to da Republika Hrvatska uopće nema definiciju obitelji niti u jednom normativnom tekstu, primijetit će da Ustav kao konstitutivni element braka traži različitost spolova dok se osobama istog spola jamče gotovo identična prava kao i osobama u braku (pa ne znam čemu uopće definiranje braka) itd. Nije lako živjeti u pravnom sustavu kojem je pozitivizam granica preko koje naši vrli pravni umovi ne mogu prijeći, a da nisu toga niti svjesni.

Dakle, Upravni sud nije dao mogućnost posvajanja djece istospolnim partnerima, ali to ne znači da se to neće i dogoditi. Kao što je USUD jednom prekoračio svoje ovlasti i izveo logičko-pravni slalom kako bi omogućio udomljavanje tako će to vjerojatno učiniti opet (doduše ne sad pred izbore) kako bi im omogućio i posvajanje. Klasičan primjer slippery slopea – tražimo prst kako bismo kroz određen period uzeli cijelu ruku.

Leopold Rotim