Amazonova sarumanizacija Međuzemlja

Nakon što je nedavno objavljen prvi teaser Amazonove serije Gospodar prstenova: Prstenovi moći, protureakcija ljubitelja Međuzemlja upravo je onakva kakvu smo više-manje mogli očekivati. Ljudi su gnjevni jer im je teaser, premda generičan i škrt po pitanju informacija, samo potvrdio da je Amazonova grozota pustoši izopačena verzija Tolkienova djela. Amazon je vrlo vjerojatno očekivao takvu reakciju te smo netom potom na portalu Vanity Fair imali prilike pročitati intervju s producentima Prstenova moći Patrickom McKayom i J. D. Payneom, u kojemu su odgovarali na tzv. „goruća pitanja” u vezi s tom serijom. Međutim, jesu li uspjeli umiriti obožavatelje te Prstenovi moći ipak neće biti grozota pustoši? Naravno da nisu i naravno da hoće. Štoviše, ne samo da nisu uspjeli umiriti ljubitelje Međuzemlja već su i učinili razvidnim da je na djelu sarumanizacija Međuzemlja. No o čemu je tu točno riječ? Što je uopće „sarumanizacija Međuzemlja”?

Je li radnja Prstenova moći uopće smještena u Međuzemlju?

Rekao bih da je za razumijevanje toga pojma važno krenuti od pitanja: „Je li radnja Prstenova moći uopće smještena u Međuzemlju?” Pročitavši članak Vanity Faira i imajući na umu dostupne informacije o Prstenovima moći, smatram da je dvojbeno uopće tvrditi kako se Amazonova grozota pustoši odvija u Međuzemlju. Točnije, argumentirao bih da se radnja odvija u Amazonovoj inačici Međuzemlja, ali ne u Tolkienovu Međuzemlju. Ne tvrdim to zato što iz pravnih razloga Amazonova verzija mora odudarati od stvari na koja ne polažu prava (primjerice, Elendilov Narsil i Aragornov Narsil/Andúril izgledom nisu isti mačevi), nego zato što tvorci serije pričaju priču u kojoj događaji i likovi samo naoko sliče Tolkienovu svijetu, ali zapravo su izobličenje istoga i parazitiraju na njemu.

Prstenovi moći ostavljaju dojam izopačene verzije fan fictiona. Tvorci serije ne razumiju ili ignoriraju zakonitosti svijeta koji im služi kao nadahnuće. Zapravo, oni bilo izmišljaju bilo mijenjaju zakonitosti, kronologiju i likove izvornoga svijeta u dovoljnoj mjeri da slobodno možemo reći da više nije riječ o istome svijetu.

Ipak, brojnima se čini da je pred njima isto Međuzemlje. No taj privid sličnosti proizlazi iz činjenice da Prstenovi moći posuđuju nazivlje iz dijela Tolkienova legendariuma, točnije, Gospodara prstenova (prvenstveno se to odnosi na Dodatke) i Hobita jer samo na ta djela polažu prava. Međutim, u svim je posuđenim elementima prisutan više ili manje izražen odmak. S jedne su strane izmjene dovoljno izražene kako bi se događaji i likovi razlikovali od istoimenih događaja i likova u Tolkienovu legendariumu, ali budući da tvorci serije koriste isto nazivlje, onima koji ne poznaju izvorno Međuzemlje (ili ih iz nekoga razloga nije briga kako izgleda) lako će se učiniti da je pred njima Tolkienova vizija toga svijeta.

Sarumanizacija Međuzemlja

Imamo li to na umu, ne čudi da u Amazonovu Međuzemlju nailazimo na multikulturalne i crne hobite u Drugome dobu. Ne treba nas iznenaditi ako susretnemo crne vilenjake i patuljke ili pak čarobnjake koji su se u Međuzemlju pojavili ranije nego što su trebali. Istina, taj svijet ima likove koji nose ista imena poput onih iz Tolkienova legendariuma (Elrond, Galadriel ili Míriel), ali osim imena ne dijele mnogo toga zajedničkoga. Na taj način umjesto serije koja nastoji biti vjerna Tolkienovoj izvornoj viziji i koja ju poštuje, dobivamo izopačenu imitaciju. Štoviše, na djelu je sarumanizacija Međuzemlja: kao što je Saruman napustio svoje izvorno poslanje kako bi stekao moć i vladao Međuzemljem kao njegov jedini gospodar, tako i Prstenovi moći odbacuju izvornu viziju i vrjednote Tolkienova svijeta u svrhu promicanja pitanja aktualnoga političkog krajobraza, namećući svoju inačicu Međuzemlja kao istovjetnu ako ne i bolju od Tolkienove.

Amazon Višebojni

Zanimljivo je pritom primijetiti da je Saruman, želeći imitirati Saurona, načinio vlastiti Prsten, a bjelinu svojih haljina zamijenio je raznobojnošću te stoga sam sebe naziva „Saruman Višebojni”. Za vrijeme Elrondova vijećanja Gandalf je komentirao Sarumanove haljine sljedećim riječima: „Tada sam ga malo bolje pogledao i vidio da mu haljine, koje su na prvi pogled bile bijele, nisu ni bijele nego istkane od svih boja, a kad bi se kretao, svjetlucale su i prelijevale se u raznim nijansama tako da je oko bilo zbunjeno” (Gospodar prstenova II.2).

„Meni se više sviđala bijela boja”, velim ja njemu.

„Bijela!”, podrugne se on opet meni. „Bijela je dobra za početak. Bijela se tkanina može obojiti. Bijela se stranica može ispisati, a bijelo se svjetlo može razbiti.”

„I onda više nije bijelo”, velim ja njemu, „onaj tko razbije nešto da utvrdi što je to, sišao je sa staze mudrosti” (ibid).

Na sličan je način i Amazon odbacio bjelinu Tolkienove izvorne vizije, zamjenjujući je višebojnom haljinom progresivnih društvenih i političkih strujanja. Istina, ta bjelina bila je za početak dobra jer je Amazon trebao uvjeriti, odnosno zavarati ljude da je riječ o istome svijetu. Škrtost pak po pitanju detalja serije temelji se na Amazonovoj želji da ljude što duže zadrži u neznanju i neizvjesnosti, slično kao što je i Saruman držao Bijelo Vijeće u neznanju po pitanju svoje potrage za Prsten-Vladarom i želje da bude jedini gospodar Međuzemlja.

I kao što Saruman snagom svoga glasa lako može opčarati neoprezne i slabovoljne sugovornike (usp. Gospodar prstenova III.10) tako i Amazon i njegove sluge poput TheOneRing.net i Vanity Faira snažnom propagandom uvjeravaju obožavatelje da nema razloga za strah i da će serija biti izvrsna, zavodeći naivne i neupućene. Usudi li se tko dovesti u pitanje te njihove riječi, slijedeći svoga mentora u opsjenama i obmanama Sarumana, odmah gnjevno počinju napadati kritičare da ne sude seriju dok ne izađe, optužujući ih pritom za rasizam, seksizam i tko zna koji već ne izam i fobiju.

​Širenje granica Međuzemlja

Amazon tako poput Sarumana želi zavladati Međuzemljem i ljudima nametnuti svoju viziju toga svijeta. U tu će svrhu čak i izokretati Tolkienove riječi. Primjerice, pozivajući se na Tolkienovo pismo Miltonu Waldmanu iz 1951. godine, producent J. D. Pearce u intervjuu objašnjava da je

„[Tolkien] htio stvoriti isprepletenu mitologiju koja bi i dalje ostavila prostora za ‘druge umove i ruke koji se bave slikanjem, glazbom i dramom’. On je htio da nakon njega dođu drugi umjetnici i nastave pomicati granice (…) onoga što bi Međuzemlje moglo biti. Zastrašujuća je to, ali sjajna odgovornost da se poštuje njegova želja i nastavi njegovo djelo izgrađivanja Međuzemlja.”

Međutim, stvari nisu baš tako jasne kako bi se nekomu na prvi pogled mogle činiti. U spomenutome pismu Tolkien objašnjava da je namjeravao načiniti tijelo više-manje povezanih legendi koje su trebale služiti kao svojevrsna mitologija njegove voljene Engleske, napominjući da bi neke velike priče ispisao u potpunosti, a mnoge bi skicirao. „Ciklusi bi trebali biti povezani u veličanstvenu cjelinu, a opet ostaviti prostora za druge umove i ruke, koje se bave slikanjem, glazbom i dramom” (Pismo 131).

No iako je Tolkien napustio taj svoj (pre)ambiciozni plan, vrijedi li ipak da umjetnici mogu popunjavati rupe ili pomicati granice Međuzemlja? Čak i da je to imao na umu, Tolkien bi sigurno inzistirao da buduće generacije mitopoeta slijede zakonitosti i kronologiju koju je postavio. Međutim, još važnije, smatram da Tolkien nije smjerao na to da umjetnici mogu popunjavati i pomicati granice Međuzemlja. Vjerujem da je gore navedenom rečenicom više imao na umu, primjerice, izrađivanje vjernih karti Međuzemlja ili skladanje glazbe nadahnute njegovim svijetom, a isto tako i na radijske i filmske adaptacije njegova djela. Što se potonjega pak tiče, iako je bio načelno otvoren adaptacijama, Tolkien je bio izuzetno oprezan po tome pitanju. Evo razloga zašto to mislim.

Tolkienov stav o adaptacijama njegova djela

Tako u pismu Naomi Mitchison iz 1955. napominje kako ima „nisko mišljenje o radijskim adaptacijama” (Pismo 176). Pišući pak Forrestu J. Ackermanu o mogućoj filmskoj adaptaciji Gospodara prstenova, Tolkien izražava duboko nezadovoljstvo scenarijem Mortona Gradyja Zimmermana. I dok su Zimmerman i drugi možebitno iziritirani tonom brojnih njegovih kritika, Tolkien objašnjava da oni također trebaju shvatiti iziritiranost autora koji pronalazi da se „prema njegovu radu odnosi općenito nemarno, mjestimice bezobzirno, i bez očiglednih znakova ikakvoga uvažavanja onoga o čemu se radi” (Pismo 210). On objašnjava da „[k]anoni narativne umjetnosti u bilo kojemu mediju ne mogu biti posve različiti [od izvornika, nap. aut.], a neuspjeh loših filmova često je upravo u pretjerivanju i nametanju neopravdane materije jer ne opažaju gdje se nalazi srž izvornika” (ibid). Tolkien nastavlja:

„[Zimmerman] je izrezao dijelove priče o kojima načelno ovisi njezin karakterističan i osebujan ton, dajući prednost borbi; i nije učinio nikakav ozbiljan pokušaj da prikladno predstavi srce priče: putovanje nositelja Prstena. Posljednji i najvažniji dio toga je, i to nije prejaka riječ, jednostavno bio ubijen” (ibid).

Što točno Tolkien kritizira u Zimmermanovu scenariju? Mnogo toga: od preslobodnoga korištenja orlova, preko kljunova i perja na orkovima, do sažimanja vremena. Komentirajući potonje, on piše:

„U izvorniku se pomno poštuju godišnja doba. Ona su slikovita i trebala bi se, a lako bi se i mogla, učiniti glavnim sredstvom kojim umjetnici ukazuju na protok vremena. Glavna radnja počinje u jesen i nastavlja se kroz zimu do blistavoga proljeća: to je osnova za smisao i ton priče. Sažimanjem vremena i prostora [Zimmerman] to uništava. Njegovi bi nas aranžmani, primjerice, doveli u snježnu oluju dok bi još trajalo ljeto. Gospodar prstenova možda je ‘vilinska priča’, ali događa se na sjevernoj hemisferi te zemlje: milje su milje, dani su dani, a vrijeme je vrijeme” (ibid).

Tolkien potom dodaje da sažimanje koje on kritizira „nije ista stvar što i nužno smanjenje ili odabir prizora i događaja koji bi se vizualno trebali prikazati” (ibid).

„[Zimmerman] je posve nesposoban izvući ili prilagoditi ‘izgovorene riječi’ knjige. Brzoplet je, bezosjećajan i drzak”, piše Tolkien na drugome mjestu te nastavlja: „On ne čita knjige. Čini mi se očiglednim da je brzo preletio Gospodara prstenova, a onda načinio svoj scenarij od djelomično zbrkanih sjećanja i s minimalnim brojem referenci na izvorno djelo” (Pismo 207). Tolkien zaključuje: „Osjećam se vrlo nesretnim zbog krajnje budalaštine i nesposobnosti [Zimmermana] i njegova potpunog nedostatka poštovanja spram izvornika (u gotovo se svakome trenutku čini namjerno pogrješnim bez vidljivih tehničkih razloga)” (ibid).

Što bi Tolkien mislio o Prstenovima moći?

Imajući na umu što je mislio o Zimmermanovoj adaptaciji, smatram da bi Tolkien također bio duboko nezadovoljan brojnim Amazonovim odlukama kada je o Prstenovima moći riječ: od uvođenja novih likova i rasa u Drugo doba, preko izmjene likova koji se doista pojavljuju u tome razdoblju, sve do mijenjanja zakonitosti njegova svijeta.

Primjerice, s obzirom na to da se glavnina radnje u njegovu legendariumu odvija na sjevernoj hemisferi Međuzemlja, koja odgovara europskomu podneblju, teško je očekivati da će urođeničko stanovništvo biti crno ili slično Azijatima. To ne znači da u Međuzemlju nije bilo crnačkoga stanovništva ili pak naroda sličnih Arapima, Indijcima, Kinezima ili Japancima, već samo da su živjeli južno (Harad), odnosno istočno od Gondora (Rhûn). Da je Amazon htio biti vjeran Tolkienovoj izvornoj viziji a opet uključiti spomenute skupine, mogao je to učiniti na relativno nenametljiv i prirodan način, smještajući jednu od priča Prstenova moći u te zemlje. No time bi onda odustali od subverzivnoga djelovanja i (re)interpretacije Međuzemlja u svjetlu suvremene političke i kulturne klime.

Nadalje, važno je ovdje spomenuti i ranije Tolkienove komentare o vremenskim naznakama. Naime, Prstenovi moći će uvelike odstupati od njih jer su se producenti Patrick McKay i J. D. Payne odlučili na sažimanje dvotisućljetne priče. U razgovoru za Vaniry Fair Payne je rekao sljedeće:

„Ako ste potpuno vjerni slovu zakona, ispričat ćete priču u kojoj vaši ljudski likovi umiru svake sezone jer skačete dvjesto godina kroz vrijeme, a onda nećete susresti stvarno velike, važne kanonske likove do četvrte sezone. Gledajte, možda postoje neki obožavatelji koji žele da snimimo dokumentarac o Međuzemlju, ali mi ćemo ispričati jednu priču koja ujedinjuje sve te stvari.”

Ako imamo na umu što je Tolkien napisao o sažimanju radnje njegovih djela, razvidno je da ne bi blagonaklono gledao na to što čine McKay i Payne. Vjerojatno bi kritizirao njihovo nepoštivanje zakonitosti Međuzemlja te im predbacio nedostatak kreativnosti i umijeća. Primjerice, zašto vilenjaci ne bi služili kao vezivno tkivo koje povezuje sve sezone?

​Gdje se očituje sarumanizacija Međuzemlja?

Prema tome, uzmemo li u obzir da tvorci Prstenova moći u dalekoj većoj mjeri odstupaju od njegova legendariuma, smatram da bi Tolkienov sud te grozote pustoši bio izuzetno negativan. Vjerujem da bi se Tolkien ujedno složio da je u Amazonovoj grozoti pustoši na djelu sarumanizacija Međuzemlja. Ona se očituje na barem dva načina.

Prvo, vidjeli smo ranije da je Saruman odbacio bjelinu svojih haljina i zamijenio ih raznobojnošću što predstavlja njegov prijelaz od vjernosti izvornomu poslanju prema želji da bude jedan od vladara Međuzemlja ako ne i jedini Vladar. Na sličan način Amazon odbacuje autentičnu kulturnu različitost Međuzemlja u korist aktualne multikulturalnosti. Potonja se samo naoko čini različitom, ali to je privid jer je riječ o nametnutoj monokulturi aktualnih progresivnih elita. Joseph Pearce objašnjava:

„Što se tiče preobrazbe Shirea u ‘multikulturalno’ prihvatljivo mjesto, tehno-tiranska produkcija Gospodara prstenova samo će nametnuti autentičnoj kulturi Shirea globalističku monokulturu koju kulturni imperijalizam tehnološke tiranije nastoji nametnuti svijetu. Međuzemlje koje je Tolkien zamislio autentično je multikulturalno. Kultura hobita njihova je vlastita; to je samonikla kultura, ukorijenjena u samim ljudima, koja se prenosi s koljena na koljeno. Slično tomu, kultura Rivendella i Lothloriena autentično je vilenjačka, prenošena kroz davna tisućljeća. Kultura Rohana i Gondora, kultura ljudi, sama je po sebi autentična i različita od kultura hobita i vilenjaka, budući da se razlikuju jedna od druge. A tu je i neprijatelj te zdrave kulturne raznolikosti, kultura smrti Mordora, koja prezire kulturnu raznolikost naroda Međuzemlja, nastojeći svima nametnuti vlastiti globalni brand ili orkovsku neplemenitost, obilježenu Sauronovim okom.”

I kao što zamjena bjeline raznobojnošću implicira Sarumanovu želju da uništi stvar radi stjecanja znanja, slično i Amazon uništava zdravu kulturnu raznolikost naroda Međuzemlja radi tobožnje inkluzivnosti i različitosti.

Drugo, sarumanizacija Međuzemlja očituje se u Amazonovoj sklonosti blijedome oponašanju. Naime, promotrimo li Sarumana, koliko god on moćan bio, na kraju je puki oponašatelj. Njegov vlastiti Prsten imitacija je Prstenova moći. Orthanc je također bio obična imitacija Barad-dûra. U Gospodaru prstenova o Isengardu i Orthancu tako čitamo:

„Dobro utvrđeno i čudesno mjesto bijaše taj Isengard, i dugo je bilo lijepo, u njemu su prebivali veliki gospodari, poglavari Gondora na zapadu i mudri ljudi koji su proučavali zvijezde. Ali Saruman ga je malo-pomalo prilagodio svojim tekućim planovima držeći da ga je još poboljšao, ali se tu prevario – jer sve one čarolije i lukave smicalice radi kojih je zanemario svoju nekadašnju mudrost i koje je lakoumno smatrao svojima, potjecale su iz Mordora; tako da je ono što je on uradio bilo ništavno, samo skromna kopija, dječji uzor i ropsko oponašanje one velike tvrđave, oružarnice, tamnice, talionice silne snage, Barad-dûra, Crne kule, koja nije trpjela suparnika, i izrugivala se laskanju čekajući svoje vrijeme, sigurna u svojoj oholosti i neizmjernoj moći” (Gospodar prstenova III.8).

Na sličan način i Amazon oponaša svoga prethodnika – Jacksonov Gospodar prstenova.¹ I dok je ta filmska trilogija (u glavnini) vjerna Tolkienovu svijetu, tvorci Prstenova moći izgleda nisu u stanju stvoriti vjernu adaptaciju Drugoga doba. Radije, kao što smo vidjeli ranije, stvaraju svoju inačicu Međuzemlja koja mijenja zakonitosti, kronologiju i likove Tolkienova legendariuma. Amazonovi Prstenovi moći očituju se tako kao blijeda imitacija daleko superiornije Jacksonove trilogije.

Stvaralačka nemoć zla

Konačno, što nam ova sarumanizacija Međuzemlja očituje? Smatram dasvime ovime Amazon zapravo savršeno oprimjeruje stvaralačku nemoć zla. Kao što su brojni obožavatelji istaknuli u komentarima ispod teasera kao i na drugim mjestima: „Zlo ne može stvoriti ništa novo, može samo iskvariti i uništiti što su dobre sile izumile ili stvorile” (engl. Evil cannot create anything new, it can only corrupt and destroy what good forces have invented or created). Riječ je o parafrazi onoga što je Frodo rekao Samu u Cirith Ungolu referirajući se na orkove: „Sjena koja ih je uzgojila može samo oponašati, a ne i stvarati nikakva nova prava bića. Ne vjerujem da je ona porodila orke nego ih je samo pokvarila i izopačila” (Gospodar prstenova VI.1).

I dok Amazon i progresivne snage koje stoje iza njega ne mogu podnijeti Tolkienove vrjednote, njegovo katoličanstvo i pogled na svijet koji je u temelju njegove vizije Međuzemlja, shvaćajući važnost toga branda, one parazitiraju na Tolkienovu legendariumu i izobličuju ga kako bi tako prenijeli svoju poruku, svjetonazor i vrijednosti. Ista je sudbina ranije pogodila i druge franšize poput Zvjezdanih staza i Ratova zvijezda. No koliko god ta „wokeizacija” bila grozna u tim slučajevima, sarumanizacija Međuzemlja tim je gora jer su Gospodar prstenova i Tolkienov legendarium u cjelini bitno religiozna i katolička djela, a Amazonova grozota pustoši želi pretvoriti jedan od posljednjih bastiona istinskoga eskapizma u samo još jednu kaljužu suvremene filmografije zaraženu progresivnošću, inkluzivošću i različitošću. U konačnici, Amazon svojim izopačenjem utjelovljuje Sarumane ovoga svijeta koji nam govore: „Zašto razmišljaš o svijetu izvan zatvorskih zidova? Nema bijega jer nemaš kamo pobjeći! Zar ne znaš da postoje samo zatvor, njegovi hladni zidovi i zatvorski čuvari? A onkraj toga – ništavilo!”

Hoće li sarumanizacija Međuzemlja natjerati Tolkien Estate da reagira? Hoće li mu poput Gandalfa zapovjedničkim glasom reći: „Slomljen ti je štap, Sarumane!” (Gospodar prstenova III.10)? Čisto sumnjam jer su ipak u pitanju veliki financijski interesi. Hoće li reakcija obožavatelja natjerati Amazon da promijeni smjer? Nažalost, već smo vidjeli da ne mari previše što kažu ljubitelji Međuzemlja. Međutim, Amazon treba imati na umu da bi Prstenovi moći, premda mu se sada činilo drugačije, lako mogli završiti poput Sarumana – nemoćni, osramoćeni i zaboravljeni, služeći kao opomena svima onima koji bi se u budućnosti odvažili napraviti svoju adaptaciju Tolkienova legendariuma.

Što nam je činiti?

No zar nam je samo mirno promatrati dok se pred našim očima odvija sarumanizacija Međuzemlja i čekati njezin ishod, ma kakav god bio? I dok je važno upozoravati i kritizirati Amazonovo izopačenje Međuzemlja, smatram da bismo trebali slijediti Pearceov savjet – uzeti u ruke primjerak Tolkienova Gospodara prstenova i (ponovno) ga pročitati. I ne samo taj književni klasik nego i ostala njegova djela. Tȁ „[n]e samo da će to osramotiti vraga i njegove globalističke sluge nego će nas dovesti bliže Bogu na kojega Tolkien ukazuje u onom što je opisao kao svoje ‘temeljno religiozno i katoličko djelo’”.

Luka Ilić

Korištena literatura

• Carpenter, Humphrey. 2013. The Letters of J. R. R. Tolkien (New York: Houghton Mifflin Harcourt). EPUB.

• Tolkien, J. R. R.. 1995-1996. Gospodar prstenova, 3. sv. (Zagreb: Algoritam).

---