Ne živi čovjek samo o kruhu već i od onoga što nije nužno za golu egzistenciju, od onoga što nije usmjereno na neposrednu korist, od onoga što bi mnogi označili kao beskorisno i nevažno. No upravo to što suvremeni čovjek naziva beskorisnim zapravo omogućuje čovjeku biti čovjekom jer mu pruža priliku izići iz svoga tehnološkoga okružja, iz sfere djelovanja i rada te prijeći u sferu neaktivnosti, pasivnosti, kontemplativnosti i primanja. Štoviše, lišen toga beskorisnoga, suvremeni je čovjek u opasnosti svesti svoj život na Sizifovu egzistenciju, odnosno čitav svoj život rutinski gurati kamen jednih te istih čina bez ikakvoga dubljeg smisla i svrhe.
Manjak beskorisnoga i duhovne bolesti našega doba
Što je pak čovjek duže lišen beskorisnoga, što duže od njega bježi, što duže ispunjenje traži isključivo u neposrednoj koristi i užitku, to mu teže pada podnijeti beskorisnost tišine, molitve, bogoslužja i kontemplativne pasivnosti. Suvremeni čovjek počinje živjeti protuslovnu egzistenciju: on teži za tišinom, molitvom, bogoslužjem i kontemplativnom pasivnošću, ali budući da se višegodišnjim izbjegavanjem odviknuo od njih, teško ih može podnositi te redovito od njih bježi u područje buke, djelovanja, užitka i neposredne koristi. Ispada tako da odbacivanjem beskorisnoga čovjek postaje podložan svim onim duhovnim bolestima tako svojstvenima našemu dobu – dosadi, trajnomu duševnom nemiru, stresu, očaju, bljutavosti i ispraznosti egzistencije, osjećaju besmisla i nesvrhovitosti svega.
Čovjeku treba dokolica
Iz toga su nam razloga potrebne zbiljnosti koje izmiču zakonu puke neposredne koristi, koje nisu plod našega heraklovskog napora. Čovjeku su potrebne zbiljnosti koje mu se nude kao dar, koje mu se daju u trenucima smirenosti i tišine dok pogledom punim zahvalnosti promatra svijet koji ga okružuje, u koji je postavljen. Nesumnjivo je da istraživanje, propitivanje i analiziranje svijeta oko nas te djelovanje u istome imaju svoju vrijednost, ali to treba biti popraćeno ili, još bolje, tomu treba prethoditi jednostavno promatranje svijeta, upijanje onoga što jest i, u konačnici, uranjanje u svijet.
Čovjeku je potrebno čuđenje nad svijetom koji ga okružuje, čuđenje koje ga potiče da se pita o naravi kozmosa oko sebe, o vlastitoj naravi i položaju unutar toga istog kozmosa i, konačno, čuđenje o tome ne stoji li u temelju kako kozmosa tako i nas samih nešto što nije podložno zakonitostima prolaznosti, nešto (ili netko) po kojemu postoji sve što jest i u kojemu sve što jest nalazi svoje ispunjenje. Drugim riječima, čovjeku je potrebna dokolica, odnosno „ono što ‘činimo’ kada je sve ostalo – politika, ekonomija, dnevne obveze – obavljeno” (James V. Schall).
No zašto je dokolica toliko važna? Zašto neki idu toliko daleko, pa govore da je dokolica temelj (zapadne) kulture?
Dokolica rađa umjetnost
Prvo, da bismo shvatili važnost dokolice, potrebno je baciti pogled na njezinu vezu s umjetnošću. Naime, smatram da se upravo iz prepuštanja dokolici, odnosno promatranju svijeta pogledom ispunjenim čuđenjem i zahvalnošću rađaju autentična i istinska umjetnička djela koja neće biti komentar ili kritika aktualne društveno-političke situacije, koja neće biti izraz bunta ili način društvenoga angažmana za bolji i drugačiji svijet, nego će slaviti ljepotu i veličanstvo stvorenja i njegova Stvoritelja. Tako nam Dante, Shakespeare, Tolkien, Händel, Bach, Mozart, Giotto, Michelangelo, Dürer i drugi koji su odgovorili na ovaj uzvišeni oblik sustvarateljstva svojim umjetničkim djelima mogu pomoći ukazati na Onoga koji jest Ljepota, koji je njezin izvor i nadahnuće. Naravno, to ne znači da u umjetnička djela nije uložen silan napor od strane njihovih tvoraca, no to ipak znači da ona svoje nadahnuće i snagu crpe iz pogleda punoga divljenja i čuđenja spram zbilje.
„U dokolici je mudrost zakonoznanca…”
Nadalje, njegovanje dokolice od izuzetne je važnosti za bavljenje filozofijom, teologijom, pa i drugim znanstvenim disciplinama. Uzmimo, primjerice, filozofiju koje nema bez čuđenja, a ono se istinski može pojaviti jedino u kontekstu dokolice. Kada zastanemo i svijet oko nas promotrimo u čuđenju, javljaju se brojna filozofijska pitanja. Pitamo se tako o zašto? stvari, o razlogu njihova postojanja: Zašto postoje ove planine?, Zašto postoje ove zvijezde?, Zašto postoji ovo stablo?, Zašto postojim ja?, Zašto postoji nešto a ne ništa? i slična pitanja. Istodobno se pitamo i o što? stvari, odnosno o naravi ovoga ili onoga bića: Što je stablo?, Što je čovjek?, Što je vrlina?, Što je svijet?, Što je Bog? itd. Na taj način filozofija pomaže čovjeku ne samo shvatiti svijet oko njega nego i njegov položaj u tome kozmosu.
Međutim, čovjek ne filozofira radi neke koristi, već je filozofijski život beskoristan zato što „nije ni za što drugo doli za vlastiti užitak u spoznaji istine” (James V. Schall). Naravno, to ne znači da u bavljenju filozofijom, teologijom i drugim disciplinama trebamo odustati od heraklovskoga napora razuma, tj. razmišljanja, istraživanja, propitkivanja, apstrahiranja, definiranja i zaključivanja, ali pokazuje da je filozofima, teolozima i drugim tražiteljima istine potreban i kontemplativni, odnosno receptivni stav spram zbilje da bi mogli uroniti u svu dubinu i bogatstvo koje ista nudi. Imajući sve ovo na umu, lako se možemo sada složiti sa Sirahovim riječima: „[U] dokolici je mudrost zakonoznanca, i tko je od poslova slobodan postaje mudar“ (Sir 38,24).
Dokolica kao duša bogoslužja
Konačno, dolazimo do veze između dokolice i bogoslužja. Naime, suvremeni čovjek treba ponovno otkriti da bogoslužje, a pritom mislim u prvome redu na euharistijsku žrtvu, nije puko ljudsko područje koje se nimalo ne razlikuje od naše svakodnevice. Euharistija nije nešto svečaniji objed koji se bitno ne razlikuje od naših ostalih objeda i koji se slavi svakodnevnim jezikom u svakodnevnim prostorijama nalik blagovaonicama, tvornicama i uredima. Takvo shvaćanje profanira bogoslužje, suobličujući ga svijetu rada, funkcionalnosti i neposredne koristi.
Radije, bogoslužje bismo trebali shvatiti kao nešto izdvojeno iz svakodnevice i što ne podliježe zakonitostima neposredne koristi, kao svete čine koje svećenik odjeven u sveto ruho slavi, a i ostatak naroda zajedno s njim, svetim jezikom na svetome mjestu i u sveto vrijeme dok smo usmjereni prema Bogu. I euharistijsku žrtvu slavimo ne radi neke materijalne koristi, duševne higijene ili društvene kohezije, nego da bismo prinijeli žrtvu hvale, zahvale i pomirbe u kojoj se na nekrvan način Ocu prikazuje isti onaj Krist, koji je jednom sama sebe na žrtveniku prikazao na krvni način.
I dok stoji da slavitelj može uložiti mnogo truda kako bi liturgija bila dostojanstvena, i svećenik i narod shvaćaju ili bi barem trebali shvaćati da je bogoslužje aktivnost u kojoj smo pozvani na pasivnost i na usvajanje stava da se određeni prostori i određena vremena ne mogu svesti na neposrednu korist, da nisu funkcionalni (u svakodnevnome značenju te riječi). Paradoksalno, tek u liturgiji koja se vrši radi Njega, a ne radi nas, i koja kroz odricanje od komfora i banalnosti svakodnevice, od sitnosti naših meni i moje, usmjerava stvorenja k Stvoritelju, afirmiraju se dostojanstvo i vrijednost toga istog stvorenja i otkriva puna ljepota božanskoga života koju nosimo u sebi. Na to smjera i činjenica da ‘uspjeh’ same liturgije, u konačnici, ne ovisi o našemu inputu, našemu zalaganju, već je ona Božji dar nama.
Vidjeli smo ranije da dokolica pomaže čovjeku da u čuđenju promotri svijet te zahvali i slavi Onoga koji je sve to stvorio. Zato nam nije problem prihvatiti da je upravo slavlje, točnije, bogoslužje, koje uključuje pasivnost, nefunkcionalnost i smirenost, duša i temelj dokolice (Josef Pieper). Tȁ zar nije slavlje Stvoritelja svega što jest najintenzivnija moguća afirmacija stvorenoga svijeta?
Još jednom o važnosti dokolice
Lišavamo se dokolice kako bismo stekli dokolicu
Sve nam ovo očituje važnost dokolice, ali se pritom ne umanjuje vrijednost rada. Štoviše, jedino ako shvatimo da ne živimo rada radi (Max Weber), nego se lišavamo dokolice, odnosno radimo, kako bismo stekli dokolicu (Aristotel), zadržat ćemo dostojanstvo i dokolice i rada. Staviti pak dokolicu u službu rada, učiniti ju sredstvom koje će nam omogućiti biti što odmornijima i spremnijima za rad, značilo bi pobrkati prioritete. Potrebno je stoga ponovno otkriti dokolicu kako bismo mogli živjeti smislen život ispunjen zahvalnošću i čuđenjem.
Nije svako slobodno vrijeme dokolica
No ovdje se suočavamo s dva problema. Prvi je problem što nije svako slobodno vrijeme dokolica. Primjerice, bjesomučno tumaranje po društvenim mrežama ili internetu teško možemo nazvati njegovanjem kontemplativnoga stava spram stvarnosti. Štoviše, prepustimo li se takvim i sličnim aktivnostima koje nas odvraćaju od istinske dokolice, to nas može odvesti u zamor, dosadu, bljutavost i ispraznost. Potrebno je stoga svjesno odvojiti vrijeme za dokoličarenje, vrijeme koje ćemo provesti kontemplirajući svijet oko sebe.
Tražiti dokolicu radi nje same, a ne radi koristi
Drugo, koliko god dokolica bila važna i potrebna, trebamo ju tražiti radi nje same, a ne da bismo se njome okoristili i učinili je funkcionalnom. Drugim riječima, otkrivamo paradoks: za dokolicom ne smijemo tragati kako bismo putem nje ostvarili neki cilj, bilo društveno-politički bilo osobni, jer ako je podložimo sferi neposredne koristi, ona gubi svoj smisao i svrhu. Radije, dokolica treba biti lišena takvoga utilitarističkog shvaćanja. Prema tome, tragati i čeznuti za dokolicom znači njegovati kontemplativni stav te čuđenje i divljenje spram činjenice postojanja kako nas samih tako i svijeta oko nas, a to će pak kulminirati stavom zahvalnosti prema Izvoru i Uviru svega stvorenoga – Trojedinome Bogu.
Luka Ilić
[Corrigenda, 10. svibnja 2023.]
Izmijenio sam naslov trećega i petoga potpoglavlja. Završno sam pak poglavlje proširio, pojasnivši da prvenstvo dokolice ne umanjuje vrijednost rada i da nije svako slobodno vrijeme dokolica. Posljedično sam ubacio i odgovarajuća potpoglavlja.