Zašto unatoč svemu ostati u Crkvi?

Pope Francis greets Jesuit Father James Martin, author and editor at large of America magazine, during a private meeting at the Vatican Oct. 1, 2019. (CNS photo/Vatican Media)

U današnje vrijeme mnogi čimbenici djeluju protiv toga da ostanemo vjerni Kristu i njegovoj Crkvi. Mimo naše pale naravi, koja ima tendenciju odvlačiti nas od Boga i privlačiti k raznoraznim ugodama, i društva koje se u potpunosti okrenulo od Boga, društva u kojem se često možemo osjećati kao čudaci upravo zbog toga što pokušavamo živjeti prema Njegovim zakonima, pojavio se jedan od najčudnijih razloga zbog kojih netko ili ne postaje katolikom ili otpada od vjere. To je ni više ni manje nego najviši kler. Od svećenika visokog statusa preko biskupa pa sve do samog pape.

Kako je ovo moguće? Odakle mi uopće ideja da se ovakvo što događa? Nemam dokazne građe izvan vlastitog osobnog iskustva i iskustva osoba koje poznajem, koje su istu krizu vjere proživjele ili ju proživljavaju.

Katolička Crkva donosi nam vrlo samouvjerene tvrdnje. Tvrdi da je upravo ona jedina istinska Crkva, koju je osnovao Bog osobno, dok je još tjelesno hodao po Zemlji. Ove tvrdnje nisu puke banalne izjave, neko praznovjerje ili čudan kult s doktrinom koja ima više rupa od švicarskog sira. Radi se o tvrdnji koja iza sebe ima vjerojatno najdugovječniju, neprekinutu i najjaču intelektualnu tradiciju u povijesti čovječanstva. Možemo cijeli život posvetiti samo nekoj od grana teologije i ne iscrpiti more znanja koje sadrži. Radi se o intelektualno iznimno snažnoj tradiciji. U doba interneta upravo je ovaj intelektualni aspekt jedan od glavnih načina na koji ljudi dolaze Kristu.

Od Crkve i Svetog pisma dobivamo odgovore na fundamentalna životna pitanja, a pronalazimo ih u stotinama autora kroz različite medije. Od slika, kipova i crkava koje samom svojom ljepotom diraju dušu, preko vrhunskih književnika koji nam donose uvid u čovjekovu bit, filozofa koji nam objašnjavaju najdublje zakonitosti stvarnosti, mistika koji nam duše uzdižu Gospodinu, pa do teologa koji nam možda teško shvatljive istine vjere čine jasnijima. Sve je ovo sadržano u katoličkoj intelektualnoj tradiciji. Tu istu tradiciju suvremeni mediji, poput raznoraznih podcasta, autora na blogovima i apologeta čine pitkim i za osobe koje možda nemaju toliko vremena, kapaciteta ili interesa da rone u dubine ove tradicije. Mladoj se osobi vrlo lako zainteresirati za navedeno, a na poticaj te intelektualne tradicije mnogi postaju katolici, vraćaju se vjeri koju nisu prakticirali ili pak samo produbljuju vlastitu duhovnost i znanje.

No nakon ulaska u ili vraćanja k vjeri mnogi dožive hladan tuš. Taj isti hladan tuš nanovo proživljavam na mjesečnoj razini, kao i mnogi moji prijatelji i poznanici. Taj je hladan tuš kler. I to ne kler koji je moralno iskvaren (iako smatram da je velikim dijelom i moralno iskvaren). Šok nisu grijesi pojedinih svećenika. Neki je svećenik homoseksualac i sudi mu se zato što je imao sodomitske odnose s nekim mladićem od 15-16 godina? Ukrao je neke novce? Napustio poziv jer je našao ljubavnicu? Tu se očigledno radi o moralnoj iskvarenosti pojedinca. Očigledno je riječ o ljudskim grijesima, o groznim grijesima, ali su stvar pojedinog svećenika. To najčešće ne utječe na našu vjeru.

Ono što šokira ljude je činjenica da vjera koju su razumski upoznali, u poznavanje koje ulažu znatan duhovan i intelektualan trud nije vjera koju propovijedaju službene strukture Crkve. Iz usta klerika, i to hijerarhijski najjačih, zasipa nas kakofonija kontradikcija i laži. Doživljavamo da Nauk govori jedno, a klerici nešto potpuno drugo. Pročitali ste na desetak mjesta da izvan Crkve nema spasenja? E pa, sad baš ima! Pročitali ste da je sveta misa beskrvna žrtva? E pa, sad baš nije, sad je okupljanje zajednice i slavlje! Obvezni ste vjerovati da je abortus intrinzično nemoralan? Dobro, sad, možda jest, ali bolje bi bilo da to nikome ne govorite. Sodomija bi trebala biti intrinzično nemoralna? To ne znači da osobama koji taj gnjusan grijeh prakticiraju treba braniti da drže propovijedi za dan očeva. Preljub je uvijek grešan? Pa dobro, možda nekad nije, ajmo ipak dati preljubnicima da se pričešćuju, jer sad ionako svi varaju svoje žene. Ono što doživljavamo u kontradikciji je s onim što bi naši pastiri trebali vjerovati i naučavati. Kako je moguće da je Crkva 1965 godina naučavala jedno, a da je danas kroz vlašku magiju Duha Koncila sve okrenuto naopako?

Iz ovog se rađa duhovna tjeskoba. Poznajem osobe koje su zbog ovog nesrazmjera napustile Crkvu. Neki su postali pravoslavci, neki su se pak maknuli od katoličanstva i puninu traže drugdje. Međutim, većina je odlučila ostati u Crkvi i nekako se nosi s ovom tjeskobom.

Kako se s ovim nositi? Neki savjetuju takozvano srednjovjekovno katoličanstvo. To je ono u kojem se pravimo da smo srednjovjekovni seljaci. Papa? Da, tamo je u Rimu, ali ni ne znam kako se zove, a kamoli da sam čitao njegove izjave. Ova metoda možda nekima pomaže i zasigurno je bolje maknuti se od svih vijesti ako nas sablažnjavaju. No ne vjerujem da je ovo rješenje problema. Svojevrstan je flaster na rani koju treba šivati.

Na umu valja prije svega imati Kristove riječi: „A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima“ (Mt 16,13-19). No same riječi možda nisu dovoljne. Problem je između ostalog i intelektualne naravi. Gdje se u tom slučaju nalazi rješenje? Vjerujem da je najbolji odgovor u čišćenju emocija koje vežemo za ovaj problem. Naši osjećaju, bilo tjeskobe bilo ushićenosti, nisu dokaz istine. Istina leži u samoj naravi stvari. Ako se ideja u našem umu podudara sa stvarnošću (lat. adequatio intellectus et rei), radi se o istinitoj propoziciji. Propozicije koje Crkva govori kroz svoj Nauk o samoj sebi ili su istinite ili nisu. Propozicija katoličanstvo je jedina istinita religija ne ovisi o dosljednosti tvrdnji koje izlaze iz usta bilo biskupa bilo pape. Ako je Krist zaista Bog, koji je postao čovjekom i umro na križu za naše grijehe te koji je za života svoju Crkvu sagradio na apostolima sa svetim Petrom na čelu, katolička je vjera istinita. Ako ove tvrdnje nisu istinite, nije niti katolička vjera. Istina stoji ili pada neovisno o tome što su je mnogi biskupi izdali.

Ivan Knezović

3 komentara Dodajte vaš
  1. “Kako je moguće da je Crkva 1965 godina naučavala jedno, a sad drugo?”

    Nije.

    “Propozicija katoličanstvo je jedina istinita religija ne ovisi o dosljednosti tvrdnji koje izlaze iz usta bilo biskupa bilo pape.”

    Da ovisi, jer katoličanstvo podrazumijeva da je Crkva lađa spasenja, a ne lađa prokletstva.
    Zato što katolički nauk podrazumijeva da Crkva ne može promulgirati išta pogrešno kao obvezujuće za katolike.

    Evo malo pravog katoličkog nauka koji vjerojatno nikad niste čuli:

    Samo pastirima dana je sva moć naučavanja, suda, upravljanja; na vjernike nametnuta je dužnost slijediti njihov nauk, podložiti se poslušno njihovoj prosudbi, i dozvoliti da se njima upravlja, da ih se ispravlja i vodi putem spasenja. Stoga, krajnje je nužno jednostavnim vjernicima podložiti se u umu i srcu svojim pastirima, i potonjima da se zajedno s vjernicima podlože Glavi i Vrhovnom Pastiru.

    ~ Papa Lav XIII, Epistola Tua

    Pope Leo XIII:

    “To the shepherds alone was given all power to teach, to judge, to direct; on the faithful was imposed the duty of following their teaching, of submitting with docility to their judgment, and of allowing themselves to be governed, corrected, and guided by them in the way of salvation. Thus, it is an absolute necessity for the simple faithful to submit in mind and heart to their own pastors, and for the latter to submit with them to the Head and Supreme Pastor.” (Epistola Tua)

    “…it is to give proof of a submission which is far from sincere to set up some kind of opposition between one Pontiff and another. Those who, faced with two differing directives, reject the present one to hold to the past, are not giving proof of obedience to the authority which has the right and duty to guide them; and in some ways they resemble those who, on receiving a condemnation, would wish to appeal to a future council, or to a Pope who is better informed.” (Epistola Tua)

    “That obligation, if it is generally incumbent on all, is, you may indeed say, especially pressing upon journalists…. The task pertaining to them … is this: to be subject completely in mind and will, just as all the other faithful are, to their own bishops and to the Roman Pontiff; to follow and make known their teachings; to be fully and willingly subservient to their influence; and to reverence their precepts and assure that they are respected.” (Epistola Tua)

    (NB: Jeste li Vi kao katolički pisac u potpunosti podložni umom i voljom papi i biskupima? Promislite malo jer o tome ovisi Vaše spasenje.)

    “No, it cannot be permitted that laymen who profess to be Catholic should go so far as openly to arrogate to themselves in the columns of a newspaper, the right to denounce, and to find fault, with the greatest license and according to their own good pleasure, with every sort of person, not excepting bishops, and think that with the single exception of matters of faith they are allowed to entertain any opinion which may please them and exercise the right to judge everyone after their own fashion.” (Est Sane Molestum)

    “…to scrutinize the actions of a bishop, to criticize them, does not belong to individual Catholics, but concerns only those who, in the sacred hierarchy, have a superior power; above all, it concerns the Supreme Pontiff….” (Est Sane Molestum)

    (NB: Dakle, papa Lav XIII Vam pokušava objasniti da nije na Vama da kritizirate biskupe, a kamoli papu, to mu nije ni palo napamet da bi se katolik drznuo učiniti.)

    Pope Pius XI, Divini Illius Magistri (#18), Dec. 31, 1929: “… God Himself made the Church a sharer in the divine magisterium and by His divine benefit unable to be mistaken.”

    Pope Pius XI, Divini Illius Magistri (#16), Dec. 31, 1929: “To this magisterium Christ the Lord imparted immunity from error…”

    Pope Gregory XVI, Commissum Divinitus (# 4), May 17, 1835: “… the Church has, by its divine institution, the power of the magisterium to teach and define matters of faith and morals and to interpret the Holy Scriptures without danger of error.”

    Pope Leo XIII, Caritatis Studium (#6) July 25, 1898: The Magisterium “could by no means commit itself to erroneous teaching.”

    Pope Pius X, Editae Saepe (#8), May 26, 1910: “… only a miracle of that divine power could preserve the Church… from blemish in the holiness of Her doctrine…”

    Pope Pius XI, Quas Primas (#22), Dec. 11, 1925: “… the perfect and perpetual immunity of the Church from error and heresy.”

    Pope Leo XIII, Satis Cognitum (# 9), June 29, 1896: “The practice of the Church has always been the same, and that with the consenting judgment [i.e. consensus] of the holy fathers who certainly were accustomed to hold as having no part of Catholic communion and as banished from the Church whoever had departed in even the least way from the doctrine proposed by the authentic magisterium.”

    Pope Gregory XVI, Mirari Vos (# 10), Aug. 15, 1832: “Therefore, it is obviously absurd and injurious to propose a certain ‘restoration and regeneration’ for her (the Church) as though necessary for her safety and growth, as if she could be considered subject to any failing health or dimming of mind or other misfortune.”

    Pope Pius XI, Mortalium Animos (# 10), Jan. 6, 1928: “During the lapse of centuries, the mystical Spouse of Christ has never been contaminated, nor can she ever in the future be contaminated, as Cyprian bears witness: ‘The Bride of Christ cannot be made false to her Spouse: she is incorrupt and modest. She knows but one dwelling, she guards the sanctity of the nuptial chamber chastely and modestly.”

    Pope Hadrian I, Second Council of Nicaea, 787: “… Christ our God, when He took for His Bride His Holy Catholic Church, having no blemish or wrinkle, promised he would guard her and assured his holy disciples saying, I am with you every day until the consummation of the world.”

    Pope Eugene IV, Council of Florence, Session 9, March 23, 1440: “…the Spouse of Christ is uncontaminated and modest, knowing only one home, and she guards the sanctity of their marriage bed with chaste modesty.”

    Pope St. Siricius, epistle (1) Directa ad decessorem, Feb. 10, 385: “And so He has wished the beauty of the Church, whose spouse He is, to radiate with the splendor of chastity, so that on the day of judgment, when He will have come again, He may be able to find her without spot or wrinkle [Eph. 5:27] as He instituted her through His apostle.”

    Sada kad znate katolički nauk o papi preporučam da ga primijenite na Franju i izvedete jedini logičan zaključak.

    Za one koji nisu uspjeli, evo još par hintova:

    Objection IV: Even if a pope fell into heresy, he would remain pope until
    the Church declared him a heretic and no longer pope.
    Answer: Pope Paul IV, in Cum Ex Apostolatus, Pope Innocent III in Si Papa, and theologians teach that a heretical pope is deposed by God.

    Proof:
    A. Bull: Cum Ex Apostolatus [16 Feb. 1559], Pope Paul IV
    — “Further, if ever it should appear that any bishop (even one acting as
    an archbishop, patriarch or primate), or a cardinal of the Roman Church,
    or a legate (as mentioned above), or even the Roman Pontiff (whether
    prior to his promotion to cardinal, or prior to his election as Roman
    Pontiff), has beforehand deviated from the Catholic faith or fallen into any
    heresy, We enact, decree, determine and define:
    — “Such promotion or election in and of itself, even with the agreement
    and unanimous consent of all the cardinals, shall be null, legally invalid
    and void… Those so promoted or elected, by that very fact and without
    the need to make any further declaration, shall be deprived of any
    dignity, position, honor, title, authority, office and power.”

    B. Si Papa [1198], Pope Innocent III
    — “The Pope should not flatter himself about his power nor should he
    rashly glory in his honor and high estate, because the less he is judged by
    man, the more he is judged by God. Still the less can the Roman Pontiff
    glory because he can be judged by men, or rather, can be shown to be
    already judged, if for example he should wither away into heresy;
    because he who does not believe is already judged. In such a case it
    should be said of him: ‘If salt should lose its savor, it is good for nothing
    but to be cast out and trampled under foot by men.’”

    C. Institutiones Juris Canonici [1950] – Coronata
    — “If indeed such a situation would happen, he [the Roman Pontiff]
    would, by divine law, fall from office without any sentence, indeed,
    without even a declaratory one. He who openly professes heresy places
    himself outside the Church, and it is not likely that Christ would preserve
    the Primacy of His Church in one so unworthy. Wherefore, if the Roman
    Pontiff were to profess heresy, before any condemnatory sentence (which
    would be impossible anyway) he would lose his authority.”

    D. St. Robert Bellarmine [1610]
    — “A Pope who is a manifest heretic automatically ceases to be a Pope
    and head, just as he ceases automatically to be a Christian and a member
    of the Church.”

    E. St. Antoninus [1459]
    — “In the case in which the Pope would become a heretic, he would find
    himself, by that very fact alone and without any other sentence,
    separated from the Church. A head separated from a body cannot, as
    long as it remains separated, be head of the same body from which it was
    cut off.”

    F. St. Francis de Sales [1622]
    — “Now when the Pope is explicitly a heretic, he falls ipso facto from his
    dignity and out of the Church …”

    G. Canon Law – [1943] – Wernz-Vidal
    — “Through notorious and openly divulged heresy, the Roman Pontiff,
    should he fall into heresy, by that very fact (ipso facto) is deemed to be
    deprived of the power of jurisdiction even before any declaratory
    judgment by the Church … A Pope who falls into public heresy would
    cease ipso facto to be a member of the Church; therefore, he would also
    cease to be head of the Church.

    Usrdno Vam preporučam da molite krunicu svakodnevno s nakanom da spoznate Istinu i ponizno je prihvatite.

    Želim Vam svako dobro i Božji blagoslov.

  2. “Ono što šokira ljude je činjenica da vjera koju su razumski upoznali, u poznavanje koje ulažu znatan duhovan i intelektualan trud nije vjera koju propovijedaju službene strukture Crkve.”

    Da, to je razlog zašto sam se nekako prestao baviti apologetikom, kojom sam se nekoć, u vrijeme Benedikta XVI, bavio. Cilj apologetike je dovesti nekatolike u Crkvu. Tradicionalna apologetika (jedina koja mi je ikada imala ikakvog smisla) argumentira u prilog autoriteta crkvene hijerarhije. I što sad, ja ću apologetikom uvjeravati nekoga u jedan skup istina – da se razumijemo, savršeno intelektualno uvjerljivih i obranjivih – i bude li sreće, uvjeriti ga da pristupi Crkvi i prihvati doktrinalni autoritet crkvene hijerarhije, e da bi on nakon toga u toj istoj Crkvi, od te iste hijerarhije koju sam ja kroz apologetske tekstove tako gorljivo branio, slušao nešto sasvim suprotno? Uložit ću trud i napor dovesti čovjeka u Crkvu, izvan koje nema spasenja, jer želim da se spasi, da bih onda gledao kako ga sama Crkva potom vodi mimo puta spasenja. Nema logike, je li tako? Tu sam se “stiltao” i odlučio napraviti pauzu do nekih sretnijih vremena (koja će doći, prije ili kasnije).

  3. Rješenje je jednostavno. Jednostavno, te sablažnjene katolike treba detaljno informirati o liku i djelu pape Ivana XII, nakon toga će cijeniti današnje pape 😀

Odgovori