Što bi se dogodilo kada bismo turistički otputovali u Grčku, uspeli se na Olimp i tamo otkrili ni manje ni više nego Zeusa, Heru, Atenu, Aresa, Hermesa, Posejdona i druge olimpske bogove kako se goste ambrozijom i nektarom dok im Apolon svira na liri? Što kada bi osim grčkoga panteona postojali i bogovi rimskoga, nordijskoga, slavenskoga i drugih panteona? Što kada bi postojale tisuće i tisuće panteona nadljudskih bića koja stoluju u svojim kozmičkim utvrdama? Koje bi bile posljedice za kršćanstvo? Bi li postojanje bogova povlačilo da ne postoji Bog koji „[u] početku stvori nebo i zemlju“ (Post 1,1), koji „više puta i na više načina … nekoć govoraše ocima po prorocima“ (Heb 1,1) i koji „konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu“ (Heb 1,2)? Bi li tu bila riječ o poništivaču (engl. defeater) istinitosti kršćanstva?
O ovome smo već imali prilike pisati na našoj stranici u tekstovima Čarobni svijet ateizma I: O Bogu, bogovima i teoriji svega, Metafizički krajobraz ateizma i “Ne postoji Zeus! Nema drugoga boga doli Boga!”. Ovdje bih pak htio ukratko izložiti rješenje ranije spomenutoga problema. Naime, smatram da je odgovor prilično jasan, usudio bih se reći trivijalan: ima li ili ne bogova na Olimpu relevantno je za pitanje o Božjoj opstojnosti koliko i pitanje postoje li jetiji na Himalajama, karakondžule u Šumadiji ili postoje li u i oko Čavoglava famozne niprije.
Putovanje kroz vrijeme: Antički mislioci o Bogu i bogovima
Prije nego što objasnim zašto je tomu tako, htio bih se osvrnuti na dva temeljna shvaćanja pojma ‘bog’. Pritom treba razlikovati između epistemičke distinkcije, odnosno s obzirom na izvor znanja o bogovima (mit ili filozofija), te pojmovne, tj. s obzirom na središnje značenje ‘boga’.
Što se prve tiče, u antičkome su se svijetu razvila dva temeljna shvaćanja. Prvo možemo nazvati mitskim shvaćanjem jer se oslanja na, u slučaju grčkoga panteona, heziodovske mitove i pučku religiju kao pouzdane izvore o naravi bogova poput Zeusa. Prema tome bi shvaćanju bogovi bili materijalna bića koja su dio našega kozmosa te su počela postojati.
Drugo bismo pak shvaćanje mogli nazvati filozofijskim, koje su dijelili peripatetici, stoici i (neo)platonisti, odnosno većina filozofa u antičkome svijetu. Prema tome shvaćanju, postoji jedan Bog (ὁ θεός) koji uživa vječno blaženstvo. On je „prvo počelo koje determinira i providnosno upravlja stvarnošću“ (Frede 1999, 55). K tomu, postoje bogovi koji radikalno ovise o Bogu i koji su mu podređeni, ali zato što uživaju besmrtnost i blaženstvo, može ih se, slijedeći grčko korištenje te riječi, nazvati ‘bogovima’. Valja primijetiti da su stvoreni bogovi kod platonista i stoika besmrtni jedino Božjom dobrostivošću. Konačno, svim spomenutim filozofijskim strujama zajedničko je da postojanje bogova ne dovodi u pitanje postojanje jednoga Boga.
Međutim, i u slučaju pojmovne distinkcije razlikujemo između dva središnja pojma boga. Prvi bismo mogli nazvati religijskim pojmom boga, prema kojemu je bog ono što je vrijedno religijskoga štovanja, a drugo bismo mogli nazvati metafizičkim pojmom boga, prema kojemu je bog ono što je u nekome primjerenom smislu izvor, metafizički prvi uzrok stvarnosti. Prema kršćanima (ali i židovima, muslimanima i nekim drugima) samo ono što je bog u drugome smislu (a bog u tome drugom smislu per definitionem mora biti jedinstven, odnosno nemoguće je imati više od jednoga uzroka svega drugog što jest, barem ako ne dopustimo nešto poput cirkularne kauzalnosti) jest bog i u prvome smislu. Za pogane su Zeus, Apolon ili Hermes bogovi u religijskome smislu dok za kršćane to nisu, čak i kada smatraju da ta bića postoje. Zašto su kršćani smatrali da je tomu tako? Zato što Zeus, Apolon ili Hermes nisu bogovi u metafizičkome smislu, odnosno nisu bili metafizički prvi uzrok stvarnosti.
Istina, obično kažemo ‘poganski bogovi’, no time jednostavno imamo na umu da ih pogani religijski štuju, a ne da su doista bogovi u metafizičkome smislu. Zanimljivo je primijetiti da u raspravi između ranokršćanskih filozofa i poganskih filozofa nijedna strana nije nijekala opstojnost jednoga „pravoga“ boga. Razlika je bila u tome da su kršćani nijekali da su „mala božanstva“ kao što su Zeus, Apolon ili Hermes bogovi kako u metafizičkome smislu, odnosno nisu bili metafizički prvi uzrok stvarnosti, tako i u religijskome smislu, odnosno nisu primjeren predmet religijskoga štovanja. To je razlika između poganskih politeista i kršćanskih monoteista. Nije to bila razlika u nekoj osnovnoj pozadinskoj metafizici, tȁ jedan je bog u metafizičkome smislu kako za kršćane tako i za pogane, već razlika u tome što se smatralo ispravnim religijskim odnosom. Drugim riječima, distinkcija između politeizma i monoteizma religijska je, a ne metafizička, barem kada je o kasnoj antici riječ.
O razlici između Boga i bogova
Imajući sve to na umu, vratimo se sada pitanju (ne)relevantnosti postojanja bogova za Božju opstojnost. Za početak je važno primijetiti da Bog i bogovi nisu ista „vrsta“ bića, odnosno kategorijalno su različita bića. Drugim riječima, postoji radikalna razlika između, s jedne strane, Boga kao stvoritelja i uzdržavatelja cjelokupne stvarnosti, odnosno svega što jest (osim njega samoga) i, s druge strane, bogova kao što su Zeus, Odin ili Perun, koji su, ako postoje, tek jedni među mnoštvom drugih entiteta u svijetu. I baš kao u slučaju Grka i Olimpa, jetija i niprija, mali su bogovi kontingentni, konačni, metafizički sastavljeni, ontologijski i kauzalno ovisni itd. Prema tome, kao što odgovor na pitanje postoje li Bog ne ovisi o tome postoje li Grci, karakondžule i niprije, tako ni ne ovisi o tome postoje li Zeus, Odin ili Perun. Ili kao što objašnjava Goran Lojkić u svome tekstu Metafizički krajobraz ateizma:
„Kada filozofi nude argumente za Božju opstojnost, pod izrazom ‘Bog’ razumiju entitet koji je, između ostaloga, ultimativno utemeljenje stvarnosti: za sve ostalo što postoji (i što uopće može postojati) vrijedi da mora biti učinak njegova kauzalnoga djelovanja ili već na neki primjeren način o njem ontologijski ovisiti. Postoji li Bog, objašnjenje zašto uopće išta postoji (i zašto išta uopće može postojati) mora u konačnici nekako referirati na nj. Pitanje postoji li Bog stoga je fundamentalno metafizičko pitanje i različiti odgovori na to pitanje kao posljedicu imaju radikalno različitu metafizičku sliku stvarnosti. S druge strane, bjelodano je da ništa slično ne može vrijediti za, kako su prikazana u relevantnim mitologijama, puko kontingentna, konačna i ontologijski ovisna bića iz Heziodova ili Lovecraftova bestijarija. Postojanje i nepostojanje takvih bića za velika je pitanja metafizike više-manje nevažno. Između ostaloga, pitanje postoje li Zeus i Cthulhu irelevanto je za pitanje postoji li Bog. Čak i ako bi se otkrilo da se Zeus doista skriva po olimpskim klancima, ili da Cthulhu sniva na dnu oceana, ništa nam to ne bi kazalo o tome je li, recimo, svemir učinak Božjega stvaranja ili je pak postojanje svemira jednostavno sirova kontingentna činjenica, bez ikakva uzroka i objašnjenja. Na tu fundamentalnu razliku između Boga kao metafizičkoga temelja stvarnosti i drugih, ontologijski ovisnih bića (bila ona sama primjereni predmeti religijskoga štovanja ili ne) u skladu s dominantnom tradicijom notacijski konzistentno upućujemo uporabom velikoga početnoga slova u izrazu ‘Bog’.“
Kako Zeus, Odin i Perun upućuju na opstojnost Boga?
Štoviše, ne samo da o možebitnome postojanju bogova poput Zeusa, Odina ili Peruna ne bi ovisio odgovor na pitanje o Božjoj opstojnosti, nego bih argumentirao da bi njihovo postojanje moglo poslužiti kao polazišna točka argumenta za Božju opstojnost. Primjerice, bilo po mitskome bilo po filozofijskome shvaćanju, bogovi poput Zeusa, Odina ili Peruna bili bi metafizički sastavljena bića koja bi razlog svoga postojanja u konačnici imala u metafizički nužnome, jednostavnome Apsolutu kao i ostala (metafizički) sastavljena bića.
No ta konkluzija ne proizlazi samo iz (metafizičke) sastavljenosti bogova. Naime, ni jedan od tih bogova nije metafizički nužan i posljedično oni u sebi nemaju razlog svoga postojanja, nego je njihovo postojanje potrebno utemeljiti u nečemu metafizički fundamentalnijem. Osim toga, ako su počeli postojati u vremenu, za svakoga od tih bogova vrijedi da nije vječan u prošlost, nego da je počeo postojati, iz čega slijedi da ti bogovi moraju imati uzrok svoga postojanja. Dakle, možebitno postojanje bogova ne bi predstavljao poništivač za istinitost kršćanstva, već bi, štoviše, njihovo postojanje predstavljalo polazišnu točku argumenata za Božju opstojnost (primjerice, za tomistički, leibnizovski i kalām kozmološki argument, kao i neoplatonički argument). Ukratko, kao i sve ostalo što nije Bog, i bogovi bi, ako bi postojali, nužno bili učinak Božjega stvaranja i uzdržavanja te bi posljedično, kao i u slučaju sa svime ostalim, iz njihova postojanja slijedilo da Bog postoji.
Početni se problem tako pokazuje prilično banalnim. Naime, čak i ako bi bogovi postojali, i sami bi postojali kao učinak Božjega stvaranja. Iz toga bi slijedilo da bogovi kao što su Zeus, Odin ili Perun nisu dostojni našega religijskog štovanja i klanjanja. Prema tome, čak i ako bismo na Olimpu naišli na Zeusa i ekipu sa svim njihovim supermoćima i tko zna čime sve ne, ne bismo trebali biti ni zabrinuti ni impresionirani njihovim postojanjem, tȁ i oni bi poput nas svoje postojanje dugovali jednomu pravom Bogu.[1]
Luka Ilić
Korištena literatura
- Michael Frede. 1999. „Monotheism and Pagan Philosophy in Later Antiquity“. u: Polymnia Athanassiadi (ur.) & Michael Frede (ur.). Pagan Monotheism in Late Antiquity (Oxford: Oxford University Press), 41-67.
[1] Zahvaljujem Rochejaqueleinu na njegovim savjetima i primjedbama koje su ovaj tekst učinili znatno boljim nego što bi to inače bio.