O molitvi krunice na Trgu

Uvod

U zadnje se vrijeme sve više govori o moliteljima krunice na Trgu. Naravno, kako i je tipično za ljude koji kršćanstvo ne vole i ne razumiju, cijela je stvar prezentirana kao radikalna, zadrta i nesuvisla. Napadi su došli i s „naše“ strane: tako Ivo Džeba misli da se radi o katoličkom nesnalaženju u javnom prostoru. Još je neobičnije što možemo pročitati da je sam pristup javnih molitelja protivan kršćanskim vrjednotama: „to što oni rade nema veze s vjerom i Crkvom“.

Motiv je najčešće izrugivanje: tako molitelji postanu „klečavci“ ili ih se parodira klečanjem pred gulašem uz sliku Tita. Iz stalnih je medijskih reakcija jasno da, štogod mislili o moliteljima i moljenjima na Trgu, svi se možemo složiti da je javni osinjak svakako razdražen.

Protivljenje aktualne kulture, zagrebačke ljevičarske scene i katolika nesvjesnih katoličkog nauka ne bi trebalo nikoga previše čuditi: radi se o sukobu oprečnih pogleda na svijet. Drugim riječima, liberalnim i sekularnim umovima izraslima iz duha modernoga svijeta mnoge katoličke ideje prirodno ne odgovaraju – napad je to na samu pseudomonarhiju modernih vrjednota. Katolici nesvjesni katoličkog nauka većma se priklanjaju ovoj suvremenoj struji jer su u njoj intelektualno, emocionalno i moralno formirani, pa tako prihvate krive pretpostavke kojima im katolička doktrina postaje intelektualno neprobavljiva i daleka.

Izopačenje naravnoga reda nazivaju ljubavlju, ubijanje nazivaju reproduktivnim pravima, uništavanje autoriteta muškarca nad ženom u braku nazivaju jednakošću i tome slično. Svima nam je blizak osjećaj odbojnosti prema idejama koje adekvatno ne razumijemo ili koje nam se čine krive.

S druge strane, protivljenje informiranih katolika poput Ive Džebe donosi više brige, jer ako ni nekim katoličkim intelektualcima nije jasno zašto je molitva krunice na trgovima više nego pohvalna, tada je to pokazatelj potrebe za bratskom raspravom i rasvjetljavanjem kontroverzi.

Shodno tome, u ovome ću tekstu primarno komentirati Džebin tekst i kroz kritiku prikazati zašto smatram da je molitva krunice na Trgu odlična i hvalevrijedna akcija na koju bi se svi katolički muškarci trebali odazvati u što većem broju.

Džebin tekst

Džeba ne donosi posebno strukturirane argumente već iznosi skupove tvrdnji koje više ili manje potkrjepljuje, pa ću tako i ja redom iznijeti njegove tvrdnje i onda ih jednu po jednu kritizirati.

Prvo što Džeba prigovara jest da mu se ova inicijativa čini kao nešto „što mi se ne uklapa u življenje vjere u sadašnjem mjestu i trenutku“, a kao razlog navodi da mu je nepoznato da su se ljudi ikada masovno okupljali na molitvu na glavnome trgu. Molitva na nekom mjestu po Džebi mora biti dio nekakve organski razvijene tradicije, a ne trenutnog hira. Tako on opravdava javnu molitvu na Kamenitim vratima i javne procesije, ali ne opravdava molitvu na mjestima gdje se otprije nije molilo. Također, kaže da osobno ne može vidjeti nikakav drugi razlog zašto bi katolici došli na „javni sekularni prostor“ osim u želji za prijenosom poruke „to smo mi vjernici, vidite da nas ima.“ Tako Džeba misli da je svrha okupljanja neka nezdrava želja za pažnjom, kao kad bi prolazili s neonskim znakom na glavi. Signaliziranje ne smatra problemom samo u slučaju da u „Hrvatskoj postoji represija prema vjernicima“, da ih se mlati ili štogod slično. Ovako će katolici samo ispasti „čudaci“.

Nadalje, Džeba misli da je specifično molitva ljudima trn u oku, za razliku od bilo koje druge aktivnosti na Trgu, jer je molitva „intiman čin“. Jer, poznato je da Isus sam govori „tako i kad molite, ne budite kao licemjeri. Vole moliti stojeći u sinagogama i raskrižjima ulica da se pokažu ljudima…. Ti naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svome Ocu, koji je u skrovitosti. I otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.“ (Mt 6, 5-6)

Tu Džeba navodi citat iz katekizma (2696) koji govori da su najprikladnija mjesta za molitvu „osobni ili obiteljski prostor za molitvu, samostani, hodočasnička svetišta i, nadasve crkva kao vlastito mjesto liturgijske molitve župne zajednice i povlašteno mjesto euharistijskog klanjanja.

Dodatno, Džeba iznosi kao relevantno da „postoji želja da pronađemo nekoga drugog od koga ćemo se oduprijeti kako bismo sebi dali smisao postojanja, a kada tog drugog nema (ili ga nema dovoljno) potrudimo se pronaći ga. To dovodi do „vitoperenja stvarnosti“ i opće konfuzije u komuniciranju kršćanske poruke.

Na kraju zaključuje da „više negoli o snazi naše vjere bojim se da se radi o tome da smo u nedostatku sposobnosti da na svijetu razumljiv način artikuliramo vjeru u javnom prostoru koji nam je dostupan odlučili tek privlačiti pažnju. Sva je tragedija u tome što jednom kad pažnju dobijemo nemamo skoro ništa za reći.“

Kritika Džebinog pogleda i sličnih ideja

Uklapa li se molitva krunice na Trgu u življenje vjere?

Kao prvo, Džebina tvrdnja da se molitva krunice na glavnom trgu republike Hrvatske „ne uklapa u življenje vjere u sadašnjem mjestu i trenutku“ jest iznenađujuća, uzevši u obzir da kršćani već godinama javno mole ispred bolnica. Jako je teško reći da su ti ljudi tamo zbog bilo čega drugoga negoli zbog čvrste vjere, budući da za svoje volontiranje po vrućini, hladnoći i svakakvim uvjetima ne dobiju nikakva blaga ni pohvale već ignoriranje ili izrugivanje.

S druge strane, imamo razna svjedočanstva da je takvo javno djelovanje u Hrvatskoj dobro i korisno jer donosi jednu od najvećih nagrada – spašavanje života. Jasno, taj fenomen nije striktno vezan za Hrvatsku.

Ima li ikakve veze to što, kako Džeba kaže, molitva na trgu nije organski razvijen fenomen već organiziran? Ne vidim zašto je to relevantno. Ni molitva ispred bolnice tada nije organski razvijen fenomen već posljedica prelijeva sličnih vjerničkih inicijativa iz svijeta, kao što je javna molitva na trgu dio posljedice takvih pokreta u svijetu. Na primjer, poznata su slična skupljanja u Poljskoj.

Općenito ne slijedi: „x je neorganski razvijen“, dakle, „x se ne uklapa u življenje vjere“. S tim da valja naglasiti, ako se ova molitva krunice nastavi, tek ćemo tada dobiti priliku za organski razvoj nove tradicije hrvatskih katolika – no, bez inicijative, nema ni prilike za razvojem.

Isto valja priznati da molitva krunice nije strana hrvatskom narodu. Ne predstavlja neku radikalnu i skokovitu promjenu u pučkoj pobožnosti da bi uopće mogli pričati o „neorganskom razvoju“. Jedino što je ovdje novo je lokacija. Je li lokacija stvar neorganskosti? Čini se da nije jer bi tada svaka nova crkva predstavljala neorganski razvijeno mjesto za liturgiju; uzevši u obzir da se na tom mjestu prije izgradnje crkve nikad nije vršila liturgija.

Nevezano za razmatranja o organskom razvoju, dodatna je korist da podržavajući krunicu na Trgu potičemo slične katoličke akcije u drugim gradovima i zemljama, na isti način na koji su druge zemlje inspirirale takve događaje kod nas. Ako uzmemo u obzir Kristovo obećanje: „gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima.“ (Mt 18, 20) i stalne preporuke za molitvu krunice, kao što je, recimo, ona od Pape Franje, ostaje nejasno zašto bi bilo koji katolik ovome imao bilo što prigovoriti na temelju (ne)organskosti ove prakse.

Je li molitva na Trgu puko skupljanje pozornosti?

Džeba misli da je prostor Trga ciljano biran zato da bi se vjernici tamo pokazali, kako bi se isticali radije nego radili duhovno korisne stvari. Zašto ne bismo otišli na Kamenita vrata?

Prije nego što razmotrimo ima li ova primjedba smisla ili ne, prvo valja priznati da je jako teško pričati o motivima pojedinih ljudi. Ne čitamo ni srca niti umove. Stoga je bolje takva razmatranja ostaviti po strani.

Bez obzira na to, nekad se doista mogu pretpostaviti motivi. Primjerice, ako bi netko hodao po bilo kojem trgu u ciljano vrijeme kad je tamo najviše ljudi i radio nekakav performans s neonskim strjelicama iznad glave, držim da bismo mogli zaključiti kako se radi ponajviše o strategiji privlačenja pozornosti, što i je usporedba iz teksta. Možemo li reći da molitelji nešto takvo rade?

Ne mislim da možemo iz dva razloga. Prvo, zato što molitva nije nalik neonskom znaku na glavi – molitelji ne rade ništa što bi izazivalo više pozornosti od obične procesije. Drugo, jer postoje i druga, mnogo dobrohotnija objašnjenja koja bismo prvo morali odbaciti. Recimo, ako ciljamo na razvitak većega događaja, tada je jasno da su Kamenita vrata pretjerano mala i uska za molitelje. Također, vrijeme koje je izabrano za molitvu također je argument protiv ideje da privlače pozornost – Trg je tada gotovo prazan.

Drugo, molitva na glavnom trgu Hrvatske može jednostavno biti simbolična jer može simbolizirati pokoru za krive puteve naše države, slično kao što je molitva pred bolnicama simbolična jer upućuje na zlo pobačaja koje se u bolnici događa.

Nadalje, valja primijetiti da nekad samo prihvaćanje pozornosti može biti nenamjeravana posljedica dobre i korisne stvari. Primjerice, kad biskupi rade procesiju uz pjesmu i žamor noseći svoja jarka ruha, plašteve i mitre; dok minstranti u roketama nose suncobrane, svjetlila, zastave, slike i veliki križ; neizbježna posljedica toga je privlačenje pozornosti. Znači li to da su same procesije loše? Naravno da ne, Džeba ih i sam podržava. Dakle, samim time što molitelji više pozornosti privlače na Trgu radije negoli na Kamenitim vratima samo po sebi ne mora predstavljati problem.

Bilo kako bilo, recimo da je Džeba u pravu i da se katolici time (između ostalog) žele „pokazati“ te tako možda i „nametati“ svoje vrjednote sekularnom društvu. Je li to uopće samo po sebi loše? On smatra da bi to bilo opravdano kad bi postojala represija prema vjernicima ili da ih se mlati, no nikako u ovakvom slučaju. Smatram da je ovo politički naivno iz više razloga, neovisno o stvarnim namjerama molitelja.

Politička naivnost katoličkih protivnika molitvi krunice na Trgu

Zašto je politički naivno? Kao prvo, nije teško primijetiti da postoji čitav medijski i kulturni rat protiv katoličke vjere i kulture: normalizira se sodomija pod krinkom ljudskih prava, feminizam zamjenjuje Bogom dan autoritet muža nad ženom, rodna ideologija se smatra činjenicom, istina postaje nebitna jer je bitna inkluzivnost, seks prije braka je norma, ubijanje djece je dignuto gotovo na razinu sakramenta ženskih sloboda i prava itd.

Sve je ovo još pogoršano otkad smo se ugledali na EU, centar liberalnog jednoumlja koji svojim „mekanim“ totalitarizmom sve više i sve dalje propagira svoje iskrivljene „vrjednote“ i utišava bilo koji glas disidencije. Onaj tko nije naklonjen sodomiji je „homofob“, onaj tko nije liberalni demokrat je „fašist“, onaj tko nije za nekontroliranu migraciju je „rasist“ a onaj tko misli da muž ima Bogom dan autoritet nad ženom je „šovinist“ itd.

Virus ove nove zapadnjačke ideologije prisutan je gotovo u svim medijima, gura se u školske kurikulume, smatra se civilizacijskim dosegom i predstavlja idejni mainstream. U takvom su džumbusu izgubljeni mnogi katolici (pogotovo nominalni) jer otrovna je kulturna struja češće puno jača od one religijske, pogotovo u kontekstu gdje je pastirska uloga Crkve u društvu faktično skoro nikakva (što je također jedan od „divnih“ plodova sekularizma).

Valja uočiti dvije stvari. Prvo, u takvoj konfuziji pojmova i vrjednota izuzetno je politički pametno i odgovorno da netko javno, jasno i očito svjedoči katoličku vjeru i njene moralne principe. To javno signaliziranje, pa čak i da se svodi na Džebinu analizu „vidite koliko nas ima“ od ogromne je vrijednosti za motivaciju uspavanih katolika te za razjašnjavanje ideološke i pojmovne konfuzije koja je mnoge ostavila u nesigurnom ozračju između zapadnjačkih pseudovrjednota i katoličkih vrjednota. Moliti za ispravnu stvar nije samo gesta pobožnosti, već ima i povoljne političke i motivacijske efekte na druge vjernike.

Drugo, molitva krunice u srcu naše države, vrlo vjerojatno, ima jak egzorcistički i ekspijacijski efekt. Kažem „vrlo vjerojatno“ jer ne znam, niti mogu znati koliko je točno jaka ova organizirana molitva, no, ono što se da naslutiti iz tradicije Crkve jest da ima znatnu snagu.To da takva molitva ima egzorcistički efekt da se naslutiti iz reakcije medija i opozicije: poput opsjednutog čovjeka, protivnici krunice pokazuju velike znake odbojnosti prema bilo čemu katoličkom. S druge strane, sami molitelji ističu da žele molitvom na Trgu posvetiti Trg ali i „čitavu Hrvatsku“. Ekspijacijski efekt odnosi se na okajanje grijeha i pokoru koja je potrebna cijeloj našoj državi i posebno gradu Zagrebu zbog poticanja sodomije, sekularizma, liberalizma, ubijanja djece i ostalih moralnih odvratnosti. Tako i molitelji ispred bolnica imaju sličnu ulogu na grijeh pobačaja.

Treće, po medijskim reakcijama i po javnoj percepciji prema kojima je obična molitva krunice „čudna“ i predstavlja govor mržnje, jasno je da smo već na odličnom putu prema tome da nas u skoroj budućnosti fizički sprječavaju u javnoj molitvi, kao što se već događa u „razvijenijem“ svijetu. Tako su, primjerice, uhitili ženu samo zato što se nečujno „u svojoj glavi“ molila ispred klinike za pobačaje.Mislim da Džeba ne shvaća da je prekasno javno moliti kad te počnu tući na ulici ili kad policija krene intervenirati – politički je mudrije početi moliti prije negoli te krenu mlatiti i trpati u zatvor upravo kako bi spriječio takve stvari prije negoli se dogode.

Molitva kao intiman čin

Što pak s navedenim Isusovim pozivom za molitvom u sobi? Oni koji citiraju ovaj redak u borbi protiv molitelja krunice vrlo često zaboravljaju na Prvu poslanicu Timoteju (2, 8): „hoću dakle da muškarci mole na svakome mjestu, podižući čiste ruke bez srdžbe i raspre.“

Osim toga, ako je Isus doista svima naredio da se mole po vlastitim sobama, kako to da se apostoli zajedno skupljaju na molitvu u hramu (Dj 3, 1)? Kako to da od iskona Crkva prakticira javno moljenje u zajedništvu na raznoraznim mjestima a ne isključivo u sobama? Kako to da smijemo moliti na Kamenitim vratima?

Upravo zato što se Isusova izjava ima tumačiti kao poziv na iskrenu molitvu iz srca, a ne na molitvu kojoj je jedina namjera impresionirati druge. Tako sv. Augustin uzima da je značenje molitve u sobi o kojoj Krist priča zapravo molitva u „srcu“.^[1] Tako netko može griješiti moleći na Kamenitim vratima ako to radi samo da ga drugi vide, ali može se i potpuno čisto „u srcu“ moliti na istom mjestu. Nije stvar mjesta, već je stvar srca. Džeba ne čita srca (kao ni ja), pa je tako bespredmetno uopće spominjati ovaj redak u vezi molitelja na trgu.

Što pak s Džebinim navodom iz katekizma? Ukratko, ne vidim kakve to ima veze. To što je crkva najprikladnije mjesto za molitvu ne znači da groblje, park, trg, soba, podrum ili avion nisu prikladna mjesta za molitvu. Katekizam ničime ne pobija opravdanost molitve krunice na trgu.

Zaključak

Što drugo reći u zaključku nego da je molitva krunice na Trgu odlična ideja i da svima preporučam da se priključe? Džebina kritika, kao što smo vidjeli, nije impresivna, a on je najbolje artikulirao prigovore koje tipično čujem protiv molitelja na Trgu.

Valja još reći ovo: kršćani su pozvani da budu „sol zemlje“ i „svjetlo svijeta“ (Mt, 13-14). Kako znamo da je sol obljutavila? Tako što je nigdje osjetilima ne percipirate. Molitelji su rijedak primjer solitelja trgova i hrvatskog društva, čemu bi se svaki katolik trebao radovati.

Fred Delacroix

---

[1] Vidi Toma Akvinski: Catena Aurea I (Baronius Press: 2020), 219.