Često se može čuti da je molitva protiv oskudnoga oblačenja žena zapravo indikativna manjku samokontrole molitelja. Takva je molitva, kažu, opresivna jer želi ograničiti slobode žena koje bi se trebale smjeti oblačiti kako god žele. Tako je koordinatorica Ženske sobe rekla da „molitelji muškarce svrstavaju u kategoriju životinja koje se neće moći suzdržati pred izazovno odjevenom ženom“. Što možemo odgovoriti na ove tvrdnje?[1]
Negodovanje nad golom osobom na trgu? Kako te nije sram!
Kao prvo, ne ulazeći uopće u kršćansku etiku, u kojoj je bjelodano zašto žene (kao uostalom ni muškarci) ne bi trebale hodati gole ni polugole, valja priznati da svi imaju snažne moralne intuicije oko odjeće ili nedostatka iste. Primjerice, rijetko tko ne bi moralno osudio čin žene koja bi se skinula do gola na Trgu bana Josipa Jelačića. Mogli biste reći da bi takva žena bila na sablazan, da bi to bilo izuzetno neukusno, protivno dobromu ponašanju, prekrili bi oči svomu djetetu, možda joj rekli da se obuče ili pozvali policiju.
Međutim, ako prihvatite razmatranje feminističkih kritičara molitelja, nemate temeljem čega negodovati nad golom osobom na trgu. Tȁ nikome ne šteti njezino oblačenje i njezino tijelo njezina je stvar! Ako je vama to neugodno vidjeti, onda je problem u vama, a ne u golim ljudima na trgovima. Vi ste tada poput životinje koja ne može svratiti pogled i kontrolirati svoje negodovanje. Ako mislite da je ovo apsurdno, trebate sumnjati u početnu pretpostavku – pitanje oblačenja nije samo pitanje individue, već je moralna kategorija koja se tiče drugih ljudi.
Tko je odgovoran za „poglašnjavanje glazbe“?
Drugo, prigovor moliteljima proizlazi iz ignoriranja ljudske biologije. Primjerice, nije moguće ignorirati jake zvukove u okolini. Ako vaš susjed poglasni glazbu tako da vam se trese noćni ormarić, nećete vi biti krivi što čujete glazbu, već on koji ju je pretjerano poglasnio. Slično, normalan muškarac ne može očima ne primijetiti lijepu golu ženu i ima prirodnu reakciju uzbuđenja na taj prizor. Naravno, normalan muškarac može okrenuti glavu na drugu stranu i suzbiti prirodna nagnuća u tome trenu, no bitno je prepoznati da on nije „kriv“ za ovo uzbuđenje, već je gola žena ta koja izaziva takve reakcije. Dakle, nije uopće stvar u „nedostatku kontrole“, već u nepotrebnome davanju grješne prilike koja otežava moralnu situaciju svakoga muškarca vjernoga svojoj ženi ili vjernoga čistomu životu.
Ima li seksualnost veze s moralom?
Poznato je da kršćani na seksualnost gledaju kao na moralno relevantnu tako da je jasno zašto bi se kršćanin protivio konstantnim reakcijama na polugola ženska tijela – neodgovorne žene su te koje „poglašnjuju glazbu“ na razinu na koju je svi moraju čuti. Radi se o neukusnome privlačenju pozornosti koje afektira sve u bližoj okolici, a koje bi se popravilo čednijim oblačenjem.
Bez obzira na rečeno, ujedno i nekršćani tipično smatraju da seksualnost ima veze s moralom – primjerice, rijetko koja žena ima posve neutralnu reakciju na prijevaru muža. No zašto se buniti na prijevaru muža ako seksualnost nema veze s moralnosti? Ne bi li žene tipično smatrale problematičnim da se polugola žena, k tomu mnogo mlađa i ljepša od njih, prešetava ispred njihova muža i otkriva svoju stražnjicu?
Ne bi li se takav čin osudio kao vulgaran, pa i gotovo nasilan prema mužu koji želi biti vjeran svojoj ženi i gotovo nasilan prema ženi koja opravdano zahtijeva vjernost svoga muža? No temeljem čega osuditi takvo ponašanje ako prihvatimo poziciju da je oblačenje isključivo stvar individualne žene dok ostali imaju samo slabu samokontrolu ako im zasmeta njezina gola stražnjica? Ako se ipak slažete da ponašanje takve žene nije moralno opravdano, time opet ujedno prihvaćate da oblačenje nije samo stvar individue već je i stvar društvene okoline.
Okolina tada može opravdano tražiti prikladnije oblačenje za dobro cijeloga društva ali i same osobe koja svojim obnažavanjem snižava svoj društveni ugled, dostojanstvo i čini krivo dovodeći druge u napast.
O mizoginiji molitelja
Konačno, htio bih se osvrnuti na optužbe za mizoginiju molitelja koje su znaju ponegdje čuti. Ipak, vrijedi primijetiti da je ovdje izloženi argument zapravo primjena općenitoga načela: ako neko ponašanje tipično vodi druge prema grijehu, ne bi se trebalo tako ponašati. Kao takvo, ovo je načelo spolno neutralno, odnosno jednako vrijedi za žene i muškarce pa ako bi muškarci činili nešto što tipično vodi žene prema grijehu, one bi bile opravdane i u zahtjevu, a kamoli ne u molitvi, da muškarci promijene svoje djelovanje. Jednako kao što bi u tome slučaju bilo neopravdano optužiti žene za mizandriju, i u ovome je neopravdano optužiti muškarce za mizoginiju.
Fred Delacroix
[1] Sličan se problem javlja u raspravi o krivici u kontekstu silovanja. O tome nemam vremena raspravljati jer je to opširna tema i nije u potpunosti vezana uz ovu. Fokusirat ću se zato samo na aktualan problem.
Ne mogu vjerovati da ste na ovu temu odlučili staviti ovakvu besramnu sliku! Sram vas bilo! Smrtno griješite dok god je držite na stranici!
Poslušajte koja je sudbina slikara koji je naslikao jednu nečednu sliku u životu, a pored toga živio pobožan život!
https://archive.org/details/purgatory00scho/page/94/mode/2up
CHAPTER XXXI.
Matter of Expiation — Scandal given — Immodest Paintings —
Father Zucci and the Novice.
Those who have had the misfortune to give bad example,
and to wound or cause the perdition of souls by scandal,
must take care to repair all in this world, if they would not
be subjected to the most terrible expiation in the other.
It was not in vain that Jesus Christ cried out, Woe to the
world because of scandals ! Woe to that man by whom the
scandal cometh ! l
Hear what Father Rossignoli relates in his Merveilles du
Purgatoire. 2 A painter of great skill and otherwise exem-
plary life had once made a painting not at all comformable
to the strict rules of Christian modesty. It was one of
those paintings which, under the pretext of being works of
art, are found in the best families, and the sight of which
causes the loss of so many souls.
True art is an inspiration from Heaven, which elevates
the soul to God ; profane art, which appeals to the senses
only, which presents to the eye nothing but the beauties of
flesh and blood, is but an inspiration of the evil spirit ; his
works, brilliant though they may be, are not works of art,
and the name is falsely attributed to them. They are the
infamous productions of a corrupt imagination.
The artist of whom we speak had allowed himself to
be misled in this point by bad example. Soon, however,
renouncing this pernicious style, he confined himself to
the production of religious pictures, or at least of those
which were perfectly irreproachable. Finally, he was
painting a large picture in the convent of the discalced
Carmelites, when he was attacked by. a mortal malady,
1 Matt, xviii. 7. 2 Merv.> 24.
g6 THE DOGMA OF PURGATORY.
Feeling that he was about to die, he asked the Prior to
allow him to be interred in the church of the monastery,
and bequeathed to the community his earnings, which
amounted to a considerable sum of money, charging them
to have Masses said for the repose of his soul. He died
in pious sentiments, and a few days passed, when a Religious
who had stayed in the choir after Matins saw him appear
in the midst of flames and sighing piteously.
” What ! ” said the Religious, ” have you to endure such
pain, after leading so good a life and dying so holy a death?”
” Alas ! ” replied he, ” it is on account of the immodest
picture that I painted some years ago. When I appeared
before the tribunal of the Sovereign Judge, a crowd of
accusers came to give evidence against me. They de-
clared that they had been excited to improper thoughts
and evil desires by a picture, the work of my hand. In
consequence of those bad thoughts some were in Pur-
gatory, others in Hell. The latter cried for vengeance,
saying that, having been the cause of their eternal perdi-
tion, I deserved, at least, the same punishment. Then
the Blessed Virgin and the saints whom I had glorified
by my pictures took up my defence. They represented
to the Judge that that unfortunate painting had been the
work of youth, and of which I had repented ; that I had
repaired it afterwards by religious objects which had been
a source of edification to souls.
” In consideration of these and other reasons, the Sove-
reign Judge declared that, on account of my repentance
and my good works, I should be exempt from damnation ;
but at the same time, He condemned me to these flames
until that picture should be burned, so that it could no
longer scandalise any one.”
Then the poor sufferer implored the Religious to take
measures to have the painting destroyed. ” I beg of you,”
he added, ” go in my name to such a person, proprietor of
the picture; tell him in what a condition I am for having
PURGATORY, THE MYSTERY OF JUSTICE. 97
yielded to his entreaties to paint it, and conjure him to
make a sacrifice of it. If he refuses, woe to him ! To
prove that this is not an illusion, and to punish him for
his own fault, tell him that before long he will lose his two
children. Should he refuse to obey Him who has created
us both, he will pay for it by a premature death.”
The Religious delayed not to do what the poor soul
asked of him, and went to the owner of the picture. The
latter, on hearing these things, seized the painting and
cast it into the fire. Nevertheless, according to the words of
the deceased, he lost his two children in less than a month.
The remainder of his days he passed in penance, for having
ordered and kept that immodest picture in his house.
If such are the consequences of an immodest picture,
what, then, will be the punishment of the still more dis-
astrous scandals resulting from bad books, bad papers, bad
schools, and bad conversations ? Vce mundo a scandalis /
Vce homini illi per quern scandalum venit ! — “Woe to the
world because of scandals ! Woe to that man by whom
the scandal cometh ! ” 1
Nije mi žao i učinio bih to ponovo.