[Danas se u općoj Crkvi slavi Presveto Srce Isusovo. Vjerujem da je prikladno iskoristiti ovu priliku kako bismo produbili svoje znanje o tome otajstvu te tako ražarili ljubav prema našemu Otkupitelju i Spasitelju, a time i želju da se sjedinimo s Njim. Iz toga razloga smatram da je dobro promotriti što njemački teolog Ludwig Ott kaže o Presvetome Srcu Isusovu.]
Kao što je čitava cjelokupna Kristova narav predmet čina klanjanja (latrije) tako su i njezini pojedinačni dijelovi djelomični objekt (obiectum partiale) čina klanjanja (latrije). Sent. certa.
Iako su u sebi i po sebi svi dijelovi Kristove ljudske naravi na isti način dostojni klanjanja, ipak se od vremena križarskih pohoda razvilo štovanje pojedinačnih dijelova iste [naravi]: pet Svetih [Kristovih] Rana, odnosno s njima povezanih dijelova, predragocjene Krvi, Svetoga Lica te Glave trpećega Otkupitelja i Presvetoga Srca. Na analogan su način također otajstva Njegova života, muke i smrti (začeće, rođenje itd.) objekt čina klanjanja [latrije]. Razlog zašto se ti dijelovi [Kristove] ljudske naravi ili te činjenice Kristova života na poseban način štuju leži u tome što se u njima Kristova otkupiteljska ljubav na poseban način objavljuje (obiectum manifestationis).
1. Dogmatski temelj štovanja
Kult Presvetoga Srca Isusova, protiv kojega su se jansenisti strastveno borili, a koji je nastao u srednjovjekovnoj njemačkoj mistici, svoj dogmatski temelj ima u dogmi hipostatskoga sjedinjenja.[1] Protiv jansenističkih kleveta papa Pio VI. proglasio je da se Presveto Srce Isusovo ne časti činom klanjanja odvojeno ili zasebno od boštva, već radije kao „srce osobe Riječi, s kojom je neodvojivo sjedinjeno“ (cor personæ Verbi, cui inseparabiliter unitum est). DH 2663.
2. Objekt štovanja
a) Neposredni je objekt (obiectum proximum, obiectum materiale partiale) kulta Presvetoga Srca Isusova tjelesno Srce Isusovo kao bitni sastavni dio Kristove ljudske naravi, hipostatski sjedinjene s Riječju, a ne samo srce u metaforičkome smislu (=ljubav). To proizlazi nedvojbeno iz kontroverze s jansenistima i tekstova crkvenih slavlja.
b) Cjelokupni je objekt (obiectum materiale totale) Utjelovljena Riječ, Bogočovjek Isus Krist.
c) Formalni je objekt beskrajno savršenstvo božanske osobe.
d) Razlog zašto se od sviju dijelova Kristove čovječnosti na poseban način štuje srce jest što je srce najsavršeniji simbol Kristove otkupiteljske ljubavi prema ljudima. Cf. zaziv litanija Presvetomu Srcu Isusovu: „Srce Isusovo, žarko ognjište ljubavi!“ Prema jezičnoj uporabi Svetoga pisma (cf. Pnz 6,5; 10,12; 13,3; Izr 2,2,; 23,26; Mt 22,37; Iv 16,6.22; Rim 5,5) i prema pučkome gledištu, srce je sjedište naklonosti, posebno ljubavi. Budući da je ljubav povod otkupljenja (cf. Iv 3,16; 1 Iv 4,9ff.), posebna ljubav i štovanje iskazuju se onomu Otkupiteljevu organu koje se smatra simbolom ljubavi. Presveto Srce Isusovo kao simbol Njegove otkupiteljske ljubavi odgovarajući je objekt službenoga crkvenog štovanja Presvetoga Srca Isusova. Budući da se Kristova otkupiteljska ljubav posebice očituje u gorkoj muci i smrti te u Presvetoj Euharistiji, štovanje Kristove Muke i štovanje Euharistije u uskoj su vezi sa štovanjem Presvetoga Srca Isusova.
3. Svrha štovanja
Svrha je štovanja Presvetoga Srca Isusova pobuditi zahvalno uzvraćanje ljubavi [Isusu Kristu], promicati nasljedovanje kreposti [ljudskoga srca Utjelovljenoga Boga] (Mt 11,29) i obavljati zadovoljštinu za uvrede koje se nanose Presvetomu Srcu Isusovu. Cf. enciklike Miserentissimus Redemptor (1928) i Caritate Christi compulsi (1932) Pija XI. te Haurietis aquas Pija XII.
Izvor: Ludwig Ott. Die Anbetung des heiligsten Herzens Jesu, u: Ludwig Ott. 2010. Grundriss der Dogmatik (Bonn: nova & vetera), 237-238.
Luka Ilić
[1] Sjedinjenje dviju naravi (božanske i ljudske) u jednoj osobi Isusa Krista. Cf. Katekizam Katoličke Crkve 466, 470, 483 (op. prev.).