Skolastika je ona tradicija misli čiji je najslavniji predstavnik sv. Toma Akvinski (c. 1225–1274), a među čijim se drugim velikanima ubrajaju sv. Anzelmo Cantenburyjski (1033–1109), bl. Ivan Duns Škot (c. 1266–1308) i Francisco Suárez (1548–1617), da spomenemo samo neke od najpoznatijih. Nipošto nije riječ samo o srednjovjekovnome fenomenu: skolastičku je tradiciju u dvadesetome stoljeću pronijela neoskolastika s imenima poput Désiré-Josepha Merciera (1851–1926) i Réginalda Garrigou-Lagrangea (1877–1964), te neotomizam s Jacquesom Maritainom (1882–1973) i Étienneom Gilsonom (1884–1978).
Teološki su korijeni skolastike augustinovski, a to je nasljeđe sa sobom donijelo i snažnu neoplatonsku filozofsku sastavnicu. Ipak, filozofska je jezgra zrele skolastičke tradicije, barem u njezinim dominantnim oblicima, aristotelovska, pri čemu su preostali neoplatonski elementi u bitnome „aristotelizirani“.
Skolastički pristup
Skolastički mislioci naglašavaju zdravo poštovanje prema tradiciji, u dvama vidicima. Prvo, nastoje čuvati katoličko pravovjerje. Drugo, imaju sklonost smatrati povijest zapadne misli od predsokratovaca do srednjovjekovlja više-manje progresivnom. Prema toj slici, Tales, Heraklit, Parmenid, antički atomisti i drugi predsokratovci uveli su većinu ključnih problema i ponudili pogrešna, ali poučna rješenja. Sokrat, Platon i (posebice) Aristotel izložili su barem obrise ispravnih rješenja; kasniji mislioci različitih tradicija — pogani poput Plotina, kršćani poput Augustina, Židovi poput Majmonida i muslimani poput Avicene — nadogradili su taj temelj i pridonijeli daljnjim ključnim uvidima; a veliki skolastici, poput Akvinca, naposljetku su sve te elemente spojili u veliku sintezu, sačuvavši ono najbolje, odstranivši zablude i nadodavši vlastite nove doprinose. Rezultat je bio opći prikaz temeljnih metafizičkih pojmova poput promjene, uzročnosti, supstancije, biti i slično; argumenata o Božjoj opstojnosti i naravi, o nematerijalnosti i besmrtnosti ljudske duše te o naravno-pravnim temeljima etike i politike; te, gdje je riječ o svetoj teologiji, primjena tih filozofskih rezultata na kršćansku apologetiku i na objašnjenje i obranu nauka o Trojstvu, Utjelovljenju, odnosu naravi i milosti itd.
Povijest moderne filozofije, prema tome shvaćanju, uvelike je postupno razgrađivanje tkiva toga mukom stečenoga postignuća i povratak jednoj ili drugoj pogrješci predsokratovaca — bilo Parmenidovoj (primjerice u Spinoze), bilo Heraklitovoj (u Humea), bilo atomista (u suvremenome redukcionističkom materijalizmu). Intelektualne i moralne patologije modernosti odražavaju te zablude, a njihov lijek zahtijeva povratak mudrosti najboljih klasičnih i srednjovjekovnih mislilaca.
Ipak, bila bi duboka pogrješka iz ovoga zaključiti da skolastički pristup znači jednostavno dogmatski ponavljati stavove određenih omiljenih pisaca prošlosti. Kako i prethodni sažetak pokazuje, skolastički je stav tražiti i prisvajati istinu gdje god se ona našla, uključujući i u širokome rasponu nekršćanskih izvora. Štoviše, skolastik ne drži da su i najveći mislioci prošlosti riješili svaki problem, da su u svemu bili u pravu ili da se njihovi ispravni uvidi ne mogu još poboljšati. Ideja nije zadržati tradiciju zaleđenu u obliku koji je imala u nekoj točki u prošlosti (recimo u XIII. stoljeću). Ideja je, naprotiv, da tradiciju treba najprije svladati kako bi se mogla unaprijediti, primijeniti na nove i nepredviđene probleme te potom predati budućim naraštajima za daljnje nove primjene i poboljšanja. Skolastik tradiciju koju prima promatra kao biljku koju valja uzgajati i povremeno orezivati, a ne kao fosil za izložbenu vitrinu u muzeju.
Tu je i snažan naglasak koji skolastička tradicija stavlja na racionalno argumentiranje. Za skolastika nije dobro — protivno raširenoj karikaturi — jednostavno zauzeti stav zato što su ga držali Aristotel, Akvinac ili netko treći. (Sâm je Akvinac slavno držao da su argumenti iz ljudskoga autoriteta najslabiji od svih argumenata.) Treba ponuditi razumno opravdanje ili pak ustuknuti pred suparničkim stavovima koji imaju takvo opravdanje. Stoga je žustra disputacija oduvijek bila ključna sastavnica skolastičke metode: argumenti sa svih strana nekoga pitanja pažljivo se važu prije no što se zauzme položaj. A dobar skolastik zna da njegovo vlastito obrazlaganje zauzetoga stava treba uključivati prikupljanje dokaza iz svih relevantnih područja znanja, činjenje pažljivih distinkcija, preciznost u upotrebi riječi, izlaganje eksplicitnih linija zaključivanja i pristajanje uz kanon logičkoga izvođenja.
S obzirom i na sadržaj i na metodu, skolastička tradicija tvrdi da pruža istinsko znanje filozofske i teološke vrste — znanje koje se može usustaviti i izložiti u formalnim traktatima, a koje je doista tako prikazano u djelima od Akvinčeve Summe theologiae pa do neoskolastičkih priručnika. Svrha je takvih djela ne samo predati tradiciju budućim naraštajima filozofa i teologa nego i upoznati prirodoznanstvenike, društvene znanstvenike i druge akademike s filozofskim i teološkim prolegomenama (uvodnim izlaganjima, op. prev.) nužnima za ispravno razumijevanje svakoga drugog područja istraživanja, te pružiti bogoslovu filozofsku i teološku formaciju koja će mu trebati kao svećeniku. Skolastički manualist tako nastoji vjerno odgovoriti na zadaću zacrtanu u papinskim dokumentima od Aeterni Patris Lava XIII. do Fides et Ratio sv. Ivana Pavla II.
Kritičari skolastike
U godinama nakon Drugoga vatikanskog sabora skolastička je tradicija pala u pomrčinu iz koje tek sada počinje izlaziti. Doista, među katoličkim intelektualcima određene generacije ta je tradicija rutinski ocrnjivana — katkada i od ljudi koji su inače teološki konzervativni — izrazima poput „barokna neoskolastika“, „piljevinski tomizam“ i „manualizam“. Obično se ta pokuda uzima kao sama po sebi očito istinita, bez puno objašnjenja što točno nije u redu s tradicijom koja se osuđuje. Kada se razlozi i iznesu, redovito su slabi.
Pogledajmo ih. Nedavno je pravoslavni teolog David Bentley Hart ponovio neke od tih otrcanih prigovora, tvrdeći, s jedne strane, da tomistička tradicija od XVI. do XX. stoljeća predstavlja „osiromašeno ranonovovjekovno iskrivljenje srednjovjekovne sinteze“.[1] S druge pak strane, uvjerava svoje čitatelje da je
Toma bio dinamično originalan mislilac, koji bi se danas jednako živo služio Darwinom i Bohrom kao što se služio aristotelovskom znanošću svojega doba; tomizam je, nasuprot tomu, škola koja se prečesto grčevito drži svojih kategorija s upornošću utopljenika što se hvata za komad naplavine.
Najprije primijetimo nedosljednost tih optužbi. Hart tvrdi da su moderni skolastici „iskrivili“ ili se odvojili od tradicije, ali i da se dogmatski „grčevito drže“ i „prijanjaju“ uz tradiciju. Pa što je onda točno? Takve proturječne optužbe vrlo se često upućuju neoskolastici. S jedne strane, neoskolastike se proziva zbog ukočenoga „mentaliteta tvrđave“ te zbog nedovoljne osjetljivosti na brige „modernoga čovjeka“ ili nalaze moderne znanosti. S druge strane, optužuje ih se da su u raznim vidicima „prodali dušu“ modernosti, primjerice usvajanjem moderne „wolffovske racionalističke“ teorije znanja ili „dvokatnoga“ poimanja naravi i milosti, koje je navodno utrlo put modernomu filozofskom naturalizmu, pa i ateizmu.
Nijedna od tih optužbi nije opravdana. Kao prvo, daleko od toga da bi zabijali glavu u pijesak pred modernom znanošću, neoskolastici i tomisti dvadesetoga stoljeća nastojali su pokazati kako su njezina otkrića posve spojiva s aristotelovsko-skolastičkom tradicijom (što svjedoče nepravedno zanemarena djela autora poput Vincenta Edwarda Smitha, Henryja Korena, Andrewa van Melsena, Jamesa Weisheipla i Williama A. Wallacea). K tomu, moderni skolastici nisu bili dogmatični reakcionari na praktičnome planu. Nadovezujući se na djela Roberta Bellarmina, Francisca Suáreza, Francisca de Vitorije i Bartoloméa de las Casasa, tvrdili su da je tomistička teorija naravnoga zakona spojiva s individualnim pravima, demokracijom i ograničenom vlašću.
Bespogovorna i sveobuhvatna optužba da su moderni skolastici „iskrivili“ Akvinca također je posve tendenciozna i pristrana. Uobičajeni temelj te optužbe tiče se nekoliko područja u kojima je tumačenje Akvinčevih stavova predmet spora. Primjerice, katkada se tvrdi da je Toma de Vio, odnosno kardinal Kajetan (1469–1539), pogrešno protumačio Akvinčevo učenje o analognome korištenju jezika i da je to nerazumijevanje prenio kasnijoj tomističkoj tradiciji. No je li tomu tako, nipošto nije razriješeno — Kajetan i danas ima svoje branitelje — a u svakome slučaju to jedva da označuje razdjelnicu između neoskolastika s jedne strane i vjernih tumača Akvinca s druge. (Pokojni filozof Ralph McInerny bio je i neoskolastički poklonik manualističke tradicije i kritičar Kajetana.)
Točni razlozi optužbe za „wolffovski racionalizam“ rijetko su jasno naznačeni, no čini se da je ideja da su neoskolastici na neki način odstupili od Akvinčeva shvaćanja da spoznaja dolazi preko našega osjetilnog iskustva stvarnoga svijeta te usvojili modernu racionalističku sklonost utemeljiti znanje u redu „bîti“ koje su a priori dohvatljive. Međutim, u djelima neoskolastika nema ničega što to povlači. Istina je da su se služili racionalističkim počelom dostatnoga razloga, prema kojemu je sva zbilja inteligibilna. No to je načelo, daleko od toga da bude iskrivljenje Akvinca, već u njemu samome implicitno, utoliko što slijedi iz njegova dobro poznatoga stava da su bitak (objektivna zbilja kakva jest sama po sebi) i istina (zbilja kako ju um spoznaje) uzajamno konvertibilni, tj. ista stvar promatrana iz različitih gledišta.
Što se tiče tvrdnje da je neoskolastičko razumijevanje naravi i milosti utrlo put modernomu ateizmu, ona je usmjerena na posve grotesknu karikaturu. Optužba je da su neoskolastici zapečatili „dva kata“ naravi i milosti tako da je prva posve samodostatna pa čovjek nema naravnu potrebu za Bogom. No to pretpostavlja da je neoskolastičko shvaćanje „naravi“ isto kao i shvaćanje modernoga filozofskog naturalista ili materijalista, što nipošto nije. Naprotiv, za neoskolastika je racionalna demonstracija Božje opstojnosti nešto na što je naravni razum sposoban, a spoznaja i štovanje Boga stoga su dio našega naravnog cilja. Dakle, neoskolastičko poimanje naravi ne samo da ne vodi k ateizmu, već ga upravo isključuje. To je poimanje naravi kakvo zastupaju mislioci poput Aristotela i Plotina — poganski teisti koji su spoznaju i služenje Bogu držali najvišim ciljem ljudskoga života — a ne isušena „narav“ Davida Humea, Friedricha Nietzschea ili Richarda Dawkinsa. Ono što milost dodaje ispravno shvaćenoj naravi jest obećanje nadnaravne, „licem u lice“ spoznaje Boga koje podrazumijeva blaženo gledanje. Naglašavajući pak razliku između naravi i milosti, neoskolastici su, poput pape Pija XII. u Humani Generis, htjeli suzbiti teološke nauke koji bi „iskrivili nezasluženost nadnaravnoga reda“ tako što bi stopili milost s naravi. Nekoliko važnih novijih djela napokon je počelo rehabilitirati taj nepravedno ocrnjeni vidik skolastičke tradicije.[2]
Gdje je riječ o etici, skolastičku se tradiciju optuživalo za „legalizam“. Sugerira se da je pristup moralu koji je usmjeren na zakon kakav nalazimo u skolastičkim manualima ostatak nominalizma i voluntarizma Williama Ockhama. No zakon je oduvijek bio barem sastavnica biblijski utemeljene moralnosti — Mojsije zasigurno nije bio okamist! — i svaki izvedivi etički sustav neminovno ima „pravni“ vidik. Ako postoje objektivna moralna načela, moramo znati kako ih primijeniti na konkretne okolnosti, a pomno i sustavno razrađivanje toga znači da će kazuistika biti dio svake ozbiljne moralne teorije. Dodajmo i to da su svećenicima za koje su etički manuali uvelike bili pisani trebale smjernice u ispovjedaonici, kao i njihovim pokornicima. To pak neizbježno traži način razlikovanja teškoga od lakoga grijeha — teške od lake tvari, dostatnoga od nedostatnoga znanja, dostatnoga od nedostatnoga pristanka, u svim područjima ljudskoga života gdje smo u iskušenju. I to opet rađa sustav kazuistike. Dakle, do manualističkoga pristupa ne vodi okamizam niti „legalizam“, nego sama narav moralnoga života, kao i katolički sakrament pokore.
Zatim dolaze pritužbe da je skolastički pristup „ahistoričan“ i „zastario“. Takve su tvrdnje dvoznačne. Tvrdi li se da je istina relativna povijesnomu dobu i da u sadašnjoj epohi skolastičke tvrdnje više ne vrijede? Ako da, to jednostavno pretpostavlja ono što treba dokazati nasuprot skolastiku, koji bi zanijekao da istina jest ili može biti relativna na taj način. Tvrdi li se pak samo to da skolastičke ideje više nisu tako rašireno prihvaćene kao nekoć? Ako je to sve, zašto je to važno? Ono što je mjerodavno jest jesu li dotične ideje istinite. Ako nisu, to je dovoljan razlog da ih odbacimo, a njihova popularnost ili nepopularnost bila bi irelevantna. No ako jesu, onda ih treba braniti i promicati; a ako ih suvremeni intelektualci ne prihvaćaju, tada valja mijenjati njihove poglede, a ne one skolastičke.
Štoviše, tvrdnja da su skolastičke ideje „zastarjele“ u ovome potonjem smislu i sama je zastarjela. Posljednjih desetljeća svjedočimo obnovi interesa za aristotelovske i tomističke ideje unutar prevladavajućega mišljenja akademske filozofije. Iako su aristotelizam i tomizam i dalje zasigurno manjinske pozicije, danas se u suvremenoj filozofiji čuju na način kakav nije viđen još od 1950-ih.[3]
Naposljetku se često primjećuje da su skolastička djela previše „suha“ i „gotova“ u svojoj sustavnosti, da im manjka dovoljno uzbudljivosti i kreativnosti. (Ta navodna suhoća izvor je epiteta „piljevinski tomizam“.) No prigovor je neozbiljan. Opet: ono što naposljetku vrijedi jest je li to što takva djela tvrde istinito i jesu li ideje koje prenose doista međusobno povezane na logičan i sustavan način na koji se prikazuju. Nitko se ne protivi udžbenicima kemije ili povijesti zato što ih njihov uređeni i sustavan prikaz činjenica čini previše „suhima“ i „gotovima“. Kako bi itko tko vjeruje da je katolička vjera istinita mogao imati prigovor na to da postoje manuali ili udžbenici koji prikazuju nauk Crkve na sličan sustavan način?
Potreba za skolastikom
Zapravo su takvi manuali presudno potrebni danas više nego ikada. Katolički teolog R. R. Reno ovako je napisao o napuštanju skolastičkih priručnika posljednjih desetljeća:
Crkva nije zajednica neovisnih učenjaka, od kojih svaki slijedi individualizirane sinteze, ma koliko takvi projekti mogli biti važni ili obogaćujući. Crkvi trebaju učitelji i svećenici koji će izgrađivati vjernike. Da bi učinkovito obavila to djelo, Crkvi trebaju teolozi posvećeni razvoju i održavanju standardne teologije, zajedničkoga misaonog obrasca, široko korištenoga okvira za integriranje i objašnjavanje nauka…
[C]rkva ne može funkcionirati kao debatni klub koji se slučajno sastaje nedjeljom ujutro, vječno razmatrajući nove hipoteze, baš kao što profesor fizike ne može prepustiti učionicu nestrpljivim studentima koji žele napredovati putem nesputanih rasprava… [V]jernicima treba temelj, teologija priznata u zajednici, kako bi imali intelektualno profinjeno shvaćanje istine vjere…
Kolaps neoskolastike nije doveo do nove i potpunije vizije… Trebamo povratiti sustavnu jasnoću i sveobuhvatnost neoskolastičke sinteze, ispravno preoblikovane i promijenjene [kasnijim] uvidima… Trebaju nam dobri udžbenici… kako bismo razvili intelektualno profinjenu vjeru.[4]
Nije tajna da je katehetska izobrazba u mnogim dijelovima Crkve kolabirala i da se izvan Crkve njezini nauci često odbacuju kao zbrka iracionalnih predrasuda. Zanemarivanje skolastičke tradicije velik je dio onoga što nas je dovelo u ovu nevolju. Njezino ponovno otkrivanje pomoći će nam izići iz nje.
Edward Feser
Izvornik: https://edwardfeser.blogspot.com/2015/12/in-defence-of-scholasticism.html
[1] David Bentley Hart, „Romans 8:19–22“, First Things, lipanj/srpanj 2015.
[2] Vidi npr. Lawrence Feingold, The Natural Desire to See God according to St. Thomas Aquinas and His Interpreters (Ave Maria, FL: Sapientia Press, 2010.); Steven A. Long, Natura Pura: On the Recovery of Nature in the Doctrine of Grace (New York: Fordham University Press, 2010.); i Bernard Mulcahy, Aquinas’s Notion of Pure Nature and the Christian Integralism of Henri de Lubac: Not Everything is Grace (New York: Peter Lang, 2011.).
[3] Vidi npr. John J. Haldane, ur., Mind, Metaphysics, and Value in the Thomistic and Analytical Traditions (Notre Dame, IN: University of Notre Dame Press, 2002.); C. Paterson i M. S. Pugh, ur., Analytical Thomism: Traditions in Dialogue (Aldershot: Ashgate, 2006.); Tuomas E. Tahko, ur., Contemporary Aristotelian Metaphysics (Cambridge: Cambridge University Press, 2012.); Ruth Groff i John Greco, ur., Powers and Capacities in Philosophy: The New Aristotelianism (London: Routledge, 2013.); Daniel D. Novotný i Lukáš Novák, ur., Neo-Aristotelian Perspectives in Metaphysics (London: Routledge, 2014.).
[4] R. R. Reno, „Theology After the Revolution“, First Things, svibanj 2007.