Pretpostavimo da Fred baci pogled kroz prozor i kaže: „Zemlja je vani mokra. Mora da je kišilo.“ On je dao jedan argument. Što bismo trebali misliti o tome? Mogli bismo reći:
Ajme meni, kakva je osrednjost jadni Fred. On, očito, argumentira na sljedeći način: Ako kiši, zemlja postaje mokra; zemlja je mokra; dakle kišilo je. Da je ikada pohađao sat logike, znao bi da je upravo počinio pogrešku afirmiranja konsekvensa!
Da, mogli bismo to reći, ali (da parafraziram Haldemana, koji pak parafrazira Nixona) to bi bilo pogrešno. Jednostavno, nerazumno je i, dakako, nepravedno optužiti Freda da je počinio tako upadljive pogreške kada je alternativna gradnja njegova argumenta lako dostupna. Jer dok je Fred mogao zaključivati deduktivno i počiniti pogrešku koja je u pitanju, vjerojatnije je da je zaključivao induktivno u skladu s nečime poput sljedećih redaka:
Kada je zemlja vani mokra, kiša je uobičajen razlog iako ponekad postoje drugi razlozi poput poplave. Zemlja je vani upravo sada mokra i nema razloga misliti da vrijede ovi drugi uzroci, a postoji dobar razlog misliti da ne vrijede. Stoga je vrlo vjerojatno da je kišilo.
Ovo je, očito, sasvim primjeren dio probabilističkoga zaključivanja, a ono što logičari nazivaju „načelom dobrohotnosti“ zahtijeva da pretpostavimo da je Fred imao nešto poput ovoga na umu, a ne pogrešnu alternativnu interpretaciju osim ako nemamo jak dokaz za suprotno. Ako ne uspijemo to učiniti, krivi smo za vrstu nelogičnosti za koju bismo optužili Freda.
Što se tiče sklonosti mnogih komentatora da okretno optuže Akvinca za počinjenje različitih upadljivih pogreški tijekom predstavljanja njegovih poznatih Pet putova, Christopher Martin jednom je napisao:
Kao što [Peter] Geach ističe, ako želimo pokazati da je neki argument nevaljan, nije dovoljno pokazati da se on može predstaviti tako da oprimjeruje nevaljanu formu. On bi mogao oprimjerivati nevaljanu formu i u isto vrijeme oprimjerivati valjanu formu: a da bi argument bio valjan, dovoljno je da da oprimjeruje valjanu formu. Potencijalno velik broj nevaljanih formi koje on može oprimjerivati potpuno je nevažan. Kao što Geach nastavlja isticati: mi možemo predstaviti svaki valjani argument tako da oprimjeruje barem jednu nevaljanu formu. Jer ništa nas ne sprečava da povežemo premise bilo kojega argumenta s pomoću „i“ ili drugih veznika i predstavimo tako formiranu dugu rečenicu slovom „p“. Predstavljajući konkluziju argumenta s pomoću „q“, možemo tako predstaviti da svaki argument u cjelini oprimjeruje formu „p, dakle q“, što je otprilike nevaljana forma argumenta kao i ona koju bi netko mogao htjeti izbjeći ili otkriti u djelu svojih protivnika. (Thomas Aquinas: God and Explanations, str. 161–162)
Ovakvo „otkrivanje“ pogrešaka u djelu nečijih protivnika deprimirajuće je često, pa čak među – dakako, možda pogotovo među – ljudima koji su formalno proučili logičke pogreške. Dakako, nakon što naiđu na svakodnevni argument poput Fredova, za one koji su tako proučili logičke pogreške nije vjerojatno da će ga protumačiti nedobronamjerno. No tamo gdje neki argument nastoji obraniti određenu tvrdnju filozofske, teološke, moralne ili političke naravi s kojom se ne slažu, neki su jako skloni prikazati taj argument na najgori mogući način.
Stoga kada sam jedne izborne godine poučavao kritičkome mišljenju, nekoliko je mojih studenata izrazilo oduševljenje time koliko su korisnim smatrali naš pogled na pogreške jer su bili počeli opažati da se one čine često u političkim govorima. Možete biti sigurni da su ih „opažali“ samo u govorima kandidatā s kojima se nisu slagali. I to je način igre: Ako tvoj kandidat izrekne simplicistički slogan, on čini pogrešku pozivanja na emociju, ili crvene haringe, ili lažne alternative; ako moj čovjek to učini, pa, zar nisi nikada čuo za načelo dobrohotnosti? Zapravo, političari desnoga ili lijevoga spektra, vjerojatno, daju istinski pogrešne argumente daleko rjeđe nego što se obično misli. To se, naravno, događa, ali u većini slučajeva imamo baš argumente koji su vrlo pojednostavnjeni da budu razumljivi masovnoj publici u doba kada se na radiju i televiziji emitiraju isječci iz govora političara. Ti bi se argumenti mogli objasniti potpunije i rigoroznije ako treba (i naravno da obično jesu objašnjeni od strane ekonomistā, politologā i specijaliziranih intelektualaca od kojih političari i njihovi savjetnici posuđuju svoje ideje).
Da uzmemo samo jedan primjer, česte su optužbe da argumenti protiv „istospolnoga braka“ čine „pogrešku sliske padine“ – pogrešku inzistiranja da će X neizbježno dovesti do Y kada, zapravo, nije uspostavljena nužna veza između X i Y. Smatra se da bi konzervativna pozicija govorila nešto nalik na ovo:
Ako dopustimo ljudima istoga spola da se vjenčaju, onda će to biti samo nekoliko godina prije nego što se poligamija i incest dopuste, a nakon toga nebo je granica – „brakovi“ između ljudi i životinjā, živih ljudi i trupala te tko zna što još!
Takav se argument onda odbacuje kao paranoidan i neutemeljen jer bi se, očito, moglo dogoditi da se osoba koja odobrava „istospolni brak“ protivi ovim ostalim stvarima. No, zapravo, to uopće nije konzervativni argument. Protivnici „istospolnoga braka“ ili barem sofisticiraniji protivnici ne daju argument skliske padine, već radije argument reductio ad absurdum. Oni govore nešto nalik na ovo:
Branitelji „istospolnoga braka“ tvrde da je u braku, uistinu, važno samo to da su partneri privrženo predani jedan drugome. Oni također tvrde da je brak konvencionalan i da nije utemeljen na prirodnome poretku stvárī, tako da o nama ovisi odluka na što se brak odnosi u svjetlu mijenjajućih standarda. No s obzirom na prvu premisu nema načina na koji oni mogu konzistentno odbaciti zakonitost poligamičnih brakova ili incestuoznih brakova; a s obzirom na drugu premisu, također nema načina na koji oni mogu, načelno, inzistirati na svojemu kriteriju „privržene predanosti“ za brak da bi odbacili „brakove“ između ljudi i životinja, živih ljudi i trupala ili da bi, dakako, odbacili išta što bi netko možda želio nazvati „brakom“. Jer bi netko uvijek mogao obrazlagati da je čak kriterij „privržene predanosti“ proizvoljan i sporan kao i heteroseksualni kriterij. Ipak, branitelji „istospolnoga braka“ također tvrde da se protive ovim ostalim navodnim formama „braka“. Dakle njihova pozicija nije suvisla.
Branitelji bi „istospolnoga braka“ mogli pokušati odgovoriti na ovu vrstu argumenta na različite načine, ali ga oni ne mogu razumno optužiti da je upadljivo pogrešan jer je reductio ad absurdum, naravno, sasvim primjerena forma argumenta. (Naravno, konzervativac koji iznosi ovaj argument mogao bi također tvrditi da će „istospolni brak“ u praksi isto tako dovesti do ovih ostalih navodnih formi „braka“. No čak ni tada on ne bi počinio pogrešku skliske padine jer argument reductio daje razlog za mišljenje da će „istospolni brak“ nastojati dovesti do ostalih stvari.)
Profesionalni filozofi nisu nikako imuni na ovu sklonost da daju argumentima svojih protivnika najgore moguće tumačenje. Kao što sam se često žalio, određeni ateistički filozofi ritualno predstavljaju kozmološki argument za Božju opstojnost kao da bi on glasio ovako: Sve ima uzrok; stoga svemir ima uzrok, naime Boga. Nakon postavljanja očitih prigovora („Ako sve ima uzrok, onda što je uzrokovalo Boga?“ itd.) oni zatim smatraju da su čak i najsofisticiranije obrane kozmološkoga argumenta očajni pokušaji da se popravi ovaj jasno loš način zaključivanja. No kao što sam napomenuo u nekoliko ranijih objava (ovdje, ovdje i ovdje), nijedan od glavnih filozofa koji su branili kozmološki argument – ni Platon, ni Aristotel, ni al-Ghazali, ni Majmonid, ni Toma Akvinski, ni Ivan Duns Skot, ni G. W. Leibniz, ni Samuel Clarke, ni Reginald Garrigou-Lagrange, ni Mortimer Adler, ni William Lane Craig, ni Richard Swinburne niti itko drugi koliko ja znam – nije nikada iznio ovaj neozbiljan argument. On je filozofijska inačica urbane legende – argument za koji „svatko zna“ da je branjen stoljećima, a koji, zapravo, nikada nije branjen. No, ipak, takve se smiješne karikature često iznose kao „dokaz“ toga koliko su loši tradicionalni argumenti za Božju opstojnost i one su izlika za nedostatak truda da se čak pročita djelo iz filozofije religije. („Ako su glavni argumenti tako loši, koja je svrha?“)
Studij logike tako postaje upravo oprečan onome što on treba biti – retorički trik, toljaga kojom treba udarati protivnike i promicati agende, a ne pomoć u nepristranoj potrazi za istinom. U ime napadanja sofistike i pogreške izvršava se sofistika višega reda – ako hoćete, „metasofistika“.
Zahvaljujemo našem prijatelju Zlatku Gavranu na prijevodu teksta. Prijevod je objavljen uz izričitu dozvolu Edwarda Fesera. Izvornik: Meta-sophistry