Zašto je suvremena umjetnost bezvrijedna?

Većina je suvremenih umjetničkih djela bezvrijedna, nerazumljiva, odbojna i lišena ljepote. Nadalje, budući da je za shvaćanje duha vremena i samorazumijevanje nekoga društva umjetnost neizostavna, što nam onda stravično stanje suvremene umjetnosti govori o stanju našega društva? Pojednostavljujući stvari, možemo reći da suvremena umjetnost očituje nesigurnost i izgubljenost, razotkrivajući društvo koje je izgubilo kompas, svoje korijene, svoj temelj i svoje središte. Ako je društvo takvo, ne čudi onda što je umjetnost u tako jadnome stanju.

Bezvrijednost i ružnoća suvremene umjetnosti

Međutim, već čujem kritičara koji mi prigovara da je moja kritika neopravdana. Naime, potpuno sam promašio svrhu umjetnosti – kritika društva i promicanje ideja za bolji svijet. No je li to prvotna i glavna svrha umjetnosti? Je li njena svrha razotkrivati duh vremena i kritizirati prevladavajuće ideje? Je li njena svrha isključivo ponuditi dijagnozu i promicati ideje za bolji svijet koje nisu ništa više od infantilnih želja bez utemeljenja u zbilji? Ako je to slučaj, ne razumijem zašto umjetnost i dalje ima povlašteno mjesto. Ako je njezin prvenstveni (pa i jedini) cilj biti dežurni kritičar društva, onda je umjetnost bezvrijedna. Namjerno koristim riječ bezvrijedna za opisati velik broj suvremenih umjetničkih djela, a ne beskorisna, jer „beskorisnost“ umjetnosti tradicionalno je značilo kako umjetnost ne smjera na neposrednu korist (o važnosti beskorisnosti pisao sam u tekstu Pohvala dokolici).

No suvremena umjetnost nastoji biti aktivistička, korisna, a time zapravo gubi svoju vrijednost. Ne bi li ona trebala biti više od pukoga aktivizma ili pak otkrivanja suvremenoga zeitgeista? Ako ne upućuje na nešto iznad sebe, vrti se u krug te postaje dio problema, a ne dio rješenja. Međutim, ne samo da je suvremena umjetnost aktivistička već se i današnji „umjetnici“ zadovoljavaju s tim da budu isključivo provokativni i da izazovu reakciju kod publike, po mogućnosti zgražanje i gađenje, jer negativna reklama privući će snobove i kritičare koji redovito nisu u stanju prepoznati lijepo. Pišem „redovito“ jer i ćorava kokoš zrno pogodi, pa i suvremeni kritičari ponekad znaju prepoznati kada je nešto lijepo.

O lijepome ili što su umjetnici zaboravili?

Ipak, to nije jedini razlog ove moje kritike. Drugi bi razlog bio što je suvremena umjetnost lišena ljepote i to u onome smislu kako su je shvaćali stari skolastici. Oni su lijepo shvaćali kao jednu od transcendentalnih vlastitosti svakoga pojedinog bića: kao što svako biće time što jest jest dobro, tako i svako biće time što jest jest lijepo. Ovdje mi nije namjera braniti tomistički nauk o transcendentalijama, nego bih samo htio ukazati na nešto što su brojni umjetnici zaboravili, odnosno na lijepo.

Što je lijepo? Za sv. Tomu lijepo je ono „što je ugodno promatrati – id quod visum placet“. Kao što sam naznačio ranije, lijepo je transcendentalija, odnosno transcendentalna perfekcija koja proizlazi iz bitka stvari. Vraćajući se Tominoj definiciji lijepoga, uočavamo da lijepo povezuje dvije druge transcendentalije: istinito i dobro.

„Nešto je ‘istinito’ i ‘dobro’ ukoliko je u odnosu s umom i s voljom, predstavljajući se kao spoznatljivo i poželjno, dok se lijepo, obuhvaćajući i um i volju, odnosi s cijelim duhom uzrokujući mu nekakvu ugodu, zadovoljstvo, emociju, sviđanje, ispunjenje. Biti biće znači biti užitak onomu koji ga promatra, kao rezultat njegova spoznavanja i divljenja“ (Aguilar Gonzalez, citirano u Relja 2021, 101).

Hrvoje Relja zorno prikazuje povezanost lijepoga i istinitoga, odnosno dobroga putem sljedeće analize:

„Prvo, uspoređujući ljepotu s istinom, uočavamo da lijepo pridodaje jednostavnom spoznavanju ugodu koja proizlazi iz takve spoznaje. Da bi se nešto, naime, smatralo lijepim nije dovoljno da je spoznato, već je potrebno i da ta spoznaja pobuđuje ugodu. Npr. ista lekcija iz metafizike izložena na dosadan, suhoparan način neće proizvesti užitak kod studenata kao kad je izložena na zanimljiv, atraktivan, tj. lijep način.

Drugo, uspoređujući ljepotu s dobrotom, ‘očito je da lijepo dodaje dobru jednu relaciju sa spoznajnom moći: tako da se naziva dobro ono što je ugodno težnji, dok se lijepo naziva ono što je ugodno za samu spoznaju.’ Drugim riječima ‘moguće je promatrati ljepotu kao poseban tip dobrote jer ona odgovara određenoj čežnji (apetitu), koja biva zadovoljena u promatranju ljepote. Radi se o specifičnom dobru, različitom od drugih: svako posjedovano dobro, naime, pobuđuje radost, dok lijepe stvari rađaju posebno zadovoljstvo samom činjenicom da su spoznate.’ Tako npr. neka slika budi u kolekcionaru želju za posjedovanjem radi zarade, dok kod umjetnika samo promatranje stvara ugodu neovisno o želji za posjedovanjem“ (ibid., 102).

Nadalje, postoje različite vrste ljepota. Ne samo da postoji ljepota stvorenih bića, među kojima otkrivamo različite stupnjeve ljepote, nego i Božja beskonačna ljepota. Osim toga, razlikujemo između umske ljepote, koja je vlastita duhovnomu životu, i osjetne ljepote. Kada je riječ o umskoj ili inteligibilnoj ljepoti, ona je usko „povezana s istinom i moralnim dobrom; zato je ružnoća (manjak ljepote) vlastitost zablude, neznanja, mana i grijeha“ (Mišić 2000, 87). K tomu, razlikujemo između prirodne ili naravne ljepote, koja proizlazi iz naravi bića, te umjetne ljepote, koja se nalazi u ljudskim djelima, odnosno tamo „gdje čovjek nastoji napraviti nešto lijepo“ (ibid.), što bi trebala biti izvorna svrha umjetnosti.

Kako pak zamjećujemo ljepotu stvari? To činimo spoznajnom moći: a) osjetilima (osobito vidom i sluhom), b) inteligencijom i c) zahvaljujući kako osjetilima tako i inteligencijom. Iz ovoga slijedi da je ljepota u odnosu sa spoznajom. Međutim, „primjećivanje lijepoga pridodaje jednostavnomu spoznavanju ugodu koja proizlazi iz takve spoznaje; posjeduje ljepotu ono čije se osjetno ili umsko zamjećivanje (percepcija) pokazuje kao ugodno“ (ibid.).

No kada možemo za neku stvar reći da je lijepa? Koje elemente treba posjedovati? Prema starim skolasticima, da bi neka stvar bila lijepa treba posjedovati sljedeća tri obilježja:

„’Na prvom mjestu potpunost (integralnost) ili savršenost: jer nepotpune su stvari, ukoliko takve, izobličene. Dakle [zahtijeva se] potrebna proporcionalnost ili sklad (harmonija). Konačno jasnoća (claritas): doista stvari bistrih boja nazivamo lijepim.’ Ta jasnoća za um podrazumijeva transparentnost forme, njezinu ‘sjajnost’, koja olakšava shvaćanje njezine istinitosti, tj. bitka“ (Relja 2021, 103).

Konačno, dobro je dotaknuti se subjektivnoga doživljaja objektivne ljepote. Naime, iako je istina da su stari skolastici svaku ljepotu, bilo da je riječ o prirodnoj bilo umjetnoj (kao što je slučaj s umjetničkim djelima), smatrali nečim objektivnim, ontološkim, svakodnevno nam iskustvo potvrđuje da ljudi različito percipiraju ljepotu upravo zato što mi ljudi lijepo percipiramo putem naših osjetila i tijela. Budući pak da svaki primalac prima na način primaoca (primjerice, učenik može biti poučen samo u stupnju koji odgovara njegovim intelektualnim sposobnostima), „da bi se čovjeku svidjelo nešto što je lijepo, mora postojati određena proporcija između njegove spoznajne moći i ljepote koju shvaća“ (ibid., 104).

Iz toga razloga možemo govoriti o estetički ispravnome i neispravnome spoznavatelju: i kao što bi etički ispravan spoznavatelj bio onaj tko prepozna da su silovanje, mučenje djece iz zabave ili genocid objektivno zli čini, a milosrđe, ljubav prema bližnjemu i požrtvovnost objektivno dobri, estetički bi ispravan spoznavatelj bio onaj tko prepozna da su, primjerice, Dulčićev Krist Kralj i gotovo cjelokupna suvremena sakralna umjetnost, većina spomenika u čast žrtvama Domovinskoga rata ili pak dobar dio arhitektonskih zdanja objektivno ružni, a katedrala sv. Jakova u Šibeniku, Caravaggiov Nevjerni Toma i Mozartov Requiem objektivno lijepi.

Međutim, što je s ružnim? Postoji li smisao u kojemu bismo mogli reći da je nešto ružno lijepo, koliko god to protuslovno zvučalo? Pitamo li Akvinca, on bi odgovorio potvrdno. Prisjetimo se da prema nauku o transcendentalijama svako biće ukoliko jest jest lijepo. Nijedno biće nije potpuno ružno, nego ljepota u stvorenome redu dolazi u stupnjevima. Ako je doista slučaj da svako biće ukoliko jest jest lijepo, a cilj umjetničkoga djela jest, među ostalim, oponašati prirodu, možemo reći da je slika lijepa „ako savršeno predstavlja čak i ružnu stvar“ (ST I, q. 39, a. 8). K tomu, ovdje bi možda pomoglo razlikovanje između forme umjetničkoga djela i njegova sadržaja ili materije, odnosno onoga što ono prikazuje. Uzmimo primjerice ubojstvo: nedvojbeno je da je normalnim ljudima ubojstvo neprivlačno, no iz toga nužno ne slijedi da je opis ubojstva samim time estetski neprivlačan. Sâm opis može biti estetski lijep kao u slučaju Kovačićeve Jame ili Dostojevskijeva Zločina i kazne, odnosno u slučaju umjetničkoga djela ili pak estetski ružan kao u slučaju izvještaja nepismenoga policajca.

Još jednom o bezvrijednosti suvremene umjetnosti

Zašto sve ovo spominjem? Zato što suvremena umjetnost redovito ne smjera da načini nešto lijepim. Štoviše, očituje zaborav ljepote. Suvremeni umjetnici tako okrnjuju ljepotu, inzistirajući često isključivo na njezinome intelektualnom vidiku, a zanemaruju njezin osjetilni vidik. Međutim, čak i kada očituju zanimanje za osjetilno, to nije estetski privlačno bilo u načinu prikazivanja bilo u sadržaju koji ta umjetnička djela prikazuju. Radije, umjetnici redovito smjeraju da njihova djela budu što odbojnija i ružnija ne kako bi ružno stavili u službu lijepoga i doveli potonje do izražaja, već da bi šokirali i sablaznili svoje gledateljstvo.

Bilo kako bilo, zbog pretjeranoga naglaska na razumijevanju suvremena umjetnost postaje u određenome smislu bestjelesna, odnosno zanemaruje činjenicu da je čovjek i osjetilno biće koje posjeduje osjete vida, sluha, njuha, opipa i okusa.^[1] Drugim riječima, brojna se suvremena umjetnička djela može cijeniti jedino ako se poznaje njihov sadržaj, kontekst, a bez poznavanja toga sadržaja nije moguće cijeniti ta umjetnička djela. (Upitno je, međutim, koliko se može cijeniti ta djela čak i ako poznajemo njihov sadržaj.)

Sjetimo se tako primjera lukavoga djeteta koje je u muzeju postavilo naočale, onako iz šale, a posjetitelji su pomislili da je riječ o izlošku jer su pavlovljevski dresirani da tako reagiraju. Naravno, netko bi mogao reći da je to simptom estetske neobrazovanosti običnoga puka, no ja to vidim kao posljedicu idiotizacije i barbarizacije umjetnosti od strane umjetnika i kritičara. S druge pak strane, u klasičnim umjetničkim djelima možemo uživati i bez poznavanja sadržaja, s tim da poznavanje sadržaja doprinosi valorizaciji toga djela. (Možemo uživati u Rembrandtovoj Noćnoj straži ili Rafaelovoj Atenskoj školi bez poznavanja sadržaja slike, no poznavanje sadržaja doprinosi uživanju u tome umjetničkom djelu.) No kao što sam već više puta napomenuo, možemo uživati u ljepoti i bez poznavanja sadržaja.

Primjer suvremene „umjetnosti“

Za kraj jedan primjer suvremene umjetnosti od prije nekoliko godina. Naime, 2017. godine slovenska samoprozvana umjetnica Maja Smrekar dobila je nagradu jer je dojila psa da istraži „društvenu i ideološku instrumentalizaciju ženskoga tijela i dojenja“. I to nije sve! Uzela je masnu stanicu od jednoga drugog psa te ju upotrijebila da „oplodi“ jednu svoju jajnu stanicu koristeći in vitro oplodnju. No umiruje nas: riječ je o nespolnoj stanici, tako da nije upotrijebljena pseća sperma u projektu.

Umjetnica je napisala da je projekt nastao iz „promatranja zeitgeista putem tzv. thanatopolitičke dimenzije suvremenih biopolitičkih praksi“. I što se dogodilo? Dobila je nagradu.

Žiri je odlučio da ono što njezino umjetničko djelo čini toliko posebnim jest potpuna predanost umjetnice. Tȁ ona je izložila svoje tijelo „vlaku smrti“ lažne trudnoće i provodila je složeni biotehnološki protokol da izradi poetsko remek-djelo koje priziva izazove posthumanističke dileme. K-9_topologija je istinsko hibridno umjetničko djelo – zaključuje žiri – s dubokom bio-političkom porukom te će zasigurno izazvati mnoge rasprave kod publike, kako s umjetničke tako i sa znanstvene strane. „Duboko“, nema što!

Primjeri poput ovoga dali bi se umnožiti u nedogled, no iza gotovo svih otkrili bismo iste probleme – pretvaranje umjetnosti u poligon za aktivizam i društvenu kritiku te zaborav ljepote. Koje je onda rješenje? Želi li suvremena umjetnost izaći iz kaljuže bezvrijednosti, smatram da su na stolu samo dvije mogućnosti: suvremeni će umjetnici ili ponovno otkriti važnost beskorisnosti i ljepote ili prestati biti umjetnici. No velika većina odlučit će se za lažnu treću opciju: nastavit će se igrati aktivizma i društvene kritike dok u muzeje i izložbene prostore stavljaju smeće, samozavaravajući se da su unatoč svemu oni i dalje umjetnici.

Luka Ilić

Korištena literatura

a) Anto Mišić. 2000. Opća metafizika (Zagreb).

b) Hrvoje Relja. 2021. Tomistička filozofija (Zagreb: Leykam international). PDF.

---

[1] Ovo može zazvučati čudno jer je pogotovo u drugoj polovici 20. stoljeća zaživio performans u kojemu umjetnici koriste svoja tijela kao umjetnička djela. No to ne mijenja činjenicu da vam taj umjetnik treba objasniti sadržaj djela da biste mogli uživati u njemu, odnosno da ne možete uživati u djelu bez toga objašnjenja. Gledat ćete u to ili ćete slušati, ali reakcija će izostati.