Otkada postoji čovječanstva ima i rata.[1] Ljudi su ratovali iz plemenitih razloga da bi obranili svoje obitelji i domovinu, uspostavili pravdu ili mir, ali ljudi su ratovali i iz okrutnosti, radi vlastita dobitka i moći, povećanja teritorija, porobljavanja drugih naroda ili osvete. Međutim, neovisno o tome jesu li ljudi ratovali i ratuju li iz opravdanih ili neopravdanih, plemenitih ili uvrnutih razloga, rat je, a to naročito vrijedi u moderno doba, redovito popraćen uništavanjem, okrutnostima, zločinima i velikim brojem mrtvih kako na bojištu tako i među civilima. Stoga ne čudi da je američki general William Tecumseh Sherman (1820–1891) o ratu navodno rekao: „Rat je pakao!“ Suvremeni razlozi za rat isti su kako danas tako i prije 2000, 500 ili 100 godina. (Vrijedi tako ona stara iz Fallouta: „Rat, rat se nikada ne mijenja.“) Razlika je pak u tome što su posljedice rata u posljednjih nekoliko stoljeća postale daleko veće zbog novih metoda ratovanja, taktika i oružja. Prvi i Drugi svjetski rat, kao i brojni drugi veći i manji ratovi u XX. i XXI. stoljeću, svjedoče u prilog tome.
Može li rat biti pravedan?
Ipak, tradicionalno se naučavalo da ratovi mogu pod određenim okolnostima biti pravedni ili opravdani. Drugim riječima, zemlja A mogla bi zakonito i opravdano ratovati sa zemljom B ako bi se ispunili određeni uvjeti. Međutim, može li rat doista biti opravdan? Može li zemlja A voditi zakoniti i pravedni rat protiv zemlje B? Ovo pitanje osobno dotiče i naš narod jer smo ratovali da bismo stekli neovisnost i obranili se od agresora. Naime, ako je načelno nemoguće da bilo koji rat bude pravedan ili opravdan, onda bi i Domovinski rat bio nezakonit i nepravedan, a isto bi vrijedilo i za sve druge ratove.
No što ako me se ovo pitanje osobno tiče? Naime, spomenute osobne okolnosti ne umanjuju snagu kritike da rat u načelu ne može biti pravedan. Zašto ne bi bio slučaj da je većina ratova, ako ne i svi, nepravedna zbog uvrnutih motiva, nepravednih razloga ili nevjerojatnoga uništenja, patnje i smrti koje uzrokuju? Bilo koji rat, bio to obrambeni ili preventivni, bio bi neopravdan i pogrješan. Istina, možda bismo u slučaju obrambenoga rata mogli reći da je manje pogrješan od preventivnoga rata, ali bi svejedno bio pogrješan. Nije važno što osjećam o tome je li ovaj ili onaj rat opravdan jer činjenice ne mare za moje osjećaje. Ako osjećam da je ovaj ili onaj rat pravedan ili opravdan, iz toga ne slijedi da je taj rat doista pravedan ili opravdan. (Isto tako mogu osjećati da je ovaj ili onaj rat nepravedan ili neopravdan, ali iz toga opet ne slijedi da je taj rat doista nepravedan ili neopravdan.) Prepoznajem da bi moje pristranosti mogle utjecati na moje promišljanje o mogućnosti pravednoga rata, pa tako i na pitanje je li Domovinski rat bio pravedni rat. Zato je važno ne oslanjati se na osjećaje, nego razmotriti uvjete koji određeni rat čine pravednim i zakonitim.
Što ovaj tekst jest, a što nije
U ovome ću se tekstu usredotočiti na pet glavnih uvjeta za pravedni rat: 1) zakonita vlast, 2) pravedan razlog, 3) ispravna namjera, 4) ispravno korištenje sredstava i 5) dovoljna razmjernost. Pritom treba primijetiti sljedeće: dok se prva tri uvjeta tiču uvjeta da bi se započeo rat (jus ad bellum), druga se dva tiču ponašanja za vrijeme rata (jus in bello). Potom ću navesti još dva važna uvjeta koja treba uzeti u obzir pri promišljanju o pravednosti i zakonitosti rata: rat kao posljednje sredstvo i razumni izgledi za uspjeh. Premda bi popis uvjeta mogao uključivati i druge, smatram da ovi predstavljaju glavne uvjete koje treba uzeti u obzir kada se razmatra je li neki rat pravedan ili ne (bilo u proglašenju bilo u vođenju). K tomu, ne ulazim u određene vidike koji su važni za proglašenje i vođenje rata poput onih iz međunarodnoga javnog prava, već mi je namjera uvesti čitatelje u problematiku pravednoga rata.
Nadalje, premda se iz uvodnoga dijela dade iščitati da želim utvrditi opravdanost specifičnih ratova (primjerice, Domovinskoga rata), u ovome tekstu neću sustavno primjenjivati uvjete pravednoga rata ni na jedan konkretan rat. Istina, na temelju povijesnih primjera nastojat ću pojasniti pojedina načela. Međutim, cilj je ovoga teksta ukazati na uvjete za pravedni rat i objasniti ih: da bi rat bio pravedan ili opravdan, mora ispuniti određene uvjete. Ako je pak pravedni rat moguć, time bi se barem odbacio prigovor načelne nepravednosti ili neopravdanosti bilo kojega rata, uključujući i Domovinskoga.[2]
Konačno, zadržat ću se na uvjetima za pravedni rat, a da pritom ne raspravljam o tome u kojoj su mjeri opravdani (i opravdivi) obrambeni, preduhitrujući i preventivni ratovi,[3] premda se čini da je od navedenih najlakše opravdiv obrambeni rat, a preventivni zapravo neopravdiv.
Uvjeti za pravedni rat
Zakonita vlast
Pod kojim je onda uvjetima rat pravedan? U svojoj Sumi teologije Akvinac tvrdi da su tri stvari nužne da bi rat bio pravedan: 1) mora ga proglasiti zakonita vlast, 2) mora postojati pravedan razlog za proglašenje rata, 3) kao i ispravna namjera. Ovo se tradicionalno naziva razlozima za proglašenje rata ili ulazak u rat (jus ad bellum).
Prvo, rat ne može proglasiti bilo tko: jedino zakonita vlast ili suveren može objaviti rat i pozvati narod na borbu radi zaštite općega dobra njihove zemlje od vanjskih neprijatelja (cf. STh. II–II, q. 40, a. 1, co.). Australski filozof David Oderberg objašnjava: „Uporaba sile mora biti odobrena od strane zakonite državne vlasti, odnosno tijela vlade odgovornoga za odluke o vojnim akcijama…. Rat je čin države, a ne privatnih pojedinaca, i kao takav mora biti ovlašten od strane države, odnosno od pojedinaca koji djeluju kao njezini predstavnici“ (Oderberg 2000, 205). Sveti pak Augustin piše: „Naravni poredak, koji pridonosi miru među smrtnicima, zahtijeva da moć objave i savjetovanja rata bude u rukama onih koji imaju vrhovnu vlast“ (Contra Faust. xxii, 75). Ukratko, to bi značilo da Petar kao privatni građanin nema ovlast objaviti rat i pozvati ljude na borbu, ali kada bi Petar bio suveren odgovoran za skrb o svome narodu i općemu dobru, imao bi pravo objaviti i voditi rat ako bi se ispunili uvjeti za to.
Jedan me je prijatelj pitao: „Što je s građanskim ratom? Ima li Petar pravo pozvati na oružani sukob da bi svrgnuo nepravednoga i zloga, ali legitimnoga vladara?“ Da bismo prikladno odgovorili na ovo pitanje, trebamo razjasniti u kojemu trenutku legitimni vladar gubi pravo vladanja. Fagothey navodi dva razloga za gubitak toga prava:
Prvo, zlouporaba vlasti može poništiti temelj na kojemu pravo počiva. Ako je vladar preuzeo vlast pod određenim uvjetima i prekrši svoj dio ugovora, narod više nije obvezan svojim dijelom; u feudalno doba podanici su bili oslobađani prisege vjernosti, a moderne republike imaju mehanizam opoziva (engl. impeachment). Drugo, bez obzira na to koliko vladar bio apsolutan, on uvijek gubi svoje moralno pravo na vladanje kada provodi određenu, trajnu i pretjeranu tiraniju. (Fagothey 1967, 428–429)
Budući da je prema naravnomu moralnom zakonu tiranija jedan od najgorih zločina jer nanosi nepravdu velikomu broju ljudi, u ovome drugom slučaju buna protiv tiranskoga vladara postaje opravdana revolucija. Zato što je svojim tiranskim ponašanjem izgubio pravo vladanja, suverenitet se vraća narodu u kojemu, prema Bellarminu i Suarezu, u osnovi oduvijek i prebiva. Opravdana revolucija u tome slučaju nije usmjerena protiv zakonitoga vladara, jer je on izgubio pravo vladanja. No nije ni slučaj da se ona provodi na temelju Petrova autoriteta kao privatnoga građanina, već javnim autoritetom čitavoga naroda koji je građanski ujedinjen.[4]
Pravedan razlog
Međutim, suveren ne može proizvoljno objavljivati ratove drugim zemljama. Nužan je pravedan razlog poput zaštite općega dobra ili da oni koji su napadnuti to zaslužuju zbog neke krivnje (cf. STh. II-II, q. 40, a. 1, co.). Tako će sv. Toma Akvinski istaknuti da su „ratovi zakoniti i pravedni ukoliko štite siromašne i cijelo opće dobro od stradanja od strane neprijatelja“ (STh. II-II, q. 40, a. 2, obj. 1). Što se ovoga uvjeta tiče, Oderberg naglašava da države, poput pojedinaca, ne mogu koristiti silu bez opravdanoga razloga. Američki filozof Austin Fagothey (1901–1975) napominje da bi valjani razlozi za rat mogli uključivati otmicu građana, otimanje teritorija ili ozbiljnu prijetnju nacionalnoj časti dok su nevaljani razlozi teritorijalno širenje, osobna rivalstva ili ekonomska zavist (cf. Fagothey 1967, 446).
Ovo implicira da države ne bi smjele ulaziti u rat iz trivijalnih razloga, pogotovo s obzirom na ozbiljne posljedice koje rat povlači. Te su posljedice naročito vidljive u ratovima posljednjih nekoliko stotina godina, a još više u XX. i XXI. stoljeću. Oderberg tvrdi da moderno ratovanje, s potencijalom masovnoga uništenja putem nuklearnoga, kemijskoga ili biološkoga oružja, zahtijeva vrlo snažna opravdanja poput izravne prijetnje nacionalnomu opstanku, genocida, tiranije ili vjerskoga ugnjetavanja (cf. Oderberg 2000, 207). (Ovaj bi potonji razlog mogao potaknuti pitanje o opravdanosti ulaska u rat zbog, primjerice, ugnjetavanja i progona kršćana u Nigeriji, no ta tema nadilazi opseg i svrhu ovoga teksta.)
Jedna od stvari koja može utjecati na opravdanost rata jest pitanje njegova opsega: je li riječ o „totalnome“ ili pak o „ograničenome ratu“. Međutim, nisu svi današnji ratovi „totalni ratovi“ da bi uključivali sve stanovnike neke zemlje ili korištenje nuklearnoga, kemijskoga ili biološkoga oružja, već su mnogi ratovi „ograničeni“, odnosno manjega opsega i stoga mogu biti zakoniti i opravdani ako ispunjavaju uvjete za pravedni rat.
Ispravna namjera
Nadalje, rat može biti nepravedan i neopravdan čak i ako ga je zakonita vlast proglasila iz pravednoga razloga. Zašto? Zato što nema ispravnu namjeru. Kako objašnjava sveti Augustin: „Istinska religija smatra miroljubivima one ratove koji se ne vode iz pobuda pohlepe ili okrutnosti, nego s ciljem uspostavljanja mira, kažnjavanja zločinaca i uzdizanja dobrih“ (De Verb. Dom.). (NB: Naravno, netko bi mogao prigovoriti da je kažnjavanje zločinaca neispravan motiv za ratovanje, ali neovisno o tome vjerujem da se više-manje svi možemo složiti s nekontroverznim motivom, a to je uspostava mira.) Sveti Augustin također piše: „[S]trašću za nanošenjem štete, okrutnom žeđu za osvetom, nemiroljubivim i neumoljivim duhom, žarom pobune, pohlepom za moći i sličnim stvarima – sve je to s pravom osuđeno u ratu“ (Contra Faust. xxii, 74). Primjerice, ako bi država A, nakon oslobađanja svoga teritorija koje je okupirala država B i uspostave mira, napala državu B iz osvete i nanijela golemu materijalnu štetu i velik broj ljudskih žrtava, ta akcija ne bi bila opravdana jer nije imala ispravnu namjeru. Stoga, da bi rat bio pravedan ili opravdan, „država mora ući u rat s ispravnom namjerom, naime s ciljem postizanja dobra ili sprječavanja zla“ (Oderberg 2000, 205).
Ispravno korištenje sredstava
Sljedeća dva uvjeta koja ću spomenuti tiču se ponašanja u vrijeme rata (jus in bello). Prvi od tih uvjeta jest ispravno korištenje sredstava. Riječ je o tome da rat ne bude pravedan samo u svrsi nego i u načinu na koji se vodi. Načelo ispravnoga korištenja sredstava tvrdi da rat, iako može biti opravdan u svrsi i namjeri, može ipak biti moralno pogrješan ako se vodi nemoralnim sredstvima. Stoga, nije dovoljno da rat bude pravedan samo u svrsi nego treba biti pravedan i u načinu na koji se vodi. U skladu s tzv. pavlovskim načelom zabranjeno je postići dobar cilj zlim sredstvima. Drugim riječima, cilj ne posvećuje sredstvo. Stoga su određeni čini poput namjernoga ubijanja nevinih, silovanja, pljačke, uništavanja svetih mjesta i korištenja civila kao „živih štitova“ itd. moralno neprihvatljivi kako u ratu tako i u vrijeme mira.
K tomu, Oderberg naglašava da nisu sva vojna sredstva opravdana, čak i kada je cilj legitiman. Iako su određene civilne žrtve ponekad dopuštene ako su nenamjerne i razmjerno povezane s vojnim ciljem (npr. napad na vojne mete u civilnim područjima ili napad na civilne brodove, zrakoplove ili vlakove koji prenose oružje), namjerno ciljanje civila radi postizanja vojnoga cilja (npr. masovno bombardiranje radi demoralizacije) nikada nije moralno prihvatljivo.
Razmjernost ili proporcionalnost
Nadalje, načelo dovoljne razmjernosti ili proporcionalnosti zahtijeva da dobro koje se želi postići ratom znatno nadmašuje zlo koje rat uzrokuje. Drugim riječima, čak i djela s dobrom namjerom postaju nedopuštena ako se koristi pretjerana sila. Vojne akcije koje prouzroče štetu nerazmjerno veću od dobra koje se želi postići krše ovo načelo. Klasičan je primjer bombardiranje Dresdena 1945. godine, koje je izazvalo goleme civilne žrtve bez vojnoga opravdanja. Ne samo da je bombardiranje Dresdena moralno neprihvatljivo i posljedično ratni zločin, isto se može reći i za bombardiranje Tokija, bacanje atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki,[5] a i za brojne druge primjere pretjeranoga korištenja sile.
Rat kao posljednje sredstvo i izgledne šanse za uspjeh
Za kraj bih dodao dva dodatna uvjeta pravednoga rata. Prvo, rat se može opravdati samo ako se prethodno nastojalo svim mogućim mirnim sredstvima (poput diplomacije, pregovora, posredovanja, sankcija ili bojkota) riješiti spor, ali, nažalost, bez uspjeha. Ako ta mirna sredstva nisu iscrpljena, ne može se tvrditi da je rat doista bio neizbježan.
Drugo, da bi se opravdalo vojnu akciju ili ulazak u rat, mora postojati izgledna nada za uspjeh. Vlasti ne smiju neodgovorno izlagati svoje građane stradanjima u ratovima bez izgleda za pobjedu. Iako nije potrebna moralna sigurnost zbog nepredvidivosti rata, mora postojati razumna šansa uspjeha u odnosu na očekivane štete. Međutim, kao što Fagothey napominje, „mala nacija može pružiti otpor invaziji kao protest protiv nepravde i kao odbijanje pokoravanja osvajanju, uz nadu da će joj druge nacije priskočiti u pomoć“ (Fagothey 1967, 447).
Rat može biti pravedan, ali…
Imajući napisano na umu, možemo s pobornicima teorije pravednoga rata (TPR) reći sljedeće: ako neki rat ne ispunjava navedene uvjete, nezakonit je i nepravedan. S druge strane, ako rat ispunjava spomenute uvjete, onda je zakonit i pravedan.
Ipak, kritičar TPR-a mogao bi reći da iz toga što ratovi u teoriji mogu biti pravedni ne slijedi da su ratovi u praksi pravedni i zakoniti. Možda je doista slučaj da većina ratova kroz povijest ne ispunjava nužne uvjete za pravedni rat ili da barem nijedan rat od srednjega vijeka ne ispunjava te uvjete. No čak i ako bi netko vjerovao da „nijedan rat nije vođen iz legitimnoga razloga još od, recimo, trinaestoga stoljeća“, i dalje bi ga gore navedeni razlozi „mogli navesti da prihvati da se rat kao takav može legitimno voditi“ (Oderberg 2000, 185). Prema tome, čak i ako bi svi ratovi u posljednjemu tisućljeću u praksi bili nepravedni i nezakoniti, to ne znači da ne postoje uvjeti prema kojima se može pravedno i zakonito proglasiti (i voditi) rat.
K tomu, premda kritičar TPR-a možda prihvaća da su neki ratovi u prošlosti mogli biti pravedni (primjerice, u srednjemu vijeku), mogao bi tvrditi da današnji način ratovanja i suvremeno oružje uzrokuju toliku smrt, razaranje i patnju da se nijedan suvremeni rat ne može nazvati pravednim ili opravdanim.
Međutim, tvrdnja iz prethodnoga odlomka i dalje stoji: čak i ako se nijedan današnji rat ne može nazvati pravednim ili opravdanim, to ne znači da ne postoje uvjeti prema kojima bi, ako bi se ispunili, ovaj ili onaj rat bio pravedan i zakonit. Čak i u slučaju suvremenih ratova (i vojnih akcija) trebamo analizirati ispunjavaju li uvjete da ih se označi opravdanima ili ne, pa makar uvjete za pravedni rat danas bilo daleko teže (pa možda i nemoguće) ostvariti nego prije 200, 500 ili 1000 godina.
Ipak, vjerujem (ili se barem nadam) da je svima jasno da ne treba olako posezati za ratnom retorikom i zazivati rat. Naime, moramo biti svjesni goleme patnje, razaranja i smrti koje ratovi uzrokuju, tȁ naš je narod proživio strašnu patnju ne tako davno, a posljedice ratova osjećaju se desetljećima ako ne i duže. Nebrojena područja diljem svijeta svjedoče u prilog tome. Nadalje, treba biti jako oprezan da se pod izlikom pravednoga rata ne kreće u ratove iz uvrnutih i nepravednih razloga, pa makar to bili „sveti“ razlozi. (NB: Pape su mnogo puta upozoravali na upotrebu religije za opravdanje rata, a nedavno su to učinili papa Lav XIV. i ekumenski patrijarh Bartolomej u zajedničkoj izjavi.) Štoviše, ako je moguće, rat treba pošto-poto izbjeći jer ostavlja strašne posljedice na čovječanstvo. Riječima sv. Ivana Pavla II.: „’NE RATU!’ Rat nije uvijek neizbježan. Uvijek je poraz za čovječanstvo.“ Slično je upozoravao i papa Franjo ističući da je rat zločin protiv čovječnosti, a isto tako da rat uvijek označava neuspjeh mira i poraz za čovječanstvo. Sveti Ivan XXIII. u svojoj je enciklici Pacem in terris podsjeća na upozorenje pape Pija XII.: „Mirom se ništa ne gubi, a ratom se može izgubiti sve.“ Sa svoje strane trebamo težiti okončanju ratova i izgradnji mir, kao što je 1965. godine sv. Pavao VI. rekao u govoru pred Općom skupštinom UN-a: „Nikada više rat, nikada više rat! Mir, mir mora voditi sudbinu narodā čitavoga čovječanstva!“ Konačno, papa Lav XIV. nedavno je na kraju molitve krunice za mir u bazilici svetoga Petra ponovio upozorenje svoga predšasnika Ivana Pavla II.: „Nikada više rat, toga puta bez povratka; nikada više rat, te spirale žalosti i nasilja.“ Međutim, dok trebamo biti neumorni mirotvorci nastojeći oko izgradnje mira i pomirenja, trebamo biti svjesni da vlastitim silama ne možemo ostvariti utopijsko dokinuće svih sukoba i trajni mir, nego to može doći jedino od Gospodara svijeta i povijesti, od uskrsloga Gospodina koji govori: „Mir vama!“
Upravo zbog strašnih posljedica koje rat nosi sa sobom, u rat bismo se trebali upustiti samo kada smo iscrpili sve druge moguće putove.[6] Potrebno je biti što sigurniji da su ranije spomenuti uvjeti za pravedni rat ispunjeni i da su se poduzela sva mirna sredstva prije nego što se krene u rat zbog ozbiljnih posljedica koje rat može prouzročiti. Čak i ako se krene u rat, treba voditi računa o tome da se razluče borci od civila[7] i da se napadi usmjeravaju isključivo na vojne ciljeve; da se civili i neborci, uključujući medicinsko osoblje i humanitarne radnike, zaštite; da se zaštite ranjenici i ratni zarobljenici; da se određena oružja zabrane itd. Ipak, tvrdim da (barem načelno) ratovi i danas mogu biti opravdani i zakoniti, ako se vode pod određenim uvjetima, pri čemu nikada ne smijemo zaboraviti da je glavni cilj rata zaštita općega dobra i ponovna uspostava mira, kao ni to da bismo trebali promicati mir i činiti sve što je u našoj moći da bi se napetosti, nesporazumi i nerazumijevanja među narodima rješavali mirnim putem.
Luka Ilić
Literatura
Anscombe, G.E.M. 1981. Ethics, Religion and Politics: Collected Philosophical Papers, Volume 3 (Oxford: Basil Blackwell).
Fagothey, Austin. 1967. Right and Reason: Ethics in Theory and Practice, 4th ed. (St.
Louis: The C. V. Mosby Company).
Oderberg, David. 2000. Applied Ethics: A Non-Consequentialist Approach (Oxford: Blackwell Publishing).
Wuellner, Bernard J. 1966. A Dictionary of Scholastic Philosophy (Milwaukee: The Bruce Publishing Company).
[1] Rat možemo definirati kao upotrebu „oružane sile od strane jedne države protiv druge države ili od strane jedne frakcije protiv druge frakcije unutar iste države“ (Wuellner 1966, 329).
[2] Čitatelje koje zanima primjena uvjeta pravednoga rata na aktualne ratove, sukobe i vojne akcije uputio bih na tekstove Edwarda Fesera u kojima spomenuta načela analizira (također ovdje) i primjenjuje na rusko-ukrajinski rat, na potencijalni rat između SAD-a i Venezuele, na otmicu venezuelanskoga predsjednika Madura te na rat s Iranom (ovdje i ovdje).
[3] U preduhitrujućemu ratu država B priprema napad na državu A, ali ga još nije stvarno izvela. Država A odlučuje preduhitriti taj nadolazeći napad tako što udara prva te se može pozvati na samoobranu utoliko što ju je država B doista namjeravala napasti. Cilj je preteći državu B i oduzeti joj početnu prednost, odnosno spriječiti napad koji se smatra neposrednim. Nasuprot tome, u preventivnome ratu država B ne priprema napad na državu A, barem ne u smislu neposredne i konkretne prijetnje. Ipak, država A svejedno napada državu B, tvrdeći da bi država B u nekome trenutku u budućnosti vjerojatno mogla predstavljati prijetnju državi A. Ključna je razlika, dakle, u vremenskoj blizini i stupnju izvjesnosti prijetnje: preduhitrujući rat opravdava se tvrdnjom o napadu koji je na pragu ostvarenja, dok se preventivni rat opravdava procjenama o mogućoj budućoj opasnosti.
[4] Prema Fagotheyu (1967, 429), četiri su uvjeta da bi se krenulo u opravdanu revoluciju: 1) Vlast je postala habitualno tiranska, izgubila je iz vida opće dobro i djeluje radi vlastitih sebičnih ciljeva, na štetu naroda, bez izgleda da će u razumnome roku doći do promjene nabolje. 2) Iscrpljena su sva zakonita i mirna sredstva da bi se vladara podsjetilo na svijest dužnosti. 3) Postoji razumna vjerojatnost da će otpor uspjeti ili barem da će donijeti poboljšanje razmjerno naporima i patnjama koje građanski rat sa sobom nosi. 4) Prosudbu da je vlast tiranska treba prihvaćati toliko velik i društveno dobro rasprostranjen broj građana da bude jasno da ona doista predstavlja narod u cjelini. To ne smije biti pokret samo jedne frakcije ili stranke, jedne zemljopisne regije, jednoga društvenog sloja ili jednoga gospodarskog interesa. Osobito je važno da u njemu budu zastupljeni razboritiji i društveno utjecajniji (the saner and more substantial) elementi stanovništva.
[5] Kada su se akademici na Sveučilištu u Oxfordu sastali da bi glasovali o prijedlogu da se bivšemu američkom predsjedniku Harryju S. Trumanu (1884–1972) dodijeli počasni doktorat, britanska filozofkinja Elisabeth Anscombe (1919–2001) usprotivila se tomu jer je smatrala da je Truman bio odgovoran za smrt stotina tisuća nevinih neboraca radi cilja koji je bio posve nerazmjeran. U svojoj brošuri Mr Truman’s Degree, izvorno objavljenoj 1957. godine, Anscombe piše da: „S Hirošimom i Nagasakijem ne suočavamo se s graničnim slučajem. U bombardiranju tih gradova zasigurno je donesena odluka da se nevini ubiju kao sredstvo za postizanje cilja. I to u vrlo velikome broju, odjednom, bez upozorenja, bez predaha za bijeg ili mogućnosti da se skloni, koji su postojali čak i u ‘bombardiranjima područja’ njemačkih gradova.
Dugo me zbunjivala uobičajena fraza o hrabrosti predsjednika Trumana u donošenju te odluke. Naravno, znam da se može biti kukavica i bez razloga da misliš da si u opasnosti. No kako se može biti hrabar? U posljednje mi je vrijeme sinulo: taj izraz jest priznanje istine. Gospodin Truman bio je hrabar zato, i samo zato, što je ono što je učinio bilo tako loše. No smatram da je taj sud nevaljan. U pravim okolnostima (primjerice, kada nitko čije je mišljenje važno neće izraziti neodobravanje), sasvim osrednja osoba može počiniti spektakularno zla djela, a da pritom ne postane nimalo impresivna“ (Anscombe 1981, 64).
[6] Iako je ovdje riječ prvenstveno o mirnim sredstvima, prijatelj me je pitao: „Bi li jedan od tih mogućih putova bila neka brza i ograničena vojna akcija radi postizanja dozvoljenih ciljeva, a da sukob ne prijeđe u rat? Pokriva li TPR takve specijalne vojne akcije: primjerice, da SAS-ovi agenti ulete u Nigeriju i izvuku kršćane van gdje su žrtve samo suprotna vojska koja se odupire, ali sve je gotovo unutar par sati s minimalnim žrtvama i bez općega ratnog stanja?“ Rekao bih da bi mogao biti. Naime, ako bi ispunjavala uvjete pravednoga rata (zakonita vlast, pravedan razlog, ispravna namjera, izgledne šanse za uspjeh, razmjernost itd.), ta bi vojna akcija bila opravdana.
[7] Isti je prijatelj opravdano istaknuo da je ponekad (gotovo pa) nemoguće praktično načiniti ovu razliku. Primjerice, ratovi na Bliskome istoku pokazali su nam da protivnička vojska redovito ili koristi civile za ratna djelovanja ili se maskira u civile. Riječ je o kompleksnome pitanju i teško je u nekoliko rečenica ponuditi zadovoljavajući odgovor. Ipak, vrijedi reći nekoliko stvari. Najprije je važno razjasniti ovdje što su borci, a što neborci. Za početak, razlikujemo između izravnih i neizravnih boraca. Dok su u prvome slučaju to vojnici (na kopnu, moru i u zraku) i oni koji njima zapovijedaju, neizravni su borci „nenaoružani pomoćni djelatnici koji pružaju logističku potporu, poput proizvodnje streljiva, opskrbe, prijevoza, inženjerije, komunikacija i računalne obrade“. Pritom nošenje ili nenošenje vojne odore nije nužno od velike pomoći: borci mogu biti u civilnoj odjeći, a ponekad civili mogu biti u vojnoj odjeći. Neborci pak „obuhvaćaju neprijateljske podanike koji nisu ni izravni ni neizravni sudionici borbe, kao i one ljude i narode koji ostaju neutralni, bez obzira na njihove simpatije. Među neborcima su osobe u civilnome životu i civilnim zanimanjima, stariji, bolesni, žene i djeca, premda svi oni mogu biti, i bivali su, pozivani na sudjelovanje, osobito kada se neka nacija nađe u očajničkome položaju“ (Oderberg 2000, 218). Borci, bilo izravni bilo neizravni, mogu biti legitiman cilj vojnih akcija. No ako bi napadom na borce stradali i neborci, je li napad dopustiv? Trebamo u tome slučaju slijediti načelo dvostrukoga učinka (NDU) jer taj čin ima i dobar i loš učinak. NDU nalaže ispunjavanje sljedećih uvjeta: 1) sâm je čin dobar ili barem moralno indiferentan (napad na neprijateljski vojni cilj); 2) namjerava se dobar, a ne zao učinak (uništenje vojnoga cilja, a ne stradanje civila koje je očekivano, ali ne i namjeravano); 3) dobar i zao učinak moraju se dogoditi istovremeno, odnosno dobar učinak nije proizveden putem zloga učinka; 4) dobar učinak mora biti razmjeran zlomu učinku, odnosno postoji veoma ozbiljan razlog za dopuštanje zloga učinka. Prema NDU-u, napad na vojne ciljeve u civilnim područjima i prekid opskrbe vojske čak i ako bi zbog toga mogli gladovati civili bili bi dopustivi. „Međutim“, upozorava Oderberg, „pitanje uvijek mora biti opravdava li dobro koje se želi postići, odnosno pozitivan doprinos cjelokupnoj strategiji i taktici, razmjere štete koju će pretrpjeti civili“ (ibid., 220). Prema tome, dok je točno da u nekim slučajevima neće biti jasne razlike između boraca i neboraca, što će dovesti do toga da će u vojnim akcijama stradati civili, ti nejasni i teški slučajevi ne mogu se koristiti kao izlika da se uopće ne razlučuje između boraca i neboraca.