Hobit: Pustolovina koja je promijenila povijest Međuzemlja

Hobit: pustolovina koja je promijenila povijest Međuzemlja
Hobit: pustolovina koja je promijenila povijest Međuzemlja

U rupi u zemlji živio je hobit. Nije to bila gadna, prljava, mokra rupa ispunjena ostacima crva i zadahom vlage, niti suha, gola, pješčana rupa u kojoj se nema na što sjesti, niti se ima što jesti: bijaše to hobitska rupa, a to znači vrlo udobna” (Hobit, 1. poglavlje). Uvjeren sam da je dobromu dijelu našega čitateljstva itekako poznat ovaj opis doma jednoga od najpoznatijih torbara Međuzemlja – Bilba Bagginsa. Taj se hobit „upustio u pustolovinu i našao u situaciji da čini i govori posve neočekivane stvari. Možda je stoga izgubio poštovanje svojih susjeda, ali je dobio… uostalom, vidjet ćemo je li na kraju išta dobio” (ibid.).

No zašto je Hobit toliko važan? Zašto zaslužuje tako posebno mjesto među Tolkienovim spisima o Međuzemlju? Čime li je to Hobit osvojio milijune i milijune čitatelje od davne 1937. godine kada je prvi put objavljen? Zašto je Bilbova pustolovina toliko važna za Međuzemlje, ali i za nas?

(NB: Onim čitateljima koji su dobro upoznati s radnjom ovoga Tolkienova djela preporučio bih da preskoče sljedeće poglavlje te da se usredotoče na poglavlja O značenju Bilbove pustolovine za Međuzemlje i Čemu nas Hobit uči?. One pak koji ne poznaju Bilbovu priču pozvao bih da se ne zadovolje mojim prepričavanjem radnje, nego da radije u ruke uzmu knjigu i sami se odvaže zajedno s tim hobitom otputovati tamo i opet natrag. Konačno, ako nekoga zanimaju moje misli o Jacksonovoj adaptaciji Hobita, uputio bih ga na tekst Zašto će Amazonov Gospodar prstenova biti loš?, a naročito na poglavlje Hobit na steroidima.)

Pripada li Hobit Međuzemlju?

Prije nego što odgovorimo na ta pitanja, smatram da je dobro napraviti kratki ekskurs. Naime, Hobit izvorno nije bio zamišljen kao dio povijesti Međuzemlja, već je Tolkien tek po dovršetku otkrio da joj Hobit ipak pripada. On u jednome od svojih pisama objašnjava:

Hobit (…) bio je sasvim neovisno zamišljen: nisam znao kada sam ga započeo da pripada [Međuzemlju]. No pokazalo se otkrićem dovršetka cjeline, njezin način silaska na zemlju i stapanja u ‘povijest’. Kao što bi visoke Legende početka trebala gledati na stvari putem vilenjačkim umova, tako i srednja priča Hobita zauzima gotovo ljudsku točku gledišta – a posljednja ih priča spaja” (Pismo 131).

Složili bismo se da je bila riječ o ugodnome iznenađenju. Kasnije je pak već postojeće poveznice s Gospodarom prstenova učinio očitijima te je u drugome izdanju Hobita Tolkien doradio 5. poglavlje (Zagonetke u tami). Stoga, iako je stil drugačiji od onoga koji nalazimo u Gospodaru prstenova, nema sumnje da Hobit spada u Međuzemlje.

Hobit ili Tamo i opet natrag

No vratimo se mi našemu pitanju: „Zašto je priča o jednome hobitu toliko važna za Međuzemlje, ali i za nas?” Kako bismo razumjeli sve to, trebamo poslušati priču o Bilbu Bagginsu i njegovoj pustolovini, koja je promijenila povijest Međuzemlja.

Hobit Bilbo nije samo Baggins nego i Took!

Da bismo uopće mogli razumjeti po čemu je pustolovina Bilba Bagginsa bila tako neobična, trebamo shvatiti što je uopće hobit i tko su Bagginsi. Vjerujem da vam je već dobro znano što je hobit, ali dobro je podsjetiti se:

[Hobiti] su (ili su bili) mali ljudi, otprilike upola naše visine, manji su i od bradatih patuljaka. Hobiti nemaju brade. U vezi s njima gotovo da i nema čarolije, osim one obične svakidašnje čarolije koja im pomaže da tiho i brzo iščeznu kad velik priglup svat kao što smo vi ili ja nespretno bane, poput slona, dižući buku koju oni čuju na kilometre. Skloni su debljanju u predjelu trbuha; odijevaju se u kričave boje (uglavnom zelenu i žutu); ne nose cipele jer im na tabanima izrastu prirodni potplati i gusta topla smeđa dlaka kakva im raste i na glavi (kovrčava); imaju duge spretne smeđe prste, dobroćudna lica i smiju se dubokim, sočnim smijehom (pogotovo poslije ručka, a ručaju dva puta dnevno kad god imaju priliku)” (ibid.).

Na temelju bismo ovoga opisa mogli reći da hobit nije ni po čemu neobičan osim po dvjema stvarima. Prvo, riječ je o malim ljudima. Drugo, mogu nestati lako i nečujno, a isto se tako i prikrasti ako treba. Međutim, na temelju bi ovih dviju naravnih osobina moglo ispasti da bi svaki hobit mogao postići što je Bilbu na kraju uspjelo.

Ipak, teško je vidjeti u čemu bi bila posebnost priče o nekome hobitu Bilbu koji tek čini stvari koje bi ionako činio po svojoj naravi. Upravo suprotno, Tolkien će u svoju priču jednako uključiti i hobitovsku narav i posebnost jednoga konkretnoga hobita, već spomenutoga Bilba Bagginsa. No tko je uopće Bilbo Baggins i što je to napravio? Zašto ga je Gandalf uopće odabrao? O tome što je postigao, više ćemo kasnije dok o samome Bilbu i njegovoj bagginsovskoj strani čitamo sljedeće:

Ovaj je hobit bio vrlo imućan, a zvao se Baggins. Bagginsovi su od pamtivijeka živjeli u okolici Brijega i ljudi su ih smatrali vrlo uglednom obitelji, ne samo zato što su uglavnom bili bogati nego i zato što se nikad nisu upuštali u pustolovine niti činili išta neočekivano. Mogli ste unaprijed znati što će jedan Baggins o bilo čemu kazati a da ga i ne pitate za mišljenje” (ibid.).

Biti Baggins značilo je voditi ugodan život bez iznenađenja (i, rekli bismo, uzbuđenja). Bilo je nezamislivo da bi se Baggins upustio u neke sulude pustolovine koje bi ugrozile kako njegovu udobnost tako i njegov ugled razboritoga hobita. Međutim, u Bilbu nailazimo na element koji mu je bio izvor (zdravoga) nemira. Naime, njegova je majka bila Took, a to je bila obitelj koja, za razliku od Bagginsa, nije uživala toliki ugled. Tako se

[č]esto (…) govorilo (u drugim obiteljima) da je negdje davno jedan od Tookovih predaka zacijelo uzeo vilu za ženu. To je, naravno, puka besmislica, ali je činjenica da je u njih bilo nečega što se nije doimalo posve hobitski, pa bi se od vremena do vremena članovi Tookova klana upuštali i u pustolovine. Neopazice bi nestali, a obitelj bi taj njihov nestanak zataškala; ipak, ostaje činjenica da Tookovi nisu uživali ugled kao Bagginsovi, premda su jamačno bili bogatiji od njih” (ibid.).

U Bilbu su tako bila objedinjena dva oprječna svijeta: i dok je jedan glas Bilbu govorio da nastavi živjeti miran i ugodan život bez previše uzbuđenje jer je to bilo razborito, drugi mu je glas govorio da postoji nešto više od udobnosti hobitske rupe, toploga čaja i pušenja lule. Ipak, sve je ove godine uspijevao više-manje ignorirati tookovski glas i držati ga pod kontrolom. Sve će se to promijeniti ponovnim dolaskom Gandalfa.

Je li Gandalf vidio da bi Bilbova tookovština i s njom povezana sklonost pustolovinama, koju je naslijedio od majke, mogla biti od koristi za zadaću koja je čekala njegove suradnike? Sigurno je to bio jedan od razloga, ali Gandalf je očito vidio više od toga, premda je posve moguće da ni sâm ne bi znao reći što točno. No znao je (ili barem predosjećao) da je upravo Bilbo takoreći „savršen hobit” za misiju njegovih suradnika Thorina Hrastoštita i dvanaest patuljaka: Doria, Noria, Oria, Oina, Gloina, Filia, Kilia, Bombura, Bifura, Bofura, Dvalina i Balina. Zato je Gandalf i organizirao „susret upoznavanja” u Bilbovoj rupi.

Daleko preko Maglenog gorja pod snijegom…”

Međutim, o kojoj je uopće misiji riječ? Što to Thorin i ostali patuljci traže? Najbolje je da sami poslušamo za čim točno tragaju. Ako ste skloni prozaičnim objašnjenjima, onda trebate znati da im je ubiti Smauga, zmaja koji je patuljcima od njihovih predaka oteo Erebor (Samotnu goru). U Erebor neće ući na glavni ulaz, već radije putem tajnih vrata. Točnu lokaciju toga tajnog ulaza otkriva Thrórova karta koju je Gandalf dobio od Thráina, Thorinova oca. Ponovno će onda osvojiti Erebor i podijeliti bogatstvo među sobom. Pritom će od ključne važnosti biti upravo Bilbo kao tat.

Bagginsova strana u tome hobitu uvjeravala ga je da se ne odluči na nešto tako nerazumno. Nakon prospavane noći i otkrića da mu je dom prazan, reče Bilbo sâm sebi:

‘Ne budi lud, Bilbo Bagginse! (…) Kako možeš u tvojim godinama misliti na zmajeve i sve te grozomorne besmislice!’ Stoga opaše pregaču, naloži vatru, zagrije vodu i opere posuđe. Zatim je lijepo doručkovao u kuhinji prije nego što se prihvatio pospremanja blagovaonice. Dotle je već sunce bilo zasjalo; ulazna je vrata ostavio otvorena da mu u rupu uđe topao proljetni povjetarac. Glasno je zafućkao i počeo zaboravljati na proteklu noć” (ibid., 2. poglavlje).

Upravo je htio započeti još jedan slasni doručak u blagovaonici uz otvoren prozor, kadli u sobu uđe Gandalf:

‘Dragi moj dečko’, reče mu on, ‘kad ćete vi već jednom krenuti? Što je bilo od onog vašeg ranog ustajanja? A sad ste sjeli da doručkujete, ili kako već taj obrok zovete, u pola jedanaest! Patuljci vas nisu mogli čekati pa su vam ostavili poruku.’”

Bilbo je u svojoj smetenosti otkrio poruku te se brzo spremio kako bi na vrijeme stigao na početak pustolovine. Tragedija je bila tim veća jer je bio „bez šešira, štapa i bez prebite pare, bez ičega što je obično nosio sa sobom kad je izlazio; ostavivši svoj drugi doručak dopola pojeden i posuđe neoprano” (ibid.), a k tomu je i zaboravio svoj rupčić! Žurio je da bi stigao u pravi čas za početak pustolovine. Ipak, njezin je grbav uvod olakšao Gandalf koji je sa sobom ponio „svu silu rupčića, i Bilbovu lulu i duhan”, dok mu je Dvalin posudio svoju tamnozelenu kukuljicu (malo izblijedjelu od nevremena) i tamnozelen ogrtač. I tako je 28. travnja 2941. godine Trećega doba počela pustolovina Thorinove družine.

Zagonetke u tami

Neobična je to bila družina, a čekali su je još neobičniji događaji i susreti. Izbjegli su tako postati trolovska večera zahvaljujući Gandalfu, a potom su se u Rivendellu okrijepili i okoristili Elrondovim savjetima. Taj im je vilenjak pomogao odgonetnuti značenje mjesečevih slova na Thrórovoj karti: „Budite kraj sivog kamena kada drozd zakucka i posljednja zraka sunca na zalasku na Durinov dan obasjat će ključanicu.”

Družina je nastavila svoje putovanje preko Maglenoga gorja koje ih je dočekalo olujom i divovima. Želeći se skloniti od njih, Thorinova se družina skrila u jednu spilju, ali su ih zaskočili goblini, zarobili sve osim Gandalfa i odveli ih u srce planine k Velikome Goblinu. I kada se činilo da će družina skončati svoju pustolovinu, Gandalf im je ponovno došao u spas, ubivši pritom Velikoga Goblina. Uspjeli su pobjeći, ali su im bijesni goblini bili za petama. U tome su trenutku izgubili Bilba u tami prolaza Maglenoga gorja.

Kad je Bilbo otvorio oči, upitao se da li ih je zaista otvorio, jer oko njega je bio isti onakav mrak kao što je bio i dok ih je držao zatvorene. Nikoga nije bilo u blizini. Pomislite samo kako se prepao! Nije čuo ništa, nije vidio ništa i ništa nije osjećao osim kamenog tla na kojem je ležao” (ibid., 5. poglavlje).

Dok je puzao tamom, napipao je nešto – prsten. „Bijaše to prekretnica u njegovu životu, iako on to još tada nije znao. Strpao je prsten u džep gotovo bez razmišljanja; u tom trenutku nije mu se nipošto činilo da će imati neke praktične koristi od njega” (ibid.). Tražeći potom nešto poput izlaza, Bilbo je išao sve dublje i dublje u planinu dok nije došao do jezera s otočićem. Tu je susreo čudnovato biće nalik hobitu – Goluma. Tama je ušla u srce toga jadnog stvorenja koje je namjeravalo ubiti Bilba i pojesti ga, ali kako Golum još uvijek nije bio toliko gladan, dao je Bilbu priliku da se izbavi iz svoje strašne situacije igrom zagonetki. Na trenutke se činilo da će Bilbo pobijediti, a onda pak Golum.

I kada Bilbo više nije znao koju zagonetku iznijeti, reče više sebi negoli Golumu: „Šta to imam u džepu?” Golum pomisli da je to nova zagonetka, no ni nakon tri pokušaja ne uspijeva pogoditi što Bilbo ima u svome džepu. Golum priznaje poraz, a Bilbo zahtijeva svoju nagradu. Međutim, umjesto da ga izvede na slobodu, Golum je sada tražio kako da ubije Bilba, a za to mu je trebao njegov „rođendanski dar” – zlatni čarobni prsten koji se nalazio na njegovu otočiću. No tada je otkrio da njegova rođendanskoga dara nema i probudila se u njemu sumnja, a zatim je postao uvjeren da je u Bilbovu džepu bio upravo taj prsten. Golum je u bijesu zaplivao prema Bilbu, a ovaj, svjestan smrtne opasnosti koja mu prijeti, počne bježati.

Međutim, kada se činilo da će ga Golum uhvatiti, Bilbo se spotakne i pade koliko je dug i širok, ali, gle čuda, Golum ga nije uočio. U tome je trenutku zamijetio da mu je na ruci bio prsten i shvatio je da ga čini nevidljivim. Golum je pak pomislio da je Bilbo otišao na stražnji izlaz i Bilbo ga je odlučio slijediti. Pratio ga je sve dok nisu došli do izlaza, ali Bilbo nije mogao proći jer je Golum čuvao izlaz. U tome se trenutku zbio jedan od ključnih trenutaka i to ne samo za Bilbov život. Naime,

Bilbo je tako reći prestao disati, pa i sam se ukočio. Bio je očajan. Mora se izvući iz ovog užasnog mraka dok još ima snage. Mora se boriti. Mora proburaziti ovog gnusnog skota, iskopati mu oči, ubiti ga. Uostalom, i on je kanio ubiti njega. Ne, to ipak ne bi bilo pošteno. On je sad nevidljiv. Golum nema mača. Golum mu zapravo nije ni zaprijetio da će ga ubiti, niti ga je dosad pokušao ubiti. I kako je jadan, sam, izgubljen! Bilbu iznenada nabuja srce od razumijevanja, sažaljenja izmiješanog s užasom: načas je u duhu ugledao beskrajan niz jednoličnih dana bez svjetla ili nade da će biti bolje, samo tvrd kamen, hladna riba, šuljanje i šaputanje. Sve mu ove misli prolete glavom u djeliću sekunde. Uzdrhti. A onda odjednom, u idućem djeliću sekunde, kao ponesen novom snagom i odlučnošću, skoči” (ibid., kurziv moj).

Golum ga je pokušao uhvatiti, ali bezuspješno. Jedino što je uspio izustiti jest: „Lopov, lopov, lopov! Baggins! Mrzimo ga, mrzimo ga, mrzimo ga do groba!” (ibid.). Uz pomoć prstena umio je pobjeći i goblinima te se nakon toga sjedinio s ostatkom družine.

Kroz Mrkodol do Samotne gore

Thorinova je družina opet bila sjedinjena, ali nije imala mira. Morali su bježati pred goblinima koji su htjeli osvetiti Velikoga Goblina. No uto ih iznenade varzi, zli vukovi, od kojih su se spasili penjanjem na stabla. Došli su potom i goblini te se činilo da je družina ponovno doživjela svoj neslavni kraj, ali su ih ovaj put u posljednji čas spasili orlovi.

Nakon što su ih orlovi ostavili na sigurnome, došli su do doma Beorna kožomijenjca. Provevši neko vrijeme u njegovim dvorima, nastavili su put, ali ih je na ulazu u šumu Mrkodol napustio Gandalf, koji je imao vrlo važnu zadaću, naime, borbu protiv Nekromanta iz Dol Guldura. Tako su trinaest patuljaka i jedan hobit pomalo obeshrabreni morali sami nastaviti svoju pustolovinu. Pritom je Bilbo odigrao ključnu ulogu i svakim novim podvigom rastao je u očima svojih suputnika, postajući de facto vođa družine. Ne samo da je Bilbo spasio družinu od mrkodolskih pauka već ih je i izbavio iz Vilinkraljevih, odnosno Thranduilovih tamnica i u bačvama izveo u slobodu te ih doveo u Jezergrad. Sve to, jasno, uz veliku pomoć prstena.

Proboravivši nešto više od dva tjedna u Jezergradu, Thorinova se družina uputila prema Samotnoj gori. Nakon što je njihova potraga za tajnim ulazom skoro završila bezuspješno, uto Bilbo uoči drozda kako kucka o sivi kamen i kako posljednja zraka sunca na zalasku na Durinov dan obasjava ključanicu. I tako je Thorinova družina u posljednji čas otkrila tajni ulaz u Erebor.

Zmaj je mrtav

Otkrivši tajna vrata, hobit dobiva zadaću spustiti se do usnuloga zmaja i pritom odnosi jedan veliki pehar. Probudivši se nešto kasnije oda sna, Smaug sav u gnjevu primjećuje dao dio njegova blaga nedostaje, jer „[z]majevi ne znaju doduše što bi sa svojim silnim blagom, ali ga obično poznaju do u tančine, osobito ako je dugo u njihovu posjedu” (ibid., 12. poglavlje). Zmaj stoga napušta svoj brlog kako bi ulovio lopove. Trinaest patuljaka i hobit jedva uspijevaju izbjeći nemili kraj, ali dobar njihovih ponija nije mogao pobjeći Smaugovu bijesu.

Bilbo se potom ponovno uputio zmaju da vidi što smjera, ali ovaj ga je put našao budna. Iako je Bilbo zagonetkama nastojao prikriti tko su on i njegovi suputnici, Smaug je dovoljno pohvatao kako bi shvatio da je taj hobit u društvu patuljaka i da su došli iz Jezergrada. Bilbo jedva jedvice uspijeva izbjeći zmajev oganj, ali stječe važnu informaciju. Naime, iako je većinu Smaugova trbuha čuvao dijamantni prsluk, postojao je goli komadić tijela. Kao što kasnije reče Balin: „Možda će se još pokazati da je velika milost i blagodat što znamo za goli komadić tijela na dijamantnom prsluku stare aždaje” (ibid.).

Nakon Bilbova povratka, družina je sjedila u mraku i snatrila o silnome bogatstvu koje se u gori krije, ali hobit je osjećao nemir i pozvao ih je da zatvore tajna vrata. Nevoljko su to učinili, ali da su pričekali još samo koji trenutak, nestali bi zajedno s dobrim dijelom gore koju je Smaug svojim plamenom uništio. Misleći pak da je ubio lopove, zmaj je svoj pogled i gnjev usmjerio prema Jezergradu. Thorinova je pak družina preživjela napad, ali su dugo vremena nepomično sjedili u mraku, u grobnome muku.

No nije sve bilo tako crno. Naime, dok je Bilbo ostatku družine objašnjavao što se sve dogodilo za vrijeme njegova razgovora sa Smaugom i da je primijetio goli nezaštićeni komadić tijela, slušao ga je i ranije spomenuti drozd te je zatim odletio. Taj je drozd bio iz dugovječne i čarobne rase te su ljudi iz Dôlja „čak razumjeli njihov jezik i slali ih kao glasnike da lete do ljudi na Jezeru i drugdje” (ibid.). Upravo je taj drozd otkrio Bardu od Girionove loze Smaugovu slabu točku i taj je isti Bard svojom crnom strijelom usmrtio zmaja.

Bitka pet vojski

Smaugovom propašću oko sviju usmjerilo se prema Samotnoj gori. Thorin Hrastoštit sada je bio Kralj podno Gore, ali mu pred dveri dolazi Bard s narodom Dôlja u pratnji vilenjaka Mrkodola. Zmajoubojica Bard smatra da i narod Dôlja treba dobiti reparacije za štetu koju im je nanio Smaug, a k tomu polažu i povijesno pravo na dio bogatstva. Thorin odbija: ne samo da je siguran unutar Erebora već mu u pomoć stiže i njegov bratić Dain s više od pet stotina patuljaka.

Međutim, Bilbo želi izbjeći rat, smatrajući da je Bardov zahtjev razuman. Stoga odlučuje pod okriljem noći Bardu i Vilinkralju odnijeti ranije „posuđeni” „Thrainov Najdragulj, srce Gore, a ujedno i srce Thorinovo” (ibid., 16. poglavlje). Pritom odbija prihvatiti Bardovu i Vilinkraljevu ponudu da ostane s njima, već se vraća svojim prijateljima, ma što god odlučili učiniti mu. Tako je iznova ovaj hobit iznenadio svoje sugovornike i poput Gandalfa možemo reći: „U vama se uvijek krije još nešto više nego što bi se čovjek nadao!” (ibid.).

Sljedećega pak dana ponovno je došlo izaslanstvo s Bardom, Vilinkraljem i Gandalfom, ali ovoga puta s Najdraguljem. Kada je Thorin saznao što je Bilbo učinio, izbacuje ga van, jer se u njegovim očima pokazao kao tat i izdajica. A kada se činilo da će izbiti bitka između patuljaka s jedne strane te naroda Dôlja i vilenjaka Mrkodola s druge, u taj su čas uočili gobline i varge pod vodstvom Bolga, sina Azogova. Budući da je mržnja spram goblina nadilazila sva ostala neslaganja, te su se tri vojske udružile kako bi se suprotstavile goblinima i varzima.

Bila je to stravična bitka i sigurno bi patuljci, ljudi i vilenjaci doživjeli poraz da im u pomoć nisu došli orlovi i Beorn. Uspjeli su tako poraziti gobline, ali uz teške gubitke. Brojni su ljudi, vilenjaci i patuljci izgubili živote, a među njima su bili Kili i Fili, koji su poginuli braneći Kralja podno Gore, kao i sâm Thorin, koji se na smrtnoj postelji izmirio s Bilbom:

[U] šatoru [je] ležao Thorin Hrastoštit u teškim ranama, a na podu su mu ležali teško oštećeni oklop i škrbava ratna sjekira. Kad mu Bilbo priđe, on uzgleda.

‘Zbogom, dobri lopove!’, reče mu. ‘Ja odlazim u dvornice dugog čekanja da sjedim uz svoje pretke, dok se svijet ne obnovi. Kako ostavljam za sobom sve zlato i srebro, i odlazim tamo gdje ono ne vrijedi mnogo, želio bih se rastati s vama u prijateljstvu, i htio bih povući svoje riječi i djela s bedema.’

Bilbo, ražalošćen, klekne na jedno koljeno.

‘Zbogom, Kralju podno Gore!’, reče mu. ‘Ovo je zaista gorka pustolovina ako se mora ovako završiti, ne može je popraviti ni brdo zlata. Ipak mi je drago što sam s vama podijelio opasnosti… to je više nego što je ijedan Baggins zaslužio.’

‘Ne!’, otpovrne Thorin. ‘U vama je više dobra nego što i sami znate, dijete dobrostivog zapada! Hrabrost i mudrost izmiješane su u vama u pravom omjeru. Ovo bi bio sretniji svijet kad bi nas više držalo do jela, veselja i pjesme nego do nagomilanog zlata. Ali, bio bih žalostan ili radostan, ja sad moram napustiti ovaj svijet. Zbogom!’

Tada se Bilbo okrene i sam izađe iz šatora, pa sjedne umotan u gunj i, vjerovali ili ne, plakaše sve dok mu se oči nisu zacrvenjele a glas promuknuo. On je bio dobra dušica. I zaista, dugo nakon toga nije imao srca da se našali” (ibid., 18. poglavlje).

Hobit se vraća kući

Tako je završila Bitka pet vojski kojom je završila i misija Thorinove družine. Silno se bogatstvo Erebora raspodijelilo među družinom, ali se četrnaestina dala i narodu Dôlja. Novi pak Kralj podno Gore postao je Dain.

A što je bilo s našim hobitom? Bilbo je odbio većinu bogatstva jer je smatrao kako bi bilo bolje da ostane u Bardovim rukama, ali je na kraju ipak pristao ponijeti „dvije male škrinje, jednu sa srebrom a drugu sa zlatom, tek koliko snažan poni može nositi” (ibid.).

Bilbo se potom zajedno s Gandalfom i još pokojim suputnikom uputio doma i iako povratak nije bio lak, ipak se ne može usporediti s pustolovinom koju je proživio sa svojim prijateljima. Kako se bližio kući, „tookovska” strana u njemu se utišala, a „bagginsovska” je svakim danom sve više jačala: „Sad imam još samo jednu želju, da se zavalim u svoj naslonjač!”

Nakon više od godinu dana pustolovina, Bilbo se napokon 22. lipnja 2942. godine vratio u Shire. No nije to više bio onaj isti hobit što je krenuo na pustolovinu „bez šešira, štapa i bez prebite pare, bez ičega što je obično nosio sa sobom kad je izlazio” (ibid., 2. poglavlje). Istina, izgubio je ugled među ostalim hobitima koji su ga čak smatrali „ćaknutim”, no „dovijeka [je] ostao pobratim vilenjaka, i (…) imao [je] čast primati u goste patuljke, čarobnjake i sve takav neki svijet koji je prolazio tim putem” (ibid., 19. poglavlje). Također je „[p]isao (…) pjesme i posjećivao vilenjake” (ibid.). I „premda su mnogi vrtjeli glavom i kuckali se po čelu, govoreći: ‘Jadni stari Baggins!’ i premda je malo tko vjerovao u njegove priče, živio je sretno do kraja svojih dana, kojih je bilo neobično mnogo” (ibid.).

O značenju Bilbove pustolovine za Međuzemlje

Nakon što smo upoznali Bilba i saznali koje je sve pustolovine proživio pitamo se: „Zašto je Hobit važan? Koje li je posljedice za povijest Međuzemlja imala Bilbova pustolovina?”

Netko bi mogao reći da je jedna od posljedica te pustolovine bila Smaugova smrt. To je pogotovo važno kada imamo na umu da je Sauron u kasnijemu Ratu Prstena mogao sklopiti s njim savez koji bi imao strašne posljedice za narode Međuzemlja. No Bardova je crna strijela usmrtila toga zmaja, oslabivši posredno i Nekromanta iz Mrkodola, odnosno Saurona.

Međutim, od Smaugove je smrti značajnije što je jedan mali hobit u srcu Maglenoga gorja pronašao prsten. I to ne običan prsten, nego Prsten-Vladar kojega je skovao sâm Sauron u dubinama Orodruina kako bi zavladao nad ostalim Prstenovima moći. No da taj Prsten pronađe osoba kojoj bi se čovjek najmanje mogao nadati na tome mjestu, to ipak nije bilo u planu njegova tvorca. Što to znači? Kao što Gandalf reče Frodu: „Ne mogu ti to izraziti jasnije nego da kažem da je Bilbu bilo suđeno da nađe taj Prsten, a da to nije bila volja njegova tvorca. Ako je tako, onda je i tebi bilo suđeno da dođeš do tog Prstena. Ta te pomisao može samo ohrabriti” (Gospodar prstenova I.2). Tim je svojim pronalaskom Bilbo poremetio plan Mračnoga Gospodara i dao nadu, ma koliko slabašnu, da će se narodi Međuzemlja uspjeti oduprijeti Sauronu i poraziti ga.

No jedan se drugi Bilbov čin pokazao jednako presudnim za povijest Međuzemlja. Naime, kada je iz samilosti i sažaljenja prema Golumu suspregnuo svoj mač te odlučio poštedjeti to jadno stvorenje. Kada je pak Frodo čuo o svim zlima koje je Golum zbog Prstena učinio, začudio se što se Bilbo sažalio nad njim i što ga nije ubio kada je imao priliku za to i stoga izjavljuje: „Zaslužio je smrt.” Gandalf mu u svojoj mudrosti odgovara:

Zaslužio je! Rekao bih da jest. Mnogi koji žive zaslužili su smrt. A neki koji umiru zaslužili su život. Zar im ga možeš dati? Zato nemoj biti tako revan u izricanju smrtnih osuda. Jer čak ni najveći mudraci ne mogu sagledati sve ciljeve. Ja se baš ne nadam da se Golum može popraviti prije nego što umre, ali i to je moguće. Osim toga, vezan je uz sudbinu Prstena. Srce mi govori da će još odigrati određenu ulogu, prije kraja, dobru ili zlu, a kad do toga dođe, možda će Bilbovo sažaljenje odrediti mnogima sudbinu – pa i tebi, među ostalima” (ibid.).

I doista, kada su 25. ožujka 3019. godine Frodo i Sam stigli do Klete gore da dovrše svoju misiju, čak je i Frodo popustio pred Prsten-Vladarom. Sve se činilo beznadnim, ali u tome trenutku Golum zubima otkida Frodov prst na kojemu je bio Prsten. Izbezumljen od radosti, Golum se spotaknuo i s posljednjim krikom „Najdraže!” upao u vatru Orudruina. I kao što Frodo reče Samu nakon svega: „Nego, sjećaš li se što je Gandalf rekao: Možda čak i Golum ima još nešto obaviti? Da nije bilo njega, Same, ja ne bih bio kadar uništiti Prsten. Cijeli naš pothvat bio bi uzaludan, na samom kraju” (Gospodar prstenova VI.3). Tako je zahvaljujući Bilbovu sažaljenju Prsten bio uništen, a Neprijateljeva vladavina okončana.

Čemu nas Hobit uči?

Što znači Hobit za nas same i kako to da je ta knjiga za djecu oduševila milijune čitatelja diljem svijeta? Zašto nas je toliko zadivila pustolovina Bilba Bagginsa?

O važnosti malenosti

Prvo, Hobit nas uči da veličina i snaga nisu uvijek jamstvo pobjede, već da je nemali broj puta rješenje u malenosti. Tu smo temu već imali prilike susresti u Gospodaru prstenova: bilo da je riječ o prvotnoj skupini četvorice hobita, koji usprkos opasnosti napuštaju Shire kako bi Prsten donijeli u Rivendell, bilo o samoj Prstenovoj družini, koja kreće prema istoku, pouzdajući se u brzinu, tajnovitost i malenost, bilo o Frodu i Samu, koji se odvajaju od Družine i nadom protiv svake nade odlučuju ići prema Mordoru.

Pritom im je glavna nada to što samomu Sauronu nije ni palo na pamet da bi netko mogao uništiti Prsten jer u svojoj oholosti i žudnji za moći prosuđuje sva srca po sebi. Kao što je rekao Gandalf: „Njemu ne bi nikad palo na pamet da će se itko odreći toga, da ćemo mi, domogavši se Prstena, poželjeti da ga uništimo” (Gospodar prstenova II.2).

U Hobitu također otkrivamo da se silni zbog svoje oholosti strmoglavljuju u propast, a neznatni pobjeđuju. Tako je Smaug u svojoj oholosti bio uvjeren da je nepobjediv i jednako ga je ta činjenica koliko i goli nezaštićeni dio tijela koštala života. To još jasnije uočavamo na primjeru Bilba, koji naoko nije poseban ni po čemu, ali svojom mudrošću, hrabrošću i požrtvovnošću uvijek iznova iznenađuje svoje sugovornike. Zajedno s Gandalfom možemo reći: „U vama se uvijek krije još nešto više nego što bi se čovjek nadao!” (Hobit, 16. poglavlje). Ili kao što mu je Thorin rekao: „U vama je više dobra nego što i sami znate, dijete dobrostivog zapada! Hrabrost i mudrost izmiješane su u vama u pravom omjeru” (ibid., 18. poglavlje).

Opasnost navezanosti na stvoreno

Nadalje, Hobit nam ukazuje na opasnost navezanosti na stvari ovoga svijeta. To uočavamo na dvama primjerima: Poglavara Jezergrada i Thorina Hrastoštita. Što se potonjega tiče, vidimo da Thorin žudi za Najdraguljem i neumorno ga traži, osjećajući nemir jer ga ne uspijeva pronaći. Kada pak Bard zmajoubojica dolazi sa zahtjevom da narodu Dôlja patuljci dadu dio bogatstva kako zbog povijesnoga prava tako i zbog štete koju im je nanio Smaug, Bilbo je pomislio da će Thorin to učiniti. Međutim, Bilbo

nije računao na moć koju posjeduje zlato na kojem se zmaj dugo gnijezdio, niti je poznavao srca patuljaka. Thorin je proteklih dana proveo mnoge sate u riznici pa ga je obuzela silna pohlepa. Iako je najviše tragao za Najdraguljem, privlačili su ga i mnogi drugi predmeti koji su tamo ležali i za koje bijahu vezane stare uspomene na trud i muke njegova roda” (ibid., 15. poglavlje).

U tome se trenutku očituje strašna posljedica pohlepe: Thorinovo srce nema samilosti i milosrđa za one u potrebi, a gramzljivost mu je ujedno pomutila razboritost i pravednost. Pošto je u njemu narasla žudnja za bogatstvom, a pogotovo za Najdraguljem, Thorin upozorava svoju družinu: „Najdragulj mog oca vrijedi više od rijeke zlata, a za mene ima neprocjenjivu vrijednost… Od svega blaga jedino sam taj dragulj namijenio sebi, i osvetit ću se svakome tko ga nađe i zadrži za sebe” (ibid., 16. poglavlje).

Upravo tu slabost koristi Bilbo kada predaje Najdragulj Bardu i Vilinkralju kako bi imali prevagu u pregovorima s Thorinom. Također, ta je navezanost na bogatstvo dovela Thorina da prokune Bilba i proglasi ga izdajicom nakon što je saznao da je hobit Najdragulj predao njegovim neprijateljima. Čak i kada je pristao narodu Dôlja dati Bilbov dio, blago ga je bilo toliko „opčinilo da je već razmišljao o tome ne bi li se uz Dainovu pomoć mogao kako dočepati Najdragulja i zadržati Bilbov dio dobiti” (ibid., 17. poglavlje). I tko zna kako bi čitava stvar završila da se na obzoru nisu pojavili goblini i varzi, neprijatelji slobodnih naroda Međuzemlja.

Drugi je primjer strašnoga učinka navezanosti na stvoreno stari poglavar Jezergrada. Saznajemo da je loše završio. Naime, „Bard mu je bio dao mnogo zlata da pomogne ljudima na Jezeru, ali kako je poglavar bio sklon takvim bolestima, obolio je od zmajevske groznice, prisvojio najveći dio zlata i pobjegao s njim te je na kraju skapao od gladi u pustinji, napušten od svojih drugova” (ibid., 19. poglavlje).

Ova nam dva primjera ukazuju na to kamo čovjeka vodi neuredan odnos prema stvorenome: remeti nam razboritost i osjećaj za pravdu, usmjeravajući nas na same sebe i čineći naše srce tvrdim i nemilosrdnim. Istinit, dobar i lijep je pak ispravan odnos prema stvorenome, a koji na svoj način izražava sada već otkupljeni Thorin na smrtnoj postelji: „Ovo bi bio sretniji svijet kad bi nas više držalo do jela, veselja i pjesme nego do nagomilanog zlata” (ibid., 18. poglavlje).

Eru Ilúvatar ne ostavlja Međuzemlje na cjedilu

K tomu, iako možda manje jasno negoli u Gospodaru prstenova, Hobit nam pokazuje da pred izazovima i krizama nismo prepušteni samima sebi i svojim naravnim sposobnostima, nego da postoje trenuci kada se očituje neočekivana sila koja se iznenada pojavljuje i rješava stvari. Drugim riječima, postoji božanska sila koja pomaže protagonistima u presudnim trenucima priče.

Naime, Međuzemlje nije svijet koji ne poznaje božanske intervencije, odnosno to nije svijet koji ne zna za Božju providnost i milost, u kojemu bi očitovanje božanskoga bilo nešto sasvim strano. Radije, to je svijet u kojemu je svijest o Bogu (Eru Ilúvataru) i „bogovima” (Valarima i Maiarima) itekako prisutna, kao i njihova pomoć u ključnim trenucima u povijesti Međuzemlja.

Jednako kao i narodi Međuzemlja, i mi živimo u svijetu kojega Bog nije prepustio samomu sebi te koji ovisi o Bogu kao što melodija ovisi o glazbenikovu sviranju: ako Bog prestane svirati, prestaje i melodija. Međutim, On je glazbenik koji u trenucima kada se čini da glazba ne može ići nego u točno tome smjeru, odjednom poput vrsnoga jazz svirača donosi nešto novo i neočekivano. K tomu, premda je Eru Ilúvatar Ainurima otkrio mnoge stvari o svijetu koji je stvorio, važno je podsjetiti se da „postoje stvari koje ni oni ne mogu raspoznati, bilo svaki zasebno, bilo posavjetovavši se zajedno, jer je jedino samom sebi Ilúvatar razotkrio cijeli svoj naum, te se tako u svakom novom dobu zgodi nešto novo i nepredvidivo koje nema uzroka u prošlosti” (Silmarillion, Ainulindalë).

Imajući sve to na umu, neće nas začuditi izravne Ilúvatarove intervencije poput uništenja Númenora ili pak dolazak Maiara u obličju čarobnjaka u Međuzemlje da bi pomogli narodima u borbi protiv Saurona. Isto tako, neće nas iznenaditi pojava orlova, glasnika Manwëa, koji spašavaju Thorinovu družinu od goblina i varga, ali ni suptilno djelovanje božanske providnosti kao u slučaju Bilbova pronalaženja Prstena. Drugim riječima, baš kao i u našemu svijetu, u Hobitu i ostalim Tolkienovim djelima uočavamo da Bog stanovnike Međuzemlja nije ostavio na cjedilu, već da skrbi o njima, pomažući im u presudnim trenucima.

Čežnja za pustolovinom

Konačno, Hobit nam govori o nečemu za čim svi čeznemo – junaštvu i pustolovini. Drugim riječima, pozvani smo izaći iz sigurnosti i udobnosti svojih „hobitskih rupa” da bismo se suočili sa zmajem te doživjeli nešto smisleno i svrhovito. Istina, tom bismo pustolovinom mogli izgubiti ugled u očima svijeta, a i obično smo, kao i Bilbo, uplašeni nepoznatim i nevoljni napustiti udobnost svoje rupe. Ipak, u dubini svoga bića osjećamo da postoji nešto važnije od toga, da će nas nova prijateljstva, pobjede i porazi te radosti i tuge naše pustolovine preobraziti i učiniti novim, boljim ljudima, a također i naučiti nas cijeniti ono što smo ostavili iza sebe.

Hobit nam otkriva da je za dobar život potrebna zdrava napetost između „bagginsovskoga” i „tookovskoga” u svima nama, između sigurnosti, udobnosti i čežnje za domom s jedne strane te sklonosti pustolovini, odvažnosti i spremnosti na žrtvu s druge. Hobit nas tako potiče da izađemo iz svoje „hobitske rupe” i da se odvažimo na pustolovinu koja bi nam, kao i Bilbu, mogla stubokom promijeniti život, učeći nas pritom gledati na naš dom i udobnost koju nam je nudio u novome svjetlu.

Luka Ilić

Korištena literatura

  • Carpenter, Humphrey. 2013. The Letters of J. R. R. Tolkien (New York: Houghton Mifflin Harcourt). EPUB.

  • Tolkien, J. R. R.. 1995-1996. Gospodar prstenova (Zagreb: Algoritam).

  • Tolkien, J. R. R.. 2003. Hobit (Zagreb: Algoritam).

  • Tolkien, J. R. R. 2012. Silmarillion, 5. izd. (Zagreb: Algoritam).

Odgovori