Počela je korizma. Simbolično smo ovo razdoblje milostinje, molitve i posta započeli pepeljenjem. Svećenik nam je na čelu učinio znak križa, izgovarajući riječi: „Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti“ (lat. Memento, homo, quia pulvis es, et in púlverem revertéris), ili pak: „Obratite se i vjerujte evanđelju“. Prvi nas oblik, koji je drevniji, podsjeća na prolaznost života, na našu smrtnost, upozoravajući nas da nismo ni vječni ni svemoćni, da nismo sami sebe stvorili, pozivajući nas pritom na promjenu našega života i okretanje našega pogleda i srca od sebe samih i stvorenja prema našemu Stvoritelju i Uzdržavatelju. Drugi pak oblik stavlja naglasak na obraćenje i potrebu da stavimo svoju vjeru i uzdanje u radosnu vijest otkupljenja i spasenja koju nam je donio Gospodin naš Isus Krist.
Je li korizma sumorna?
Neovisno o tome uz koju ste formulu ušli u korizmu, vjerujem da su mnogi već donijeli svoje korizmene odluke. Neki su odlučili ostaviti se cigareta, kave, alkohola ili smanjiti unos slatkoga kroz sljedećih četrdeset dana. Drugi su pak odlučili kroz korizmu ograničiti vrijeme posvećeno video-igricama, internetu i društvenim mrežama, a neki su potonje čak potpuno uklonili iz svojih dnevnih aktivnosti. Treći će nastojati kontrolirati svoj jezik i suzdržati se od psovki, ispraznoga govora i ogovaranja. Mogli bismo navesti još brojne primjere odricanja kroz ovo vrijeme.
No možda će se neki pobuniti i inzistirati da kršćanstvo ne bi trebala biti vjera odricanja, nego vjera koja živi od radosti i za radost. U očima se tih ljudi čini kao da odricanje i radost ne mogu ići zajedno, kao da se nalaze u međusobnome sukobu. Drugim riječima, za neke je odricanje u religijskome kontekstu shvaćeno kao nešto negativno i turobno, a posljedično je i korizma u ovome svijetu obilja i trenutačnoga zadovoljstva shvaćena kao nešto sumorno.
Je li odricanje doista nešto negativno?
Međutim, nitko zapravo ne vjeruje da je odricanje samo po sebi negativno, odnosno svi se u svojoj svakodnevici stalno odričemo stvari kako bismo ostvarili viši cilj. Ili, kao što se danas zna reći, voljni smo odgoditi gratifikaciju radi većega dobra.
Primjerice, bit ćemo spremni trčati, vježbati i paziti na stvari koje jedemo kako bismo smršavili nekoliko kilograma ili kako bismo se pripremili za maraton. Bit ćemo voljni učiti tko zna koliko već ne sati i ograničiti korištenje društvenih mreža, izlaske i druženja s prijateljima da bismo položili težak ispit. Također ćemo biti spremni štedjeti i raditi prekovremeno da bismo bilo sebi bilo svojim bližnjima mogli priuštiti novi model laptopa, mobitela ili tko zna čega već ne. Čak ćemo se drage volje lišiti sna i ustati ranije te se uputiti prema Sljemenu ili Svetome Juri (Mosor) kako bismo uživali u plodovima naših napora – divnomu pogledu na Božje stvorenje. Mogli bismo naći brojne druge primjere koji svjedoče tomu da na odricanje redovito gledamo u pozitivnome svjetlu.
Je li korizmeno odricanje doista nešto negativno?
Čudno je onda što neki korizmeno odricanje ili barem jedan od oblika korizmenoga odricanja, odnosno post, shvaćaju u negativnome svjetlu. Da, korizma se ne svodi samo na post, već nam pomaže – ili bi nam barem trebala pomoći – i u produbljivanju molitvenoga života te očitovanju djelatne ljubavi prema potrebitima kako milostinjom tako i djelima milosrđa. Korizma nas poziva na obraćenje, ali obraćenje ne može biti čisto duhovno. Naime, budući da je čovjek biće sastavljeno od duha i od tijela, obraćenje nije i ne može biti bestjelesno, odnosno ono se očituje i kroz naše tjelesne čine – molitvu, milostinju i post.
Stoga, nema ništa načelno neobično i turobno u korizmenome odricanju, a k tomu nema razloga misliti da je ono protivno radosnoj vijesti koju naviješta Isus Krist. Štoviše, sâm Gospodin potiče nas na osobnu molitvu, milostinju i post, ali pritom nas poziva da ih oslobodimo od krivih nakana i poimanja (usp. Mt 6,1-6.16-18). Konačno, trebamo imati na umu da korizma i odricanje nisu svrha samima sebi, nego nam pomažu osloboditi se od svih onih stvari koje žele gospodariti nama, koje žele biti naši bogovi, a k tomu nas upućuju na ono više, na ono bolje – na ljubav prema Bogu i bližnjima te na susret s Uskrslim Kristom, izvorom istinske radosti i života.
Luka Ilić