Ovim tekstom započinjem novi niz pod naslovom „Uvod u apologetiku“ u kojemu ću nastojati odgovoriti na sljedeća pitanja: Što je apologetika? Zašto bismo se trebali baviti apologetikom? Odakle krenuti, odnosno koje apologetsko štivo proučavati? Što bi bila najbolja apologetika? Nadam se da će do kraja serije postati jasno kako apologetika nije neka starudija koju bismo trebali pospremiti u ropotarnicu povijesti, već nešto što je u ovo postkršćansko doba itekako potrebno i što bi trebalo biti sastavni dio kršćanskoga života.
Vjerujem da ste se našli u situaciji gdje vas je vaš sugovornik pitao ovakva ili slična pitanja: „Zašto vjeruješ u Boga? Zašto smatraš da uopće postoji? Zašto si kršćanin?“ To je mogao biti netko iz vaše obitelji, prijatelj ili kolega s faksa ili posla. Možda ste se sami našli u nesigurnosti ili sumnji, pa ste se pitali: „Ima li ovo u što vjerujem smisla? Je li istinito? Zašto sam još uvijek kršćanin?“
Što je apologetika?
Odgovoriti na takva i slična pitanja i sumnje zadaća je apologetike. Nije riječ o nečemu suvišnomu, već je apologetika relevantna za život svakoga kršćanina (o čemu će više biti riječi u jednom od sljedećih nastavaka). No što je apologetika?
Etimologijski gledano, apologetika dolazi od grčke riječi apologia (απολογία) što znači „obrana“. Apologetika bi tako bila grana kršćanske teologije koja nastoji ponuditi racionalno opravdanje istina kršćanske vjere, odnosno odgovoriti na pitanje: „Koje se racionalno opravdanje može ponuditi za kršćansku vjeru?“ Cilj joj je nevjernicima pokazati istinitost kršćanske vjere, utvrditi vjernike u njihovoj vjeri te otkriti i istražiti veze između kršćanske doktrine i drugih istina (usp. Craig 2008, Uvod).
Apologetika se obično dijeli na pozitivnu i negativnu apologetiku (ibid), a tomu možemo pridodati i takozvanu ofenzivnu apologetiku. Pozitivna apologetika nastoji 1) ponuditi argumente i evidenciju u korist teizma neovisno o bilo kakvoj božanskoj objavi te 2) pružiti argumente i evidenciju u prilog kršćanskoga teizma. Klasični su primjer za prvi slučaj argumenti za Božju opstojnost kao što su ontološki, kozmološki, teleološki i moralni argumenti kojima se bavi naravna teologija. U drugomu se pak slučaju nastoji pokazati zašto je baš kršćanski teizam istinit, a evidencija u prilog njegove istinitosti uključuje ispunjena proroštva, samoshvaćanje Isusa Krista, povijesnu pouzdanost evanđelja itd. Tomu bismo mogli dodati i argument iz preobražavajućega utjecaja kršćanstva na svijet (tzv. via empirica) koji bismo mogli sažeti na sljedeći način: ako je istina da je Bog uskrisio Isusa iz Nazareta od mrtvih, očekivali bismo da njegov život i učenja imaju dubok učinak na živote njegovih učenika kao i na kulture u kojima kršćani žive (usp. Siniscalchi 2016, Uvod).
S druge strane, negativna apologetika nastoji odgovoriti na 1) prigovore upućene teizmu poput navodne nekoherentnosti pojma Boga ili problema zla kao i na 2) prigovore kršćanskomu teizmu poput onoga da kršćanstvo navodno uzrokuje nasilje ili prigovore koje postavljaju, primjerice, suvremena biblijska kritika i suvremena znanost (usp. Coulter 2011).
Ovu klasifikaciju možemo dodatno proširiti jer sam se u iznesenomu usredotočio na ono što bi C.S. Lewis nazvao „puko kršćanstvo“ (eng. „mere Christianity“). Naime, kada govorimo o pozitivnoj i negativnoj apologetici, mogli bismo uvesti treću podgranu svake od njih, a koja bi se ticala katoličanstva. Pozitivna bi se tako apologetika bavila katoličkom evidencijom koja pokazuje zašto je baš u katoličanstvu a ne u nekoj drugoj kršćanskoj tradiciji punina istine, a negativna bi apologetika uključivala odgovore na prigovore upućene katoličkoj vjeri.
Konačno, ofenzivna apologetika predstavlja opovrgavanje vjerovanja koja su suprotstavljena kršćanstvu. Time je u duhu onoga što je sveti Pavao napisao u Drugoj poslanici Korinćanima: „Jer iako živimo u tijelu, ne vojujemo po tijelu. Ta oružje našega vojevanja nije tjelesno, nego božanski snažno za rušenje utvrda. Obaramo mudrovanja i svaku oholost koja se podiže protiv spoznanja Boga i zarobljujemo svaki um na pokornost Kristu“ (2 Kor 10,3-5). Kada se bavimo ofenzivnom apologetikom, ne usredotočujemo se na opovrgavanje specifičnih napada na kršćanstvo, već u tomu slučaju ukazujemo na problematičnost i iracionalnost nekršćanskih sustava vjerovanja kao što su, primjerice, panteizam, deizam i ateizam.
Apologetika u nemilosti
Sve je to, da se tako izrazim, divno i krasno, ali je izazov taj što je apologetika u posljednjih nekoliko desetljeća u katoličkim krugovima izgubila na važnosti. Kardinal Avery Dulles u svojoj knjizi A History of Apologetics objašnjava:
„Do sredine dvadesetoga stoljeća negativna kritika apologetike od strane [Karla] Bartha i drugih ostvarila je svoj puni učinak kako na protestante tako i na katolike. Apologetika se borila za legitimitet. Drugi vatikanski sabor svojim miroljubivim duhom obeshrabrio je katolike od poduzimanja one vrste racionalnoga sučeljavanja uključenoga u apologetici. Suvremeni je pluralizam otežao k tomu identifikaciju suparnika s kojim bi apologeta trebao razgovarati.“[1]
Dulles dodaje da je apologetika na neko vrijeme došla na zao glas od čega se nije u potpunosti oporavila, barem ne u Europi. Napominje da su ozbiljni učenjaci na europskim sveučilištima u svojoj nepovjerljivosti spram apologetike preusmjerili svoje snage na fundamentalnu teologiju koja se prakticira prvenstveno za ceh profesora i studente (ibid). Nadalje, iz onoga što sam tijekom ovih godina primijetio, apologetika je u protestantskim krugovima doživjela oporavak pa i procvat (suvremeni apologetski „divovi“ poput Williama Lanea Craiga, Normana Geislera, Garyja Habermasa, Alvina Plantinge, Michaela Licone, N.T. Wrighta ili Alistera McGratha dolaze iz protestantskoga miljea, izuzev Richarda Swinburnea koji je pravoslavac)[2], dok u katoličkim krugovima oporavak još uvijek traje.[3] Žalosno je što je u katoličkim krugovima apologetika u novije vrijeme zapostavljena jer katolička tradicija bogata je apologetskom literaturom počevši od svetoga Justina Mučenika preko svetih Augustina, Tome Akvinskoga, Roberta Bellarmina, Franje Saleškoga pa sve do svetoga Johna Henryja Newmana, G. K. Chestertona i Reginalda Garrigou-Lagrangea.
Međutim, zašto je tomu tako? Zašto je apologetika pala na niske grane? Jedan je od razloga taj što nemali broj današnjih kršćana apologetiku smatra bilo nepotrebnom bilo zastarjelom jer u njihovim očima apologetika je previše obrambeno ili pak pretjerano napadački, odnosno svađalački nastrojena. „Zar se trebamo praktički ispričavati zato što vjerujemo u Isusa Krista?“ Ili: „Zar bismo se trebali svađati sa svojim sugovornikom kako bismo ga uvjerili u istinitost kršćanske vjere?“ Riječ je, naravno, o lažnoj dilemi jer postoji treća opcija: slijediti put koji nam predočuje kršćanska tradicija, a koji je na najbolji način sažeo sveti Petar: „budite uvijek spremni na odgovor (ἀπολογίαν) svakomu koji od vas zatraži obrazloženje (λόγον) nade koja je u vama, ali blago i s poštovanjem, dobre savjesti“ (1 Pt 3,15b-16a). Drugim riječima, kršćani su pozvani drugima objasniti zašto su kršćani, no to im je činiti ne agresivno i ljutito, već blago i s poštovanjem jer dobra apologetika uključuje istinovanje u ljubavi (usp. Ef 4,15).[4]
No makar smo odgovorili na pitanje „Što je apologetika?“ i otklonili neka nerazumijevanja, pred nama su već nova pitanja: „Zašto se uopće baviti apologetikom? Je li nam uopće potrebna? Ima li ikakve koristi od apologetike?” Ranije smo imali prilike vidjeti Petrov poziv da uvijek budemo spremni na odgovor svakomu koji od nas zatraži obrazloženje nade koja je u nama, ali netko bi mogao prigovoriti da je ipak potrebno malo više od jednoga biblijskoga citata da bi se opravdavalo bavljenje apologetikom. Upravo ćemo se tomu pitanju posvetiti u sljedećim tekstovima.
Luka Ilić
Korištena literatura
a) Paul Coulter. 2011. „An Introduction to Christian Apologetics“. Bethinking.org. URL: https://www.bethinking.org/apologetics/an-introduction-to-christian-apologetics Pristupljeno: 1. siječnja 2020.
b) William Lane Craig. 2008. Reasonable Faith: Christian Truth and Apologetics (Wheaton, Illinois: Crossway). Kindle.
c) Avery Dulles. 2005. A History of Apologetics (San Francisco: Ignatius Press). Kindle.
d) Glenn B. Siniscalchi. 2016. Retrieving Apologetics (Eugene, Oregon: Pickwick Publications). Kindle.
[1] “By the middle of the twentieth century the negative critique of apologetics by Barth and others had made its full impact on Protestants and Catholics alike. Apologetics was struggling for legitimacy. The Second Vatican Council, with its irenic spirit, discouraged Catholics from undertaking the kind of rational confrontation involved in apologetics. Contemporary pluralism, moreover, has made it difficult to identify the adversary with whom the apologist should be in conversation.” (Dulles 2005, 7. poglavlje, Zaključak)
[2] Za potrebe teksta pojam „protestantizam“ i njegove izvedenice koristim kao obuhvatni pojam za različite tradicije koje su proizišle iz reformacije.
[3] Zanimljivo je primijetiti da je u oba slučaja “uskrsnuće” apologetike ograničeno prvenstveno na anglofono područje.
[4] O ovomu će više riječi biti u jednom od budućih nastavaka.
Uvod u apologetiku:
- Uvod u apologetiku I: Što je apologetika?
- Uvod u apologetiku II: Zdrav razum, Sveto pismo i apologetika
- Uvod u apologetiku III: Katolička Crkva o apologetici
- Uvod u apologetiku IV: Apologetika, ljepota i inkulturacija evanđelja
- Uvod u apologetiku V: Apologetika i duhovni život
- Uvod u apologetiku VI: Apologetika i evangelizacija
- Uvod u apologetiku VII: Odakle početi?
- Uvod u apologetiku VIII: Najbolja apologetika