U prethodnomu smo tekstu objasnili što je apologetika. Definirali smo ju kao granu kršćanske teologije koja nastoji ponuditi racionalno opravdanje kršćanskih istina. I makar smo otklonili neke predrasude spram apologetike, nameće se pitanje o njezinoj potrebi i korisnosti. Drugim riječima, čemu apologetika? Zašto se baviti apologetikom?
Smatram kako postoji najmanje šest dobrih razloga zašto se baviti apologetikom: 1) zdrav razum sugerira nam da se bavimo apologetikom; 2) Sveto pismo nalaže nam bavljenje tom teološkom disciplinom; 3) Crkva nas potiče na bavljenje apologetikom; 4) apologetika nam pomaže u inkulturaciji evanđelja; 5) apologetika je korisna u utvrđivanju vjernika u njihovoj vjeri; i, konačno, 6) apologetika je vrijedna i vjerna službenica u evangelizaciji. U ovomu ću se nastavku usredotočiti na zdravorazumski i svetopisamski razlog bavljenja apologetikom.
1) Zdrav razum sugerira nam da se bavimo apologetikom
Kao što objašnjava Siniscalchi, Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku obdarivši ga sa sposobnosti da razmišlja, promišlja o svijetu u kojemu živi (usp. Siniscalchi 2016, Uvod). Bog, dakle, od nas očekuje da koristimo svoj razum kako bismo objasnili i obranili svoju katoličku vjeru. Razum nam također pomaže odrediti ono što je istina i opravdati naša vjerovanja, a bez razuma ne postoji opravdanje zašto pristajemo uz jedan a ne uz drugi skup vjerovanja (ibid). I kao što je Sokrat tvrdio da „život bez propitkivanja i istraživanja nije vrijedan življenja“, analogno bismo mogli tvrditi da vjera koja nije propitana nije vrijedna vjerovanja. A budući da Bog nikoga nije stvorio bez uma, za očekivati je da će ljudi imati pitanja kada se suoče s tvrdnjama Crkve (ibid). Drugim riječima, zdrav razum sugerira nam obranu naše vjere.
2) Sveto pismo nalaže nam bavljenje apologetikom
Drugi razlog zašto se trebamo baviti apologetikom jest poslušnost Božjoj volji objavljenoj u njegovoj Riječi (usp. Kreeft & Tacelli 2009, 1. poglavlje). Osim što nas sveti Petar poziva da uvijek budemo spremni ponuditi razlog, obrazloženje nade koja je u nama (usp. 1 Pet 3,15), postoje i druga mjesta koja očituju važnost apologetike.
U Poslanici apostola Jude tako čitamo da su vjernici pozvani vojevati za vjeru (usp. Jd 3). Sveti pak Pavao upozorava Crkvu: „Mudro se ponašajte prema onima vani: iskupljujte vrijeme! Riječ neka vam je uvijek ljubazna, solju začinjena: znajte svakomu odgovoriti kako treba“ (Kol 4,5-6). Štoviše, sâm se apostol, među ostalim, smatra nekom vrstom apologete i u Poslanici Filipljanima piše da je „ovdje za obranu evanđelja“ (Fil 1,16).
U svomu se poslanju sveti Pavao služi argumentima i evidencijom kako bi svojim slušateljima i čitateljima pokazao da je Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev istinski Bog koji je stvorio svijet i sve na njemu (usp. Dj 17,24), da je riječ o Bogu u kojemu „živimo, mičemo se i jesmo“ (Dj 17,28) i da je to isti Bog koji je Isusa Krista uskrisio od mrtvih (usp. Dj 17,31). I dok se u svojim raspravama sa Židovima apostol Pavao oslanja na Pismo (Stari zavjet) i ispunjena proroštva kako bi svoje slušatelje uvjerio da Isus jest Mesija, Božji pomazanik (usp. Dj 17,1-9), u svomu se ophođenju s poganima poziva na Božje djelovanje u prirodi (usp. Dj 14,17), a s tim u vezi u Poslanici Rimljanima piše: „[Š]to se o Bogu može spoznati, očito im je: Bog im očitova. Uistinu, ono nevidljivo njegovo, vječna njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom se po djelima razabire tako da nemaju isprike“ (Rim 1,19-20). U istoj poslanici također tvrdi da se Božje postojanje može zaključiti iz savjesti: „kad se god pogani, koji nemaju Zakona, po naravi drže Zakona, i nemajući Zakona, oni su sami sebi Zakon: pokazuju da je ono što Zakon nalaže upisano u srcima njihovim. O tom svjedoči i njihova savjest, a i prosuđivanja kojima se među sobom optužuju ili brane“ (2,14-15). Upućivanjem svojih čitatelja i slušatelja na Božje djelovanje u prirodi i savjest apostol Pavao ne uvodi nikakve novotarije, nego slijedi biblijsku tradiciju koja, primjerice, ističe da na temelju veličine i ljepote stvorova možemo, po sličnosti, razmišljati o njihovu Tvorcu (usp. Mudr 13,5).
Međutim, sveti Pavao pred poganima ne brani nekakav generički teizam, već upućivanje na naravnu objavu smatra korakom u svojoj argumentaciji za kršćansku vjeru. To je vidljivo u njegovu govoru pred Areopagom (usp. Dj 17,22-31) gdje Atenjanima govori da Bog, „ne obazirući se na vremena neznanja, nutka sada ljude da se svi i posvuda obrate jer ustanovi Dan u koji će suditi svijetu po pravdi, po Čovjeku kojega odredi, pred svima ovjerovi uskrisivši ga od mrtvih“ (Dj 17,30-31). Bog filozofa, odnosno Nepoznati Bog kojega Atenjani ne znajući štuju (usp. Dj 17,23) jest Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev koji je uskrisio Isusa iz Nazareta od mrtvih. No za Pavla vjerovati u uskrsnuće nije stvar slijepe vjere, nego on tu vjeru temelji na praznomu grobu i svjedočanstvima očevidaca, tj. onih koji su vidjeli uskrsloga Krista, a među kojima je bio i sâm Pavao. U Prvoj poslanici Korinćanima tako piše:
„Predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bî pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici. Potom se ukaza braći, kojih bijaše više od pet stotina zajedno; većina ih još i sada živi, a neki usnuše. Zatim se ukaza Jakovu, onda svim apostolima. Najposlije, kao nedonoščetu, ukaza se i meni“ (1 Kor 15,3-8).
No kao što sam već imao prilike naznačiti ranije, Pavao nije nikakav inovator kada je riječ o argumentaciji za kršćansku vjeru, nego slijedi starozavjetnu tradiciju, a još više put koji su već prije njega zacrtali Isus i apostoli.
Oni su se također služili argumentima i pozivali na evidenciju kako bi pokazali istinitost svojih tvrdnji. Primjerice, Isus se poziva na vlastita čuda i ispunjena proročanstva da bi pokazao istinitost svojih tvrdnji (usp. Lk 24,25-27; Iv 14,11), dok apostoli Židovima pokazuju da je Isus Mesija na temelju ispunjenih proročanstava, Isusovih čuda i njegova uskrsnuća. Dobar primjer za potonje možemo pronaći u Petrovu govoru na Pedesetnicu (Dj 2,17-36): Petar upućuje svoje slušatelje na Isusova čuda (Dj 2,22), na ispunjena proročanstva (Dj 2,25-31) kao i na to da je Bog uskrisio Isusa od mrtvih (Dj 2,32).[1]
Prema tome, ne samo da nam zdrav razum sugerira bavljenje apologetikom već imamo i dobre svetopisamske razloge za to. No kao što sam već naznačio na početku ovoga teksta, postoje daljnji razlozi u prilog bavljenja apologetikom, a u sljedećemu nastavku vidjet ćemo što učiteljstvo govori o toj vrlo važnoj tematici za kršćanski život.
Luka Ilić
Corrigenda, 13. siječnja 2020.
Izmijenio sam naslov teksta i učinio sitne izmjene u samomu tekstu.
Korištena literatura
a) Avery Dulles. 2005. A History of Apologetics (San Francisco: Ignatius Press). Kindle.
b) Peter Kreeft & Ronal Tacelli. 2009. Handbook of Catholic Apologetics: Reasoned Answers to Questions of Faith (San Francisco: Ignatius). Kindle.
c) Glenn B. Siniscalchi. 2016. Retrieving Apologetics (Eugene, Oregon: Pickwick Publications). Kindle.
[1] Više o biblijskim temeljima za apologetiku kao i o apologetici kroz povijest Crkve možete pročitati u knjizi A History of Apologetics (2005) čiji je autor kardinal Avery Dulles (1918-2008).
Uvod u apologetiku:
- Uvod u apologetiku I: Što je apologetika?
- Uvod u apologetiku II: Zdrav razum, Sveto pismo i apologetika
- Uvod u apologetiku III: Katolička Crkva o apologetici
- Uvod u apologetiku IV: Apologetika, ljepota i inkulturacija evanđelja
- Uvod u apologetiku V: Apologetika i duhovni život
- Uvod u apologetiku VI: Apologetika i evangelizacija
- Uvod u apologetiku VII: Odakle početi?
- Uvod u apologetiku VIII: Najbolja apologetika