U dosadašnjim smo nastavcima vidjeli da se apologetikom trebamo baviti zato što i Sveto pismo i Učiteljstvo vjernicima nalažu obranu evanđelja, a uz to postoji i dobar zdravorazumski razlog za bavljenje apologetikom. U ovomu bismo se pak tekstu usredotočili na važnu pomoć koju nam apologetika nudi u inkulturaciji evanđelja, promatrajući pritom naročito ulogu koju u svemu tomu ima ljepota.
4) Apologetika u službi inkulturacije evanđelja
Vrlo je važno imati na umu da se evanđelje ne sluša u izolaciji, nego u kontekstu kulture u kojoj smo se rodili i odrasli (usp. Craig 2008, Uvod; Craig 2010, 1. poglavlje; Siniscalchi 2016, Uvod). Uzmimo za primjer Zapad: riječ je o kulturi koja sve više i više postaje protivna kršćanskoj vjeri, a nije da je u Hrvatskoj situacija bajna. Brojni su tako ljudi koji misle da već znaju što kršćanstvo naučava, a Isusa zamišljaju kao još jednoga u nizu velikih moralnih učitelja poput Buddhe, Muhameda ili Konfucija. Istina je da su Isusovo moralno učenje kao i njegovo odnošenje prema marginaliziranima i odbačenima hvale vrijedni, ali prihvatiti da se smatrao Bogom, to se modernomu čovjeku čini pretjeranim.
Međutim, dok prema Isusu ljudi gaje nekakve simpatije, prema Crkvi su redovito ravnodušni, pa čak i neprijateljski nastrojeni. Nemali je broj onih koji smatraju da je kršćanstvo samo za „čobane iz brončanoga doba“, vjerske fanatike i šoviniste koji žele porobiti čovjeka svojim nazadnim i opasnim vjerovanjima o Bogu i ostalim praznovjerjima. Značajan je broj onih koji u duhu svetoga sekularizma smatraju da bi se vjera, ako uopće, trebala prakticirati unutar vlastita četiri zida, a ne ju unositi u javne rasprave o važnim društvenim i političkim temama.
Da bismo nadišli to prosvjetiteljsko barbarstvo koje čovjeka tobože želi osloboditi od okova organizirane religije, od pomoći bi nam mogla biti apologetika kako bismo pokazali da je kršćanska vjera intelektualno održiva opcija za misleće muškarce i žene današnjice. Apologetika tako pomaže u stvaranju kulture u kojoj će se smatrati racionalnim i smislenim vjerovati u kršćanske istine.
Izazov klasičnoj apologetici
Međutim, je li klasična apologetika dostatna da bismo preobrazili kulturu koja postaje sve više sekularna, relativistička i antikršćanski nastrojena? Kao što napominje američka apologetičarka Holly Ordway: „Kulturno, kao da smo u sušnim uvjetima za sijanje Riječi“ (Ordway 2017, 1. poglavlje). Postoji moja istina i tvoja istina, dobro za mene i dobro za tebe, ali svijet niječe postojanje standarda koji nadilazi moju ili tvoju preferenciju. Još je manje vjerojatno da bismo rekli kako je ljepota u stvari ili umjetničkomu djelu, već bismo se razbacivali otrcanim frazama poput: „lijepo je u oku promatrača“ ili „o ukusima se ne raspravlja“. Ukratko, izgleda da su kulturni uvjeti za naviještanje evanđelja neprikladni.
No makar riječima ispovijedali relativizam i subjektivizam, zapravo ne vjerujemo kako su istina, dobro i lijepo potpuno ovisni o našemu ukusu ili kulturi u kojoj živimo jer velika većina ljudi ne živi u skladu s relativističkim načelima, pa čak ni oni koji navodno pristaju uz njih. Ako su sva istina, svo dobro i sva ljepota relativni, onda nikada ne bismo mogli tvrditi da je nešto doista istinito ili lažno, dobro ili zlo, lijepo ili ružno, nego bi to ostalo na razini osobnoga ukusa koji nije ništa vrjedniji od ukusa drugih ljudi, štoviše, od ukusa drugih živih bića. Iako među ljudima postoji neslaganje oko utemeljenja istine, dobra i lijepoga, vjerujem da bi se u konačnici velika većina složila da nije riječ o nečemu relativnomu i subjektivnomu, već da doista postoji nešto istinito, dobro i lijepo neovisno o tomu što mi mislili, htjeli ili osjećali.
Vratimo se sada pitanju s početka ovoga poglavlja: „Je li klasična apologetika dovoljna za preobrazbu kulture?“ Rekao bih da je preobrazba suvremene kulture iznimno teška zadaća ako to nastojimo ostvariti isključivo klasičnim putom. Naime, klasična apologetika gradi na činjenici postojanja objektivne istine i dobra da bi pokazala postojanje Apsoluta koji je njihov temelj. Ipak, svjedoci smo da su za suvremenoga čovjeka istina i dobro prenapadni i isključivi te iz tog razloga gaji sumnjičavost spram njih. No usprkos svim onim otrcanim floskulama o ljepoti, izgleda da je suvremeni čovjek u slučaju lijepoga manje skeptičan. Ruski književnik Aleksandr Solženjicin objašnjava:
„Možda staro trojstvo Istine, Dobrote i Ljepote[1] nije jednostavno dekorativna i zastarjela formula kao što nam se činilo u danima naše samouvjerene materijalističke mladosti. Ako vrhovi ovih triju stabala konvergiraju, kao što su smatrali mislioci, i ako su prenapadne i preizravne mladice Istine i Dobrote zgnječene, odsječene ili im se ne dopušta rasti, onda će se možda hirovite, nepredvidljive i uvijek iznenađujuće mladice Ljepote probiti i uzdići do istoga mjesta, ispunjavajući tako zadaću sva tri.“[2]
Via pulchritudinis: „Ljepota će spasiti svijet!“
I polagano nam se više ne čini toliko čudnim Dostojevskijev „idiot“ koji tvrdi da će „ljepota spasiti svijet“. Riječ je o ljepoti koju čovjek otkriva u prirodi, a isto tako i u umjetničkim djelima koja ga, crpeći iz riznice istine i dobra, privlače k sebi te, kao što reče Solženjicin, „nitko nikada – pa ni stoljećima kasnije – neće istupiti da bi ih zanijekao“ (Solženjicin 1970). Ljepota nas tako može dovesti Bogu jer je
„[On] Stvoritelj, krajnji umjetnik. Svaki djelić naravne ljepote dolazi od njegove ruke; naša sposobnost da vidimo i reagiramo na ljepotu proizlazi iz činjenice da smo stvoreni na njegovu sliku. Reagirati na ljepotu ovdje i sada, u svijetu koji je Bog stvorio (i prozvao dobrim), predokus je naše radosti u vječnoj, dinamičnoj, neprolaznoj ljepoti u otkupljenomu stvorenju.“[3]
No postoji opasnost da od prirode i umjetničkih djela učinimo idole. Sveto pismo napominje da su
„[p]o naravi … glupi svi ljudi koji ne upoznaše Boga, oni koji iz vidljivih ljepota ne mogu spoznati onoga koji jest – nisu kadri prepoznati umjetnika po djelima njegovim; nego smatraju bogovima koji svijetom vladaju oganj ili vjetar ili hitri zrak, zvjezdan krug ili silnu vodu ili svjetlila nebeska. Jer ako su ih, opčinjeni njihovom ljepotom, uzeli smatrati bogovima, morali su spoznati koliko ih tek nadmašuje njihov gospodar jer ih je stvorio sam Tvorac ljepote. Ako ih je i zadivila njihova sila i snaga, morali su iz toga zaključiti koliko je tek silniji njihov stvoritelj. Jer prema veličini i ljepoti stvorova možemo, po sličnosti, razmišljati o njihovu Tvorcu. Ali ovi ipak zaslužuju malen prijekor, jer možda samo lutaju tražeći Boga i želeći ga naći; živeći među djelima njegovim, nastoje ih shvatiti, a zavodi ih samo naličje stvari jer vide toliko ljepote. Pa ipak, oprostiti im ne treba: jer ako su bili kadri steći toliko spoznaje da mogu svemir istraživati, koliko su lakše mogli otkriti Gospodara svega toga!“ (Mudr 13,1-9)
Slično izražava sveti Augustin kada u svojim Ispovijestima izražava žalost što je tako kasno uzljubio istinsku Ljepotu jer je „nasrtao na lijepa bića“ koja je Bog stvorio:
„Kasno sam te uzljubio, ljepoto tako stara i tako nova, kasno sam te uzljubio! A eto, ti si bio u meni, a ja izvan sebe. Ondje sam te tražio nasrćući na ta lijepa bića koja si stvorio, ja rugoba. Ti si bio sa mnom, a ja nisam bio s tobom. Mene su daleko od tebe držale one stvari koje ne bi postojale kad ne bi bile u tebi.“ (Ispovijesti X,27,38)
Pali je čovjek tako u opasnosti da namjesto Stvoritelja štuje stvorenje, da ne prepozna Tvorca ljepote. „Ljepota – to je strašna i užasna stvar!“, upozorava Dmitrije Karamazov i dodaje: „Tu se đavo s Bogom bije, a bojno je polje – srce ljudsko“ (Braća Karamazovi).
Da bismo se pak oduprli napasti novopoganstva i esteticizma, potrebno je pogled usmjeriti na sliku Boga nevidljivoga (usp. Kol 1,15), na Kristovu ljepotu koja se očituje u kršćanskoj svetosti i liturgiji, posebno u euharistijskomu slavlju. Svetost i liturgija tako su sastavni dio via pulchritudinis – puta ljepote[4]. Komentirajući značaj liturgijskoga slavlja, Ordway piše:
„Ljepota u slavlju može nas dodatno usmjeriti prema božanskomu. Doživjeti ljepotu koja je ciljano usmjerena prema živomu Bogu dar je koji se ne može iscrpsti. To je pogled u samu narav Boga koji je izvor svega što je dobro. Može otvoriti prozor u srce kako bi Kristovo svjetlo u njega zasjalo.“[5]
Ne samo da su arhitektura, sakralna umjetnost i glazba, kao i božanska liturgija važni u oblikovanju kršćanske vjere već i nevjernike i skeptike mogu usmjeriti prema vjeri govoreći, ne po argumentima, nego putem mašte kako je pred njima nešto živo i neiscrpno, Ljepota koja je tako stara, a opet tako nova (usp. Ordway 2018, 8. poglavlje). Slijedi kako bi nam ljepota kojom zrače sveci kao i ona koju pronalazimo u sakralnoj umjetnosti i liturgiji trebala biti poticaj da još revnije nasljedujemo Krista te da crkve i liturgiju čuvamo od banalizacije i profanizacije koju, nažalost, dovoljno često viđamo.
Prema tome, apologetika obogaćena „putom ljepote“ može postati još djelotvornijom kako bi čovjeka i kulturu pripravila za prihvaćanje evanđelja. Ordway objašnjava:
„Arhitekturi, umjetnosti, glazbi i književnosti zajedničko je … da pozivaju, ali ne nameću. Skeptiku je omogućeno zakoraknuti unutra, doslovno ili u prenesenomu značenju, i uključiti se na neki način u tu ljepotu. Može govoriti čežnjama njegova srca kazujući: „Pogledaj, ovdje ćeš pronaći ono što tražiš“. Ili ga može uznemiriti, potaknuti ga na postavljanje pitanja i čuđenje. Ako smo bili u stanju ponuditi stvarnu ljepotu, možemo reći da neće otići iz crkve ili zatvoriti knjigu potpuno nepromijenjen.
Književnost i umjetnosti mogu nam mnogo toga ponuditi u našemu apologetskomu djelovanju. Nije isto kao argumentirati u obliku priče; radije, u svomu najboljemu izdanju, pokazuje istinu i pomaže nam čeznuti za njom. Nije zamjena za učenje o doktrini, ali nam pomaže vidjeti što doktrina znači i sugerira da bismo možda htjeli otkriti je li doista istinita.“[6]
Ordway je tako na tragu Blaisea Pascala koji u svojim Mislima pokazuje svijest o problemima s kojima se kršćanstvo susreće. On u tomu djelu napominje da ljudi preziru, mrze religiju i strah ih je da je možebitno istinita. Koji je lijek za to? Pascal ističe da je prvi korak demonstrirati ljudima da religija nije protivna razumu, pokazujući im da je ona vrijedna poštovanja. Zatim trebamo učiniti religiju privlačnom, odnosno da ljudi požele kako je doista istinita. Konačno, moramo pokazati da je istinita (usp. Misli §187). Za ovaj je tekst naročito važan drugi korak koji možemo formulirati u obliku pitanja: „Kako ljudima kršćanstvo učiniti privlačnim?“ Kao što smo imali prilike vidjeti u ovomu tekstu, jedan je od načina upravo „put ljepote“.
No uz sve svoje prednosti „put ljepote“ ne smije nam biti izlika da zanemarimo „put istine i dobrote“. Ordway izričito napominje da iako je osoba koja prihvaća katoličko učenje na temelju toga što je ono lijepo i smisleno dogurala daleko, treba još učiniti korak dalje i prihvatiti to učenje zato što je istinito neovisno o njezinim osobnim preferencijama i pogledima, pa čak i ako se protivi istima (ibid). Iz tog razloga Ordway ističe da se klasični pristup apologetici kao i onaj imaginativni koji ona promiče međusobno nadopunjuju, a naglasak na klasični ili imaginativni pristup stavit ćemo ovisno o situaciji.
Apologetika i „staro trojstvo“
Čovjek je razumno i društveno biće koje je u stanju otkriti istinu o Bogu, sebi i svijetu, ali je istodobno imaginativno, mitopoetsko biće koje svojim umjetničkim izražavanjem i pričanjem priča postaje su-stvaratelj odražavajući na taj način Stvoritelja na čiju je sliku i priliku stvoren. Imajući potonji vidik na pameti, u ovomu smo tekstu razmišljali o važnoj ulozi koju igra ljepota ne samo u čovjekovu otkrivanju Boga nego i u oblikovanju kulture da bi postala prikladnija za prihvaćanje evanđelja. Međutim, kako nam ljepota može pomoći u tomu? Ne samo da prirodne ljepote čovjeka vode Bogu već to čini i ona ljepota koju otkriva u vlastitu stvaralaštvu. No na poseban način čovjek otkriva ljepotu u ljudima koji su se suobličili Kristu i u liturgiji. Drugim riječima, ljepota koja zrači iz prirode, umjetničkih djela, svetosti i liturgije svojom nas snagom privlači te nas može dovesti k Bogu koji je njezin izvor i temelj. Ipak, zbog čovjekove sklonosti da namjesto Stvoritelja štuje stvorenje, „put ljepote“ ne smije zanemariti „put istine i dobrote“. I tako nam to „staro trojstvo“ pomaže kako bismo modernomu čovjeku pokazali da je kršćanstvo lijepo, smisleno, dobro, racionalno i istinito. Stoga, kako bi naše apologetsko djelovanje bilo što djelotvornije, poželjno je poslužiti se kako klasičnim pristupom tako i putom ljepote.
Prema tome, već spomenutim razlozima za bavljenje apologetikom možemo pridodati i važnost apologetike u inkulturaciji evanđelja. U sljedećemu ćemo pak tekstu pažnju usmjeriti na korisnost apologetike za duhovni život vjernika.
Luka Ilić
Korištena literatura
a) William Lane Craig. 2010. On Guard: Defending Your Faith with Reason and Precision (Colorado Springs, CO: David C. Cook). Kindle.
b) William Lane Craig. 2008. Reasonable Faith: Christian Truth and Apologetics (Wheaton, Illinois: Crossway). Kindle.
c) Anto Mišić. 2012. „Transcendentalije ili transcendentali“. u: Filozofski leksikon, Stipe Kutleša (ur.), 1179-1180 (Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža).
d) Holly Ordway. 2017. Apologetics and the Christian Imagination: An Integrated Approach to Defending the Faith (Steubenville, Ohio: Emmaus Road Publishing). Kindle.
e) Blaise Pascal. 2018. Pensées (Mineola, New York: Dover Publications). Kindle.
f) Glenn B. Siniscalchi. 2016. Retrieving Apologetics (Eugene, Oregon: Pickwick Publications). Kindle.
g) Aleksandar Solženjicin. 1970. „Nobel Lecture“. The Aleksandr Solzhenitsyn Center. URL: https://www.solzhenitsyncenter.org/nobel-lecture Pristupljeno: 20. siječnja 2020.
[1] Kako bismo razumjeli što Solženjicin shvaća pod „starim trojstvom Istine, Dobrote i Ljepote“, trebamo se prisjetiti zaboravljenoga nauka o transcendentalijama. Riječ je o vlastitostima koje pripadaju svakomu biću ukoliko ono jest; koje izriču ono što bitak svojim dinamizmom ostvaruje u biću; ono što nužno proizlazi iz bitka (usp. Mišić 2012, 1179). Transcendentalne nam vlastitosti kazuju kakvo je biće samim time što jest. Klasična tako metafizika poznaje sedam transcendentalija, a to su: biće (ens), stvar (res), nešto (aliquid), jedno (unum), istina (verum), dobro (bonum) i lijepo (pulchrum). Jedna od temeljnih značajki transcendentalija, a što je važno za bolje razumijevanje Solženjicinove primjedbe, jest da su one ekvivalentne u smislu da svaka od njih označuje istu stvar, tj. biće, ali pod drukčijim vidikom (usp. Feser 2009). Ili kako bi stari rekli: „ens, unum, bonum, verum et pulchrum convertuntur – biće, jedno, dobro, istinito i lijepo su ekvivalentni (ili zamjenjivi)“. Tako je biće
„[p]romatrano u svojem slaganju s umom … istinito (verum), u smislu da biće, i samo ono, može biti objekt autentične inteligencije. Promatrano u odnosu na volju, svako biće specifira se kao dobro (bonum), kao nešto poželjno i sposobno privući voljnu težnju (appetitio). Promatrajući slaganje bića s dušom preko određene povezanosti spoznaje i težnje, pridaje mu se i ljepota (pulchrum)“ (Mišić 2012, 1180).
Očituje se, dakle, ontološka veza među istinitim, dobrim i lijepim što nam pomaže shvatiti zašto bi pomak duše doživljen bilo u lijepomu pejzažu bilo u lijepoj pjesmi, slici, arhitekturi ili glazbi mogao imati veze s pomakom duše prema istini. Argumentirao bih da je upravo ta ontološka veza objektivni temelj otkrivanja Boga putem ljepote kojemu je svjedočilo toliko umjetnika kao i svi oni koji su uživali i koji nastavljaju uživati u njihovu stvaralaštvu.
[2] “[P]erhaps the old trinity of Truth, Goodness, and Beauty is not simply the decorous and antiquated formula it seemed to us at the time of our self-confident materialistic youth. If the tops of these three trees do converge, as thinkers used to claim, and if the all too obvious and the overly straight sprouts of Truth and Goodness have been crushed, cut down, or not permitted to grow, then perhaps the whimsical, unpredictable, and ever surprising shoots of Beauty will force their way through and soar up to that very spot, thereby fulfilling the task of all three” (Solženjicin 1970).
[3] “God is the Creator, the ultimate artist. Every bit of natural beauty comes from his hand; our own ability to see and respond to beauty comes from being made in his image. Responding to beauty in the here-and-now, the world that God made (and called good), is a foretaste of how we will rejoice in the eternal, dynamic, unfading beauty in the redeemed creation” (Ordway 2017, 8. poglavlje).
[4] Zainteresirane bih uputio na dokument pod naslovom Via pulchritudinis: Povlašteni put za evangelizaciju i dijalog koji je Papinsko vijeće za kulturu objavilo na kraju svoga plenarnoga zasjedanja 2006. godine. U tomu se dokumentu govori da ljepota stvorenja, umjetnosti, svetosti i liturgije može pomoći ljudima doći k Bogu. Dokument ujedno predlaže i određene pastoralne smjernice.
[5] “Beauty in worship can further orient us toward the divine. To experience beauty that is intentionally oriented toward the living God is a gift that cannot be used up. It is a vision into the very nature of God, who is the source of all that is good. It can open up a window in the heart for the light of Christ to shine into” (Ordway 2017, 8. poglavlje).
[6] “Architecture, art, music, and literature all have in common, as well, that they invite but do not impose. The skeptic is enabled to take a step inside, literally or figuratively, and to be involved in some way with this beauty. It may well speak to the longings of his heart: saying ‘Look, here you will find what you seek.’ Or it may unsettle him, provoke him to questioning and wondering. If we have been able to offer real beauty, the one thing that we can say is that he will not leave the church, or close the book, entirely unchanged.
Literature and the arts have much to offer us in our apologetics work. It is not the same thing as making an argument in the form of a story; rather, at its best, it shows the truth and helps us desire it. It is not a substitute for teaching about doctrine, but it helps us see what doctrine means, and suggests that we might want to discover whether it is really true” (ibid).
Uvod u apologetiku:
- Uvod u apologetiku I: Što je apologetika?
- Uvod u apologetiku II: Zdrav razum, Sveto pismo i apologetika
- Uvod u apologetiku III: Katolička Crkva o apologetici
- Uvod u apologetiku IV: Apologetika, ljepota i inkulturacija evanđelja
- Uvod u apologetiku V: Apologetika i duhovni život
- Uvod u apologetiku VI: Apologetika i evangelizacija
- Uvod u apologetiku VII: Odakle početi?
- Uvod u apologetiku VIII: Najbolja apologetika