Dosad smo imali prilike vidjeti da postoje brojni razlozi zašto se baviti apologetikom, a u prethodnomu smo tekstu razmišljali o tomu kako nam apologetika pomaže učvrstiti našu vjeru: osnažuje naš duhovni život, otežava nam gubitak vjere u vremenima nesigurnosti i sumnje te pomaže prevladati površnost i steći dublje razumijevanje kako kršćanskih istina tako i svijeta oko nas. Naveli smo i četvrti način kako bavljenje apologetikom učvršćuje našu vjeru, naime, čineći nas samopouzdanijima u dijeljenju naše vjere s drugim ljudima. Upravo ćemo se pitanjem odnosa apologetike i evangelizacije pozabaviti u ovomu tekstu.
6) Apologetika u službi evangelizacije
I dok, kao što smo imali prilike vidjeti u prethodnomu tekstu, uloga apologetike u učvršćivanju vjernika nije nešto kontroverzno, ljudi su sumnjičaviji kada je riječ o korisnosti apologetike u evangelizaciji.[1] „Nitko ne dolazi Kristu putem argumenata, već po Duhu Svetomu!“; ili: „Koga je to Tominih pet putova dovelo Bogu?“ No kao što sam objasnio u drugomu i trećemu nastavku ovoga niza, Crkva nam, slijedeći svetoga Petra (usp. 1 Pet 3,15-16), nalaže da se bavimo apologetikom. A svatko tko otvori Novi zavjet, a posebno Djela apostolska, moći će se sâm uvjeriti da je standardna apostolska procedura bila raspravljati s poganima i Židovima o vjeri kako bi ih se time uvjerilo u istinitost kršćanstva (usp. Dj 17,1-9.22-31; 19,8; 28,23-24).
Međutim, netko bi protivno apologetskomu poslanju mogao svejedno inzistirati da „nitko ne dolazi Kristu putem argumenata, nego po Duhu Svetomu!“ Što odgovoriti toj osobi? Prije nego što odgovorimo, smatram da bi valjalo vidjeti koja je svrha apologetike, a koja evangelizacije.
Apologetika i evangelizacija
Slijedeći engleskoga teologa Alistera McGratha, vjerujem da bismo razliku između apologetike i evangelizacije mogli prikazati na sljedeći način: odgovarajući na „velika pitanja“ kao što su Božja opstojnost, problem patnje i razumnost vjere, apologetika priprema teren za evangelizaciju baš kao što Ivan Krstitelj pripravlja put za dolazak Isusa iz Nazareta (usp. McGrath 2012, 1. poglavlje). Apologetika tako krči put za vjeru u Krista, a evangelizacija poziva ljude da odgovore na evanđelje. Drugačije rečeno, „apologetika cilja osigurati pristanak, a evangelizacija predanje“ (ibid, kurziv autorov).
McGrath napominje da iako je razlika između apologetike i evangelizacije mutna, ipak je korisno učiniti razliku između njih. I dok je apologetika po svojoj naravi dijaloška, evangelizacija predstavlja poziv. McGrath objašnjava da iako apologetski razgovor o kršćanskoj vjeri lako može dovesti do poziva na vjeru, apologetika je više zaokupljena uklanjanjem nerazumijevanja, objašnjavanjem ideja i proučavanjem osobnoga značaja vjere (ibid). Drugim riječima, apologetikom nastojimo uvjeriti ljude da postoje vrata u drugi svijet, svijet za koji nisu ni znali da postoji, dok evangelizacija nastoji pomoći ljudima otvoriti ta vrata i ući u novi svijet koji se nalazi iza njih (ibid). Evangelizacija, dakle, predstavlja poziv osobi da postane kršćaninom, a apologetika je pripremanje terena za taj poziv kako bi vjerojatnost pozitivnoga ishoda bila veća.
McGrath, nadalje, napominje kako Isus iz Nazareta na brojnim mjestima uspoređuje kraljevstvo Božje s gozbom (usp. Lk 14,15-24; Mt 22,1-10). Svrha bi apologetike tako bila pokazati ljudima da će doista biti gozbe i da promišljamo o tomu što ćemo sve tamo naći. Prema tome, apologetika ima zadaću ne samo pokazati da je kršćanstvo istinito već i ukazati na privlačnost, primamljivost kršćanske vjere. Evangelizacija pak predstavlja poziv na tu gozbu. I dok apologetika pripravlja teren za taj poziv, evangelizacija ga upućuje (usp. McGrath 2012, 1. poglavlje).
McGrath objašnjava da su i apologetika i evangelizacija sastavni dio poslanja Crkve: apologetika uspostavlja i naviješta plauzibilnost i poželjnost evanđelja, a evangelizacija poziva ljude da ga prihvate i uživaju u njegovim blagodatima (ibid). McGrath ističe da apologetika nije evangelizacija i nepotpuna je bez nje, ali igra važnu i posebnu ulogu u ophođenju kršćanske zajednice sa svijetom kao i u ohrabrivanju i razvoju vjere kršćanskih vjernika (ibid).
Učinkovitost apologetike?
Nakon što smo razjasnili pitanje odnosa apologetike i evangelizacije, valjalo bi se sada vratiti prigovoru da nitko ne dolazi Kristu putem argumenata. Prvi je problem s takvom vrstom prigovora što počiva na lažnoj dilemi „ili Duh Sveti ili argumenti“. Rješenje se nalazi u trećemu putu kojeg dilema ne spominje, a prema kojemu Duh Sveti koristi osobe koje se služe dobrim argumentima u obrani evanđelja.
Nadalje, problem je i u tomu što mnogi apologetiku smatraju neučinkovitom jer navodno ne daje rezultate, odnosno argumenti za Boga i kršćanstvo ne obraćaju dovoljan broj ljudi. Ipak, rekao bih da je to rezultat nerealnoga očekivanja prema kojemu će se ljudi čim čuju naše izlaganje o kozmološkomu argumentu ili evidenciji za Isusovo uskrsnuće baciti na koljena i početi udarati o prsa, priznavajući pritom svoje grijehe i ispovijedajući vjeru u Isusa Krista. Međutim, stvari ne funkcioniraju na taj način. Često zaboravljamo da su obraćenja postupna i da se ne ostvaruju odmah, već je riječ o procesu koji itekako zna potrajati (Siniscalchi 2016, Uvod). Kada razgovaramo s nevjernicima i skepticima, jednostavno ne znamo kako će i kada Bog iskoristiti stvari izrečene u našemu razgovoru s njima. Sjeme koje posijemo u umove i srca naših sugovornika moglo bi proklijati nekoliko tjedana, mjeseci, godina, pa čak i nekoliko desetljeća poslije.
Međutim, iako je obraćenje djelo Duha Svetoga, a i riječ je o procesu koji može potrajati, ipak nismo lišeni odgovornosti i svedeni na besposličarenje. Kao što objašnjava Holly Ordway:
„U konačnici, moramo se pouzdati u djelovanje Duha Svetoga; ne možemo nekoga učiniti kršćaninom ni po racionalnim argumentima ni po lijepoj umjetnosti. Kao što Michael Ward kaže: ‘Poruka će ostati ludost svijetu koliko god mudar medij bio’. Ipak, pozvani smo na Sveopće poslanje i obvezani dati razlog naše nade. Možemo prokrčiti put i ukazivati na Krista kao što je činio Ivan Krstitelj; možemo reći ‘da’ Božjemu djelu koje smo pozvani činiti kao što to, iznad svega, čini Marija donoseći svoga Sina na svijet, stalno ukazujući na njega i govoreći nam: ‘Što god vam rekne, učinite!’“[2]
Prema tome, slijediti nam je „treći put“ kojega možemo izraziti putem mota „i Duh Sveti i argumenti“. Kao što smo imali prilike vidjeti, taj put priznaje da je obraćenje djelo Duha Svetoga, ali isto tako priznaje da apologetika nije beskorisna. Štoviše, itekako je korisna. U četvrtomu nastavku ovoga niza vidjeli smo da apologetika pomaže u stvaranju kulture u kojoj je racionalno i smisleno prihvatiti kršćanstvo. To bi ujedno značilo opovrgavanje lažnih slika kršćanstva i neadekvatnih koncepcija Boga koje su prisutne u popularnoj kulturi. Internetska bespuća i svjetski bestseleri poput Dawkinskove Iluzije o Bogu, Hitchensova djela Bog nije velik ili Dennettove knjige Kraj čarolije puni su „strašila“ (primjerice, metafizičko čudovište zvano „sve što postoji ima uzrok“ koje je popraćeno neslavnim „što je uzrokovalo Boga?“) ili pak ostavljaju otvorenim pitanje je li uopće ikada i postojao Isus iz Nazareta napominjući da se brojne tvrdnje o Isusu temelje na tvrdnjama starijih mitova, rituala i simbola. Vjerujem da su u ovomu kontekstu riječi našega Freda Delacroixa na mjestu:
„Oni koji prigovaraju apologetici se moraju pitati što bi oni odgovorili nekome tko tvrdi da je Isus mit i da nikad nije postojao ili mladom čovjeku kojemu su te internetske rasprave jedino do čega može doći u ovom izoliranom svijetu. Žele li kršćani da postoji netko tko će na temelju znanosti, povijesti i odličnih argumenata posvjedočiti nedvojbenu istinu Kristova postojanja i time se usprotiviti beskrajnim lažima, pseudoznanosti i naklapanjima; ili je odgovornije od kršćana pustiti mlade neodlučne ljude i one koji tragaju za razumnim utemeljenjem svoje vjere na milost i nemilost smeća koje pluta po internetu?“
K tomu, premda apologetika nije dovoljna za obraćenje jer je potonje djelo Duha Svetoga, nemali je broj situacija u kojoj je apologetika nužna. Ne samo da argumenti za Boga i kršćanstvo očituju smislenost i racionalnost kršćanstva već apologetika može i ukloniti intelektualne prepreke prihvaćanju kršćanstva bilo da je riječ o naivnim koncepcijama kršćanstva i „strašilima“ bilo da je riječ o ozbiljnijim problemima s kojima se osoba može susresti poput onoga patnje i zla u svijetu.
Konačno, netko bi mogao postaviti sljedeće pitanje: „Je li to silno ulaganje vremena i resursa u pripremanju argumenata za kršćanstvo vrijedno truda kada je broj onih koji reagiraju pozitivno na njih malen?“ Prvi je razlog zašto je apologetska priprava vrijedna truda taj što su svi ljudi dragocjeni Kristu, a zadaća je katoličkoga apologeta doprijeti do te manjine koja će pozitivno reagirati na racionalne argumente i evidenciju (usp. Craig 2008, Uvod). Drugo, čak i ako je broj onih koji su došli Kristu po argumentima za Božju opstojnost i evidenciji za kršćansku vjeru malen, riječ je utjecajnoj manjini.
Utjecajna manjina
Prvi je primjer te utjecajne manjine sveti Augustin kojega je potraga za odgovorima na „velika pitanja“ isprva udaljila od kršćanstva. Međutim, u konačnici ga je baš težnja za istinom dovela natrag Kristu. Sveti Augustin taj put prepričava u svojim Ispovijestima koje svjedoče o važnosti apologetskih elemenata u njegovu obraćenju. Najprije se uz pomoć neoplatonističke filozofije uspio osloboditi materijalističke koncepcije Boga te je prihvatio postojanje nematerijalne zbilje. Također, ideja da je zlo privacija dobra pomogla mu je prevladati manihejski dualizam koji je smatrao da postoje dva vječna i neovisna počela: Bog (dobro) i materija (zlo) te je zbog toga u svijetu postojala neprestana borba između svjetla i tame, duha i materije.
No to je bio tek početak njegova puta. Sveti Ambrozije mu je po dolasku u Milano pomogao otkloniti teološke i egzegetske prigovore kršćanstvu upoznavši ga pritom s alegorijskom interpretacijom Pisma. Potaknut primjerima poznatih kršćana poput Viktorina i svetoga Antuna Pustinjaka te iskusivši egzistencijalnu stvarnost smrti, Augustin se suočio sa svojim grješnim stanjem i okrenuo čitanju Svetoga pisma. Uvjeren u istinitost kršćanstva, Augustin je primio krštenje od samoga Ambrozija i postao jedan od najznačajnijih i najutjecajnijih kršćanskih autora u povijesti.
Apologetika je također odigrala vrlo važnu ulogu u obraćenju C.S. Lewisa. Sâm Lewis piše da su skoro svi koje je poznavao, a koji su u odrasloj dobi prigrlili kršćanstvo, to učinili pod utjecajem, u najmanju ruku, vjerojatnoga argumenta za teizam (usp. Lewis 2014, Prvi dio, 21. poglavlje). William Lane Craig objašnjava kako je Lewis, nakon što je postao kršćanin, počeo koristiti svoje intelektualne i književne talente da bi artikulirao i obranio kršćanski pogled na svijet. Lewis je postao jedan od najpoznatijih kršćanskih apologeta svoje generacije, a do danas je diljem svijeta prodano više od sto milijuna primjeraka njegovih knjiga (usp. Craig 2010, 1. poglavlje).
Primjer osobe u čijemu su životu argumenti za Božju opstojnost odigrali važnu ulogu u povratku katoličanstvu jest i Edward Feser. On je počeo preispitivati svoj ateizam i materijalizam kada je u sklopu svojih predavanja iz filozofije religije krenuo ozbiljnije proučavati i razumijevati argumente za Božju opstojnost. Jedna od presudnih postaja na njegovu putu od ateizma prema katoličanstvu tako su bili tomistički i leibnizovski argument za Božje postojanje. Od svoga pak povratka u Katoličku Crkvu Feser nastoji kako na akademskoj tako i na popularnoj razini pobuditi interes za aristotelovsko-tomističku tradiciju pokazujući njezinu relevantnost i korisnost ne samo za teologiju već i za filozofiju i znanost.
To su samo neke od brojnih osoba u čijim su životima apologetski elementi odigrali važnu ulogu u prelasku na kršćanstvo, odnosno katoličanstvo. Ovdje možemo spomenuti još nekoliko važnih osoba pri čijemu je obraćenju apologetika odigrala važnu ulogu: iz nedavne prošlosti lako na pamet padaju imena svetoga Johna Henryja Newmana, Roberta Hugha Bensona ili G. K. Chestertona, a od suvremenika valjalo bi spomenuti Francisa Beckwitha, Scotta Hahna, Petera Kreefta, Holly Ordway, Roberta Koonsa ili J. Budziszewskoga. I makar se ta skupina činila malenom, ima, kao što objašnjava William Lane Craig, vrlo snažan utjecaj u oblikovanju današnje kulture i navještanju evanđelja (usp. Craig 2008, Uvod).
Ukratko, apologetika igra važnu ulogu u evangelizaciji iako se od nje razlikuje. I dok apologetika priprema teren za vjeru u Krista, evangelizacija predstavlja poziv na vjeru. Oni koji su sumnjičavi spram apologetike ili neopravdano smatraju da je neučinkovita zbog nerealnih očekivanja ili zanemaruju postupnost procesa obraćenja. Protivno pak popularnomu mitu, postoji nemali broj ljudi koje je Duh Sveti doveo Kristu po argumentima. Konačno, makar se radilo o manjini, riječ je o ljudima koji igraju važnu ulogu u preobrazbi naše današnje kulture i u širenju kraljevstva Božjega.
Time smo zaključili predstavljanje razloga zašto se baviti apologetikom. No time naša zadaća nije gotova. Možda je točno da sada znamo odgovor na pitanje: „Čemu apologetika?“, ali svejedno smo u nedoumici odakle krenuti, odnosno koje apologetske materijale proučavati. U sljedećemu ćemo tako nastavku predstaviti autore, knjige i stranice koji su vrijedni vaše pažnje.
Luka Ilić
Korištena literatura
a) William Lane Craig. 2010. On Guard: Defending Your Faith with Reason and Precision (Colorado Springs, CO: David C. Cook). Kindle.
b) William Lane Craig. 2008. Reasonable Faith: Christian Truth and Apologetics (Wheaton, Illinois: Crossway). Kindle.
c) C. S. Lewis. 2014. God in the Dock: Essays on Theology and Ethics (HarperOne). EPub Edition.
d) Alister McGrath. 2012. Mere Apologetics (Grand Rapids, Michigan: Baker Books). Kindle.
e) Holly Ordway. 2017. Apologetics and the Christian Imagination: An Integrated Approach to Defending the Faith (Steubenville, Ohio: Emmaus Road Publishing). Kindle.
f) Glenn B. Siniscalchi. 2016. Retrieving Apologetics (Eugene, Oregon: Pickwick Publications). Kindle.
[1] U petomu nastavku ujedno objašnjavam razliku između interne i eksterne apologetike. Ukratko, prva je usmjerena prema samim vjernicima, dok je druga usmjerena prema nekatolicima, nekršćanima i nevjernicima.
[2] “Ultimately, we must trust in the work of the Holy Spirit; neither through reasoned arguments nor beautiful art can we make someone a Christian. As Michael Ward puts it: ‘The message will remain folly to the world however wise the medium.’ Nonetheless we are called to the Great Commission, and charged with giving a reason for our hope. We can clear the way, and point to Christ, as John the Baptist did; we can say ‘Yes’ to the work God asks us to do, as, pre-eminently, Mary does, in bringing her Son into the world, always pointing to him and telling us, ‘Do whatever he tells you.’” (Ordway 2017, 1. poglavlje)
Uvod u apologetiku:
- Uvod u apologetiku I: Što je apologetika?
- Uvod u apologetiku II: Zdrav razum, Sveto pismo i apologetika
- Uvod u apologetiku III: Katolička Crkva o apologetici
- Uvod u apologetiku IV: Apologetika, ljepota i inkulturacija evanđelja
- Uvod u apologetiku V: Apologetika i duhovni život
- Uvod u apologetiku VI: Apologetika i evangelizacija
- Uvod u apologetiku VII: Odakle početi?
- Uvod u apologetiku VIII: Najbolja apologetika