Vjera dolazi od slušanja

Rembrandt Harmensz van Rijn, "Krist propovijeda" (“La Petite Tombe”), c. 1652. Izvor: Wikimedia Commons.
Rembrandt Harmensz van Rijn, “Krist propovijeda” (“La Petite Tombe”), c. 1652. Izvor: Wikimedia Commons.

Središnja je zadaća svakoga kršćanina učiniti učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga učeći ih čuvati sve što nam je Krist Gospodin zapovjedio (usp. Mt 28,19-20). U naše doba koje je puno izazova vjeri ništa manje važno poslanje je, kao što objašnjavam u svomu tekstu Odskočna daska u apologetiku, objasniti ljudima zašto vjerujemo. Kao što sveti Petar piše:

Gospodin – Krist neka vam bude svet, u srcima vašim, te budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama, ali blago i s poštovanjem, dobre savjesti da oni koji ozloglašuju vaš dobar život u Kristu, upravo onim budu postiđeni za što vas potvaraju“ (1 Pet 3,15-16).

I dok je u prvomu slučaju riječ o tzv. općemu poslanju, drugo bismo pak poslanje mogli nazvati apologetskim. Vjerujem da nam u izvršavanju toga drugoga poslanja od velike pomoći može biti knjiga američkoga teologa Lawrencea Feingolda Faith Comes from What Is Heard: An Introduction to Fundamental Theology (hrv. Vjera dolazi od slušanja: Uvod u fundamentalnu teologiju) objavljene 2016. godine.

Lawrence Feingold obraćenik je sa židovstva i autor je važne studije The Natural Desire to See God According to St. Thomas and His Interpreters (2010) o tomu kako ispravno shvatiti pitanje naravne želje za Bogom i njezin odnos s nadnaravnim redom;[1] kao i knjige The Eucharist: Mystery of Presence, Sacrifice, and Communion (2018) u kojoj istražuje tri svrhe „sakramenta nad sakramentima“: Kristovu istinsku, stvarnu i supstancijalnu prisutnost, njegovu otkupiteljsku žrtvu i euharistiju kao duhovnu hranu po zajedništvu s Njim.

Što nam Feingold nudi u svojoj knjizi Faith Comes from What Is Heard? Što bi uopće bila fundamentalna teologija? Odgovarajući najprije na drugo pitanje, fundamentalnu teologiju možemo definirati kao teološku disciplinu u kojoj teologija, takoreći, promišlja o samoj sebi kao disciplini, o svojoj metodi i utemeljenju teologije u Božjoj objavi koja se prenosi putem Pisma i Predaje (usp. Feingold 2016, Uvod).

Vraćajući se pak na prvo pitanje, možemo reći da nam Feingold nudi jedan vrlo jasan i pristupačan manual iz fundamentalne teologije. Feingoldova knjiga plod je uvjerenja da bi teologija trebala oblikovati kako um tako i srce združujući ih da bi poticali rast u vjeri, nadi i ljubavi (ibid). Također mu je cilj objediniti dogmatsku i biblijsku teologiju, tomističku tradiciju, crkvene oce i suvremeno Učiteljstvo. Kad je o teolozima riječ, Feingold se prvenstveno oslanja na sv. Tomu Akvinskoga, sv. Johna Henryja Newmana, Josepha Ratzingera i sv. Ivana Pavla Drugoga. Dokument crkvenoga Učiteljstva od središnje važnosti za Feingoldov tekst jest Dogmatska konstitucija Drugoga vatikanskoga sabora o Božanskoj objavi Dei Verbum.

Lawrence Feingold u knjizi promišlja o pitanju Objave i vjere kao čovjekova odgovora Božjoj Riječi; o naravi teologije i teološkoj metodi; o prenošenju Objave putem Pisma i Predaje; o crkvenom Učiteljstvu; o nadahnuću i istini Svetoga pisma; o načelima biblijske interpretacije; o povijesnosti evanđeljā; kao i o biblijskoj tipologiji. Pritom se dotiče važnih tema poput razloga vjerodostojnosti, mogućnosti čuda i Isusova samorazumijevanja. Kao što možete primijetiti, velik dio knjige (točnije, polovica) posvećen je Svetomu pismu i njegovoj interpretaciji jer je, kao što stoji u Dei Verbum, proučavanje Svetoga pisma duša teologije (usp. DV §24). S obzirom pak na to koje teme obrađuje, Feingoldova knjiga može nam poslužiti kao izvrstan komentar prvoga odsjeka Katekizma Katoličke Crkve, u kojemu se nastoji odgovoriti na pitanje što znači „vjerovati“ (usp. KKC 26-184).

Neki bi Feingoldovu knjigu mogli ocijeniti kao „igranje na sigurno“ i „ne odveć originalnom i inventivnom“, ali po momu mišljenju upravo je jedna od njezinih najvećih kvaliteta što nudi pouzdan i katoličkom nauku vjeran pregled fundamentalne teologije. Kao što je prošle godine napisao Mislav Šolta preporučujući Ottovu knjigu Fundamentals of Catholic Dogma: „U vremenu u kojemu se nerijetko može čuti sintagma weaponized ambiguity (višesmislenost korištena kao oružje) dašak jasnoće i preciznosti uvijek dobro dođe“. Smatram da nam Feingoldova knjiga nudi taj dašak jasnoće i preciznosti koji nam je potreban u ova naša burna vremena. Nadalje, manuali kao što je ovaj Feingoldov nude tako potreban temelj za daljnje teološko proučavanje objašnjavajući na pristupačan način što su to Objava, teologija (bilo naravna bilo objavljena), apologetika, vjera, razum, dogma, hereza, Predaja, apostolsko nasljedstvo, Učiteljstvo, nezabludivost, razvoj doktrine, nadahnuće, tipologija itd.

Prema tome, utemeljena na stupovima Učiteljstva, Pisma, Predaje i velikih kršćanskih teologa ova nam Feingoldova „sigurna luka“ može pomoći bolje shvatiti temelje vlastite vjere, ali isto tako i u zadaći da uvijek budemo spremni na odgovor svakomu koji od nas zatraži obrazloženje nade koja je u nama.

Luka Ilić

Korištena literatura

  • Lawrence Feingold. 2016. Faith Comes from What Is Heard: An Introduction to Fundamental Theology, (Steubenville, Ohio: Emmaus Academic). Kindle.

[1] Više o tomu u tekstu našega Hrvoje Juke Velika teološka svađa 20. stoljeća: Henri de Lubac, čovjekova svrha i natura pura.

Odgovori