Uvjeren sam da ste se našli u situaciji gdje vas je vaš sugovornik upitao ovakva ili slična pitanja: „Zašto vjeruješ u Boga? Zašto smatraš da uopće postoji? Zašto si kršćanin?“ To je mogao biti netko iz vaše obitelji, prijatelj ili kolega s faksa ili posla. Možda ste se sami našli u nesigurnosti ili sumnji, pa ste se pitali: „Ima li ovo u što vjerujem smisla? Je li istinito? Zašto sam još uvijek kršćanin?“ Odgovoriti na takva i slična pitanja i sumnje zadaća je apologetike. No što je apologetika?
Što je apologetika?
Apologetika je grana kršćanske teologije koja nastoji ponuditi racionalno opravdanje istina kršćanske vjere. Cilj joj je nevjernicima pokazati istinitost kršćanskoga teizma, utvrditi vjernike u njihovoj vjeri te otkriti i istražiti veze između kršćanske doktrine i drugih istina (usp. Craig 2008, Uvod). Obično se dijeli na pozitivnu, negativnu i ofenzivnu apologetiku (usp. Craig 2008, Uvod; Coulter 2011).
Pozitivnoj je apologetici cilj 1) ponuditi argumente i evidenciju u korist teizma neovisno o bilo kakvoj božanskoj objavi te 2) pružiti argumente i evidenciju u prilog kršćanskoga teizma. Klasični su primjer za prvi slučaj argumenti za Božju opstojnost kao što su ontološki, kozmološki, teleološki i moralni argumenti kojima se bavi naravna teologija. U drugomu se pak slučaju nastoji pokazati zašto je baš kršćanski teizam istinit, a evidencija u prilog njegove istinitosti uključuje ispunjena proroštva, samoshvaćanje Isusa iz Nazareta, povijesnu pouzdanost evanđelja, Isusovo uskrsnuće itd.
S druge strane, negativna apologetika ima zadaću odgovoriti na 1) prigovore upućene teizmu općenito poput navodne nekoherentnosti pojma Boga ili problema zla kao i na 2) prigovore kršćanskomu teizmu poput onoga da kršćanstvo navodno uzrokuje nasilje ili prigovore koje postavljaju, primjerice, suvremena biblijska kritika i znanost (usp. Coulter 2011).
Valja napomenuti da bismo, kada govorimo o pozitivnoj i negativnoj apologetici, mogli uvesti treću podgranu svake od njih, a koja bi se ticala specifično katoličanstva. Pozitivna bi se tako apologetika bavila katoličkom evidencijom koja pokazuje zašto je baš u katoličanstvu a ne u nekoj drugoj kršćanskoj tradiciji punina istine, dok bi negativna apologetika uključivala odgovore na prigovore upućene katoličkoj vjeri.
Konačno, ofenzivna apologetika predstavlja opovrgavanje vjerovanja koja su suprotstavljena kršćanstvu. Bavljenje tom vrstom apologetike u duhu je onoga što je sveti Pavao napisao u Drugoj poslanici Korinćanima: „Jer iako živimo u tijelu, ne vojujemo po tijelu. Ta oružje našega vojevanja nije tjelesno, nego božanski snažno za rušenje utvrda. Obaramo mudrovanja i svaku oholost koja se podiže protiv spoznanja Boga i zarobljujemo svaki um na pokornost Kristu“ (2 Kor 10,3-5). Kada se bavimo ofenzivnom apologetikom, ne usredotočujemo se na opovrgavanje specifičnih napada na kršćanstvo, već u tomu slučaju ukazujemo na problematičnost i iracionalnost nekršćanskih sustava vjerovanja kao što su, primjerice, panteizam, deizam i ateizam. Osim toga, stupnjevanje teizam-kršćanstvo-katoličanstvo možemo primijeniti i na ofenzivnu apologetiku tako što ćemo ukazivati na probleme, manjkavosti i nelogičnosti u drugim kršćanskim tradicijama.
Drugi način kako možemo klasificirati apologetiku jest s obzirom na publiku kojoj je usmjerena. U tomu slučaju razlikujemo između 1) eksterne apologetike kojoj je svrha potaknuti promjenu mišljenja kod skeptika i pripraviti put za evanđelje te 2) interne apologetike koja je usmjerena prema kršćanima, a cilj joj osnažiti duhovni život vjernika, ukloniti intelektualne prepreke, pomoći razjasniti probleme i time otkloniti sumnje (usp. Beilby 2011, 1. poglavlje).
Zašto se baviti apologetikom?
Sada kada smo definirali apologetiku, postavlja se pitanje: „Zašto se uopće baviti apologetikom?“ Netko bi mogao apologetiku smatrati bilo nepotrebnom bilo zastarjelom jer je u njegovim očima apologetika previše obrambeno ili pak pretjerano napadački, odnosno svađalački nastrojena. Riječ je, naravno, o lažnoj dilemi zato što postoji treća opcija: kao kršćani pozvani smo drugima objasniti zašto vjerujemo, no to nam je činiti ne agresivno i ljutito, već blago i s poštovanjem jer dobra apologetika uključuje istinovanje u ljubavi (usp. Ef 4,15).
Nakon što smo otklonili to nerazumijevanje, netko bi, čuvši da je apologetika grana kršćanske teologije, mogao pomisliti da je riječ o nečemu što je pridržano isključivo teolozima i (eventualno) filozofima. Tko tako misli taj se grdno vara. Naime, svatko od nas kao kršćanin nije pozvan samo učiniti učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga učeći ih čuvati sve što nam je Krist Gospodin zapovjedio (usp. Mt 28,19-20) nego smo i pozvani ljudima objasniti zašto vjerujemo. Riječima svetoga Petra:
„Gospodin – Krist neka vam bude svet, u srcima vašim, te budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama, ali blago i s poštovanjem, dobre savjesti da oni koji ozloglašuju vaš dobar život u Kristu, upravo onim budu postiđeni za što vas potvaraju“ (1 Pet 3,15-16).
Kršćani tako uz opće poslanje imaju i tzv. apologetsko poslanje. Drugim riječima, obrana vjere sastavni je dio poslanja svakoga vjernika i svaki je kršćanin pozvan to činiti u skladu sa svojim mogućnostima.
No zašto se baviti apologetikom? Kao što sam pokazao u nizu Uvod u apologetiku, postoji barem šest dobrih razloga zašto bismo se trebali baviti apologetikom:
1) Zdrav razum sugerira nam bavljenje apologetikom. Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku obdarivši ga sa sposobnošću da razmišlja, promišlja o svijetu u kojemu živi (usp. Siniscalchi 2016, Uvod). Bog, dakle, od nas očekuje da koristimo svoj razum kako bismo objasnili i obranili svoju katoličku vjeru. Razum nam također pomaže odrediti ono što je istina i opravdati naša vjerovanja, a bez razuma ne postoji opravdanje zašto pristajemo uz jedan a ne uz drugi skup vjerovanja (ibid). I kao što je Sokrat tvrdio da „život bez propitkivanja i istraživanja nije vrijedan življenja“, analogno bismo mogli tvrditi da vjera koja nije propitana nije vrijedna vjerovanja. A budući da Bog nikoga nije stvorio bez uma, za očekivati je da će ljudi imati pitanja kada se suoče s tvrdnjama Crkve (ibid).
2) Vidjeli smo da nam i Sveto pismo nalaže bavljenje tom teološkom disciplinom (usp. 1 Pet 3,15-16; Jd 3). Drugim riječima, trebamo se baviti apologetikom iz poslušnosti Božjoj volji objavljenoj u njegovoj Riječi (usp. Kreeft & Tacelli 2009, 1. poglavlje).
I dok je istina da Biblija ne razvija sustavnu apologetiku, u njoj ipak nailazimo na brojne apologetske motive. Primjerice, starozavjetni proroci izruguju se poganskim idolima pitajući se kako je nešto tako maleno i krhko moglo stvoriti svijet (usp. Iz 44-45) ili se pak pozivaju na opća moralna načela da bi kritizirali nemoralnost poganskih naroda (usp. Amos 1-2). U prvomu slučaju vidimo kako se Izaija poziva na načelo proporcionalne uzročnosti prema kojemu nijedno biće ne može drugomu dati savršenost koju ono samo nema, odnosno učinak ne može biti veći od uzroka (lat. nemo dat quod non habet), a u drugomu se Amos služi argumentima koji se temelje na naravnomu moralnomu zakonu i općim moralnim načelima. Konačno, autor Knjige mudrosti objašnjava da čovjek može spoznati Božju opstojnost polazeći od ljepote i uređenosti svijeta (usp. Mudr 13,1-9).
Potonje mišljenje dijeli i sveti Pavao koji smatra da je Boga moguće spoznati bilo na temelju njegovih učinaka u svijetu (usp. Rim 1,19-20) bilo po savjesti (Rim 2,12-16). Osim navedenih primjera, Novi zavjet donosi nam brojne situacije u kojima se kako sâm Gospodin tako i apostoli služe argumentima i pozivaju na evidenciju kako bi pokazali istinitost svojih tvrdnji (usp. Lk 24,25-27; Iv 14,11; Dj 2,17-36; 17,2-4.17-31; 18,4; 19,8).
3) Vjerna Pismu i Predaji, Katolička Crkva poziva nas na obranu evanđelja. I Prvi i Drugi vatikanski sabor afirmiraju da Boga možemo spoznati naravnim svjetlom razuma iz stvorenja (usp. Dei filius §2; Dei verbum §3).
Prvi vatikanski sabor daje čvrst temelj za klasični apologetski pristup koji počinje argumentima za Božju opstojnost, prelazeći potom na kršćansku evidenciju poput vjerodostojnosti novozavjetnih spisa, samoshvaćanja Isusa iz Nazareta i njegova uskrsnuća, da bi se na kraju pokazalo kako je Katolička Crkva najbolji izražaj kršćanstva. Pritom se inzistira na tomu da vjera ne ovisi o našim argumentima, nego se temelji na autoritetu samoga Boga, koji se ne može prevariti niti može varati (usp. Dei filius §3). Saborski oci tako smatraju da je vjera slobodna i nadnaravna, Božje djelo i dar.
Mogao bi netko ovdje prigovoriti da su tvrdnje (1) Božja je opstojnost spoznatljiva svjetlom naravnoga razuma i (2) vjera ne ovisi o argumentima, nego je slobodna i nadnaravna u svojevrsnom neskladu. Zašto Crkva uopće poziva na apologetiku ako je (2) istinito? Ne čine li se u tomu slučaju svi razlozi koje navodim izlišnima, a cijeli projekt apologetike u konačnici besmislenim? Odgovor je niječan. Prvo, kao što sami oci napominju:
„Kako poslušnost naše vjere ne bi bila manje u skladu s razumom (usp. Rim 12,1), Bog je htio s unutarnjom pomoći Duha Svetoga povezati vanjske dokaze svoje objave, to jest Božja djela, u prvom redu čudesa i proroštva, koja su, budući da obilno ukazuju na Božju svemogućnost i beskrajno znanje, najsigurniji znakovi božanske objave, prilagođeni shvaćanju sviju“ (ibid).
Biskupi tomu prilažu sljedeći kanon: „Tko kaže da božanska objava ne može biti vjerodostojna po vanjskim znakovima, te da zbog toga ljudi moraju biti pokrenuti k vjeri samo unutarnjim privatnim iskustvom ili nadahnućem svakoga: neka bude kažnjen anatemom“ (ibid, kan. 3).
Drugo, apologetika može pomoći osobi prihvatiti dar nadnaravne vjere tako što uklanja zabune i intelektualne prigovore koje bi mogla imati ili pak omogućuje osobi koja je svjetlom naravnoga razuma spoznala Božju opstojnost lakše prihvatiti dar vjere o stvarima koje naravnim razumom ne bi mogla znati.
Protivno pak popularnomu mitu, Drugi vatikanski sabor nije odbacio apologetiku, već je potvrdio njezinu vrijednost i korisnost ističući pritom potrebu upoznavanja stanja suvremenoga čovjeka da bismo mu na što djelotvorniji način navijestili evanđeosku poruku.
4) Apologetika nam osim toga pomaže u inkulturaciji evanđelja. Budući da se evanđelje ne sluša u izolaciji, nego u kontekstu kulture u kojoj smo se rodili i odrasli, apologetika nam pomaže u oblikovanju kulturnoga ozračja koje će omogućiti da ljudi spremnije prihvate evanđelje (usp. Craig 2008, Uvod; Craig 2010, 1. poglavlje; Siniscalchi 2016, Uvod).
Međutim, je li klasična apologetika dovoljna za preobrazbu kulture? Naime, klasični pristup gradi na činjenici postojanja objektivne istine i dobra da bi pokazao postojanje Apsoluta koji je njihov temelj. Ipak, svjedoci smo da su za suvremenoga čovjeka istina i dobro prenapadni i isključivi te iz tog razloga gaji sumnjičavost spram njih. No usprkos svim onim otrcanim floskulama o ljepoti, izgleda da je suvremeni čovjek u slučaju lijepoga manje skeptičan. Ruski književnik Aleksandr Solženjicin objašnjava:
„Možda staro trojstvo Istine, Dobrote i Ljepote nije jednostavno dekorativna i zastarjela formula kao što nam se činilo u danima naše samouvjerene materijalističke mladosti. Ako vrhovi ovih triju stabala konvergiraju, kao što su smatrali mislioci, i ako su prenapadne i preizravne mladice Istine i Dobrote zgnječene, odsječene ili im se ne dopušta rasti, onda će se možda hirovite, nepredvidljive i uvijek iznenađujuće mladice Ljepote probiti i uzdići do istoga mjesta, ispunjavajući tako zadaću sva tri“ (Solženjicin 1970).
Ne samo da nas svojom snagom kojom zrači iz prirode, umjetničkih djela, svetosti i liturgije ljepota privlači te nas može dovesti k Bogu koji je njezin izvor i temelj nego i u tandemu s Istinom i Dobrom pomaže preobraziti kulturu. Prema tome, apologetika koja je utemeljena na „staromu trojstvu“ pomaže nam kako bismo modernomu čovjeku pokazali da je kršćanstvo lijepo, smisleno, dobro, racionalno i istinito.
5) Nadalje, apologetika na razne načine pomaže utvrditi vjernika u njegovoj vjeri. Osim što nam pomaže produbiti naš duhovni život, znati zašto vjerujemo i u što vjerujemo učinit će nas samopouzdanijima u dijeljenju svoje vjere s drugima (usp. Craig 2010, 1. poglavlje). K tomu, apologetika nam može pomoći ne izgubiti vjeru u vremenima nesigurnosti i sumnje te prevladati površnost i steći dublje razumijevanje kršćanskih istina i svijeta oko nas. Holly Ordway objašnjava:
„[Apologetika] pomaže kršćanima osnažiti i produbiti njihov vlastiti duhovni život, pokazujući im kako se sva crkvena učenja uklapaju u duboko smislenu cjelinu; omogućuje ljudima prepoznati herezu i odbaciti ju prije nego što učini štetu (a naša moderna kultura promiče herezu u brojnim suptilnim oblicima!); pruža temelj za potpunije razumijevanje Pisama i kršćanske doktrine, a time i dobivanje više duhovne i intelektualne hrane iz propovijedanja, poučavanja i duhovnoga štiva. I, naravno, apologetika kršćanima pomaže drugima govoriti o vjeri s većim pouzdanjem i djelotvornošću, a time i ojačati vjeru obitelji i prijatelja kao i pomoći nevjernicima susresti Našega Gospodina“ (Ordway 2017, 1. poglavlje).
Na drugomu mjestu Ordway objašnjava da nam je kao kršćanima potrebno obraćenje, svakodnevno ponovno orijentiranje prema Kristu, obnova i produbljivanje našega predanja, rast u znanju i ljubavi prema Bogu. „Salijeću nas konkurentske tvrdnje za odanost našega srca i uma; stalno nas se kuša, ometa i zbunjuje; trebamo se hraniti i jačati um, srce i volju“ (ibid, Uvod). U toj nam zadaći od velike pomoći može biti upravo apologetika.
6) Konačno, apologetika je vrijedna i vjerna službenica u evangelizaciji. I dok apologetika krči put za vjeru u Krista kao što Ivan Krstitelj pripravlja put za Isusov dolazak, evangelizacija poziva ljude da odgovore na evanđelje. Riječima Alistera McGratha: „apologetika cilja osigurati pristanak, a evangelizacija predanje“ (McGrath 2012, 1. poglavlje).
Protivno pak popularnomu mitu da „nitko ne dolazi Kristu putem argumenata, nego po Duhu Svetomu!“, nemali je broj onih koje je Duh Sveti doveo Kristu upravo po argumentima. Tako umjesto lažne dileme „ili Duh Sveti ili argumenti“ vrijedi da Duh Sveti koristi osobe koje se služe dobrim argumentima u obrani evanđelja.
Nadalje, premda je istina da apologetika nije dovoljna za obraćenje jer je potonje djelo Duha Svetoga, nemali je broj situacija u kojoj je apologetika nužna. Ne samo da argumenti za Boga i kršćanstvo očituju smislenost i racionalnost kršćanstva već apologetika može i ukloniti intelektualne prepreke prihvaćanju kršćanstva bilo da je riječ o naivnim koncepcijama kršćanstva i „strašilima“ bilo da je riječ o ozbiljnijim problemima s kojima se osoba može susresti poput onoga patnje i zla u svijetu.
Naposljetku, makar broj onih koji pozitivno reagiraju na argumente bio relativno malen, ne samo da je apologetska priprava za tu manjinu vrijedna truda jer su svi ljudi dragocjeni Kristu nego je i riječ o ljudima koji igraju važnu ulogu u preobrazbi naše današnje kulture i u širenju kraljevstva Božjega.
Odakle početi?
Nakon što sam izložio razloge za bavljenje apologetikom, možda se pitate: „Dobro, postalo mi je jasno da bih se trebao baviti apologetikom, ali odakle početi?“ Pitanje je odgovarajućega početka važno jer, kao što Akvinac zajedno s Aristotelom primjećuje, „mala zabluda na početku biva velika na kraju“ (Toma Akvinski 2005, 127). Drugim riječima, pitamo se: „Što bi bila odgovarajuća odskočna daska u apologetiku?“
Poznavanje osnova katoličke vjere
Da bismo postali dobri i djelotvorni apologeti, ne samo da trebamo njegovati kulturu čitanja Svetoga pisma nego trebamo i proučavati Katekizam Katoličke Crkve kako bismo se upoznali s temeljima katoličke vjere. Iako ćemo se itekako okoristiti čitanjem drugih djela kao što su Denzinger i Zakonik kanonskoga prava ili pak djelima iz dogmatske teologije kao što je Ottovo Fundamentals of Catholic Dogma, već ćemo proučavanjem Pisma i Katekizma steći dobro poznavanje katoličkoga morala i nauka koje je potrebno za bavljenje apologetikom.
Odskočna daska u apologetiku
No osim poznavanja osnova katoličke vjere, treba nam netko tko će nam primjerom pokazati kako se baviti apologetikom. Iz tog bih razloga preporučio apologetski trojac koji nas na prikladan način može uvesti u apologetiku. Riječ je o Peteru Kreeftu, Williamu Laneu Craigu i Edwardu Feseru.[1]
Peter Kreeft
Kada je o apologetici riječ, dobro bi mjesto za početak mogao biti američki katolički filozof Peter Kreeft. Autor je više od 100 knjiga od kojih su za nas najzanimljivija dva djela: Fundamentals of the Faith: Essays in Christian Apologetics (1988) i Handbook of Catholic Apologetics: Reasoned Answers to Questions of Faith (2009). Potonje je djelo napisao u suradnji s američkim isusovcem Ronaldom Tacellijem. Knjiga predstavlja svojevrsnu apologetsku Sumu koja kategorizira i sažima glavne argumente u prilog temeljnih kršćanskih istina, a obrađuje i specifične katoličke doktrine koje su predmet spora između katolika i protestanata.
Kreeftova su djela i predavanja jasna, zanimljiva i pristupačna, a dobar dio njih možete pronaći na njegovoj internetskoj stranici. Kreeftovi tekstovi poput Twenty Arguments for God’s Existence i Evidence for the Resurrection of Christ, koji su izvadci iz ranije spomenute knjige Handbook of Catholic Apologetics, reprezentativni su primjeri njegova apologetskoga stila. Kreeftova me apologetika podsjeća na C. S. Lewisovu koji je svojim djelima poput Kršćanstvo nije iluzija (eng. Mere Christianity) apologetiku učinio pristupačnom široj publici.
William Lane Craig
Međutim, najbolja odskočna daska u apologetiku po momu su sudu, i ne samo momu, tekstovi, predavanja i debate američkoga protestantskoga filozofa, teologa i apologeta Williama Lanea Craiga kojega je 2016. godine stranica TheBestSchools.org proglasila jednim od pedeset najutjecajnijih živućih filozofa. Moj se put prema dubljemu shvaćanju kršćanstva i, pomalo ironično, povratka u Katoličku Crkvu ostvario dijelom po njegovim radovima.
Kao što je primijetio naš Rochejaquelein, osim što je vrlo dobar filozof, William Lane Craig sjajan je predavač koji je u svojim izlaganjima „jasan, precizan, sustavan, s neobičnom vještinom da, ovisno o publici, prilagodi izlaganje na taj način da bude dovoljno razumljivo i zanimljivo, a opet sa što manje žrtvovanja jasnoće, preciznosti i sustavnosti“.
Ipak, možda vam William Lane Craig nije poznat. U tomu slučaju ne bi škodilo upoznati se s njegovom mišlju. Iz tog bih razloga preporučio Craigovo gostovanje kod američkoga političkoga komentatora Bena Shapira. Na njegovoj pak stranici Reasonable Faith kao i na njegovu Youtube kanalu možete pronaći brojne njegove akademske radove, popularne tekstove, predavanja i debate s poznatim filozofima, znanstvenicima, povjesničarima i drugima. Posebno bih istaknuo niz 5-minutnih videa u kojima obrađuje argumente za Božju opstojnost, logičku i probabilističku verziju problema zla, pitanje smisla života, Isusovo samorazumijevanje, njegovo uskrsnuće (i ovdje) te kršćanski partikularizam (također ovdje).
Ako ste imalo upoznati s Craigom, onda znate da je popularnost stekao zahvaljujući svojim debatama s poznatim ateistima i agnosticima. No nisu sve njegove debate prikladne za početnike. Dobro je početi s gledanjem njegove prve debate s engleskim kemičarom Peterom Atkinsom o Božjoj opstojnosti koju je moderirao William F. Buckley Jr. ili njihove druge debate u Manchesteru. Pažnje vrijedne Craigove su dvije debate s pokojnim ateističkim znanstvenikom Victorom Stengerom (i ovdje), a preporučio bih također gledanje Craigove debate s Christopherom Hitchensom, pokojnim novinarom koji je poznat kao pripadnik takozvanoga novoga ateizma. Naravno, tu su i brojne druge debate i dijalozi koje možete pronaći na sljedećoj poveznici (ili pak ovdje).
Naposljetku, ako vas zanimaju njegove knjige, od brojnih apologetskih djela koje je napisao i uredio preporučio bih dva: Reasonable Faith: Christian Truth and Apologetics (2008) i On Guard: Defending Your Faith with Reason and Precision (2010). Spomenute knjige nude detaljna a opet pristupačna izlaganja o smislu života, argumentima za Božju opstojnost, čudima, Isusovu samorazumijevanju kao i o evidenciji za Isusovo uskrsnuće.
Edward Feser
Treće ime koje bih vam preporučio jest američki katolički filozof Edward Feser, miljenik našega uredništva. I dok vjerujem da je većini naših čitatelja Feser itekako poznat, za vas koji niste upoznati s njim preporučio bih gledanje njegova gostovanja kod Bena Shapira kako biste stekli uvid u njegov način razmišljanja. Nadalje, uputio bih vas na njegov blog na kojemu obrađuje razne filozofske i teološke teme koje su značajne za apologetiku, među kojima i pitanje Božje opstojnosti i njegove naravi. Feser je k tomu napisao i uredio dvanaest knjiga od kojih su za apologetiku i naravnu teologiju najrelevantnije The Last Superstition: A Refutation of the New Atheism (2008), Aquinas: A Beginner’s Guide (2009) i Five Proofs of the Existence of God (2017).
The Last Superstition bavi se, kao što naslov sugerira, „posljednjim praznovjerjem“, odnosno (novo)ateizmom. Edward Feser razotkriva mane u scijentističkomu, naturalističkomu i mehanicističkomu pogledu na svijet koji njeguju (novo)ateisti. Kao što sam napisao na drugomu mjestu, to posljednje praznovjerje, „niječući svrhovitost kao inherentnu sastavnicu fizičke stvarnosti, dovodi do apsurdnih (i čarobnih) vjerovanja poput da je svijet mogao nastati ni iz čega bez uzroka ili da je ljudska racionalnost, štoviše sam ljudski um iluzoran“.
Feserova pak druga knjiga Aquinas: A Beginner’s Guide predstavlja izvrstan suvremeni pregled Akvinčeve misli: osim što u dijalogu s analitičkom filozofijom izlaže i brani temeljne filozofske postavke Anđeoskoga naučitelja, ujedno pokazuje i aktualnost Tominih pet putova (quinque viae).
Konačno, Five Proofs of the Existence of God, djelo koje smo vam također imali prilike preporučiti, obrađuje pet argumenata za Božju opstojnost koje ne bismo trebali brkati s Akvinčevih pet putova. Feser brani sljedeće argumente: 1) aristotelovski (na temelju stvarnosti promjene); 2) neoplatonički (na temelju kompozicije stvari); 3) augustinovski (na temelju realizma po pitanju univerzalija); 4) tomistički (na temelju stvarne razlike između esencije i egzistencije); i, konačno, 5) racionalistički argument (na temelju načela dovoljnoga razloga). Feser osim toga obrađuje ključne božanske atribute kao što su Božja jednost, njegova jednostavnost, vječnost, svemoć, njegovo sveznanje, njegova savršena dobrota itd. K tomu, Feser nudi i odgovore na glavne prigovore upućene protiv naravne teologije kao što su „jedan Bog dalje“, „ako sve što postoji ima uzrok, što je uzrokovalo Boga“, „Bog zakrpa“, problem zla i patnje te Božja skrivenost.[2]
Najbolja apologetika
Definiravši apologetiku, razjasnivši zašto se baviti njome i objasnivši što bi bila najbolja odskočna daska u apologetiku, vjerujem da bi za kraj valjalo odgovoriti na pitanje: „U čemu se sastoji najbolja apologetika?“
Na drugomu sam mjestu objasnio da postoje određene opasnosti ili „apologetski grijesi“ kojih se trebamo čuvati kada se bavimo apologetikom. Primjerice, možemo upasti u apologetsku preuzetnost koja se očituje u nastojanju da dokažemo sve članke vjere ili pak u mišljenju kako će osoba nužno postati kršćaninom nakon što čuje naše apologetsko izlaganje. K tomu, postoji opasnost da smatramo kako je cilj apologetike pobjeda u raspravi a ne spasenje duša. Konačno, apologet se treba čuvati napasti oholosti zbog koje može precijeniti svoje mogućnosti, a koja se može očitovati u hvalisavu stavu: „Pogledaj koliko sam samo ljudi obratio! Pogledaj u koliko sam rasprava pobijedio!“ S druge pak strane, tu su i dobre navike koje bismo trebali usvajati i njegovati poput redovite molitve i trajnoga studija koji su izuzetno važni kako bismo postali vjerni i djelotvorni branitelji evanđelja.
Međutim, ključni sastojak koji nikako ne smije izostati u našemu apologetskomu djelovanju jest ljubav. Kao što Nikolina Nakić objašnjava: „Najbolji argument u prilog Kristu je ljubav. Ljubav kakvu čovjek ni dan-danas ne može pojmiti, a kamoli je sam izmisliti.“ Ta je misao odjek one Pape emeritusa Benedikta XVI. koji ističe da je „najbolja obrana Boga i čovjeka upravo … u ljubavi“ (Deus caritas est §30). To stajalište dijeli i William Lane Craig.
Naime, nakon što je u svojoj knjizi Reasonable Faith ispitao „mnoge argumente u prilog kršćanske vjere“ (Craig 2008, Zaključak), Craig objašnjava da je naša ljubav znak svim ljudima da smo Kristovi učenici (Iv 13,35), pa i više od toga, „naša su ljubav i jedinstvo živi dokaz svijetu da je Bog Otac poslao svoga Sina Isusa Krista i da Otac ljubi ljude kao što ljubi Isusa“ (Craig 2008, Zaključak). A kada ljudi vide našu ljubav jednih prema drugima i naše jedinstvo po ljubavi, „bit će privučeni Kristu i odgovorit će na evanđeosku ponudu spasenja“, objašnjava Craig i zaključuje: „Obično će ono tko jesi radije nego što govoriš nevjernika dovesti Kristu“ (ibid).
Mogu tako imati najbolje argumente na svijetu, vrsne retoričke vještine, sjajno poznavanje nauka Katoličke Crkve i tko zna što već ne, ali ako ljubavi ne bih imao – ništa sam! Kao što sam već naznačio, trebamo imati na umu da svrha naših napora i studija nije pobjeđivati u raspravama služeći se svojom dovitljivošću i pameti, a niti bi cilj našega apologetskoga angažmana trebali biti pumpanje ega i stjecanje slave, nego obrana evanđelja i spas kako vlastite duše tako i duša drugih ljudi. Uzalud mi je tako pobijediti u tisuće debata ako se apologetikom ne bavim iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu.
Prema tome, najbolja je apologetika naš život: nije važno samo ono što govorimo već i kako se ponašamo i djelujemo u svojemu razgovoru i ophođenju s drugima. Drugim riječima, najbolja apologetika život je življen u ljubavi.
Luka Ilić
Korištena literatura
a) Toma Akvinski. 2005. Izabrano djelo, 2. izdanje (Zagreb: Nakladni zavod Globus).
b) James K. Beilby. 2011. Thinking About Christian Apologetics: What It Is and Why We Do It (Downers Grove, IL: InterVarsity Press). Kindle.
c) Mark Brumley. The Seven Deadly Sins of Apologetics: Avoiding Common Pitfalls When Explaining and Defending the Faith (San Diego: Catholic Answers). Kindle.
d) Paul Coulter. 2011. „An Introduction to Christian Apologetics“. org. URL: https://www.bethinking.org/apologetics/an-introduction-to-christian-apologetics Pristupljeno: 10. ožujka 2020.
e) William Lane Craig. 2010. On Guard: Defending Your Faith with Reason and Precision (Colorado Springs, CO: David C. Cook). Kindle.
f) William Lane Craig. 2008. Reasonable Faith: Christian Truth and Apologetics (Wheaton, Illinois: Crossway). Kindle.
g) Avery Dulles. 2005. A History of Apologetics(San Francisco: Ignatius Press). Kindle.
h) Peter Kreeft & Ronald Tacelli. 2009. Handbook of Catholic Apologetics: Reasoned Answers to Questions of Faith (San Francisco: Ignatius). Kindle.
i) Alister McGrath. 2012. Mere Apologetics(Grand Rapids, Michigan: Baker Books). Kindle.
j) Holly Ordway. 2017. Apologetics and the Christian Imagination: An Integrated Approach to Defending the Faith (Steubenville, Ohio: Emmaus Road Publishing). Kindle.
k) Glenn B. Siniscalchi. 2016. Retrieving Apologetics (Eugene, Oregon: Pickwick Publications). Kindle.
l) Aleksandar Solženjicin. 1970. „Nobel Lecture“. The Aleksandr Solzhenitsyn Center. URL: https://www.solzhenitsyncenter.org/nobel-lecture Pristupljeno: 10. ožujka 2020.
[1] Naravno, predloženi trojac nije jedina moguća odskočna daska u apologetiku i smatrati to bilo bi smiješno. Dijelom je moj odabir posljedica osobne preferencije zato što su Kreeft, Craig i Feser – svatko na svoj način – odigrali važnu ulogu na momu životnomu putu. Ipak, moj izbor nije arbitraran jer djela navedenih autora i način na koji izlažu svoja razmišljanja predstavljaju prikladan i jasan uvod u apologetiku. Iako se u ovomu tekstu zadržavam samo na spomenutom trojcu, postoje brojni drugi autori koji su vrijedni vaše pažnje. Zainteresirane bih čitatelje uputio na tekst Uvod u apologetiku VII: Odakle početi? gdje posvećujem pažnju i drugim apologetima poput C. S. Lewisa, G. K. Chestertona, Alvina Plantinge, Alistera McGratha, biskupa Roberta Barrona, Scotta Hahna i Holly Ordway koji mogu biti od velike koristi na vašemu apologetskomu putovanju.
[2] Odgovore na neke od ovih prigovora možete pronaći i na našoj stranici u tekstovima “Jedan bog dalje” ili jedno neshvaćanje više? i Metafizičko čudovište zvano “Sve što postoji ima uzrok”.