Među zapadnjačkim konzervativcima sve češće nailazimo na jedan čudan fenomen. Naime, sve više tzv. „konzervativaca” drži stavove koji su u potpunoj suprotnosti s klasičnim shvaćanjem konzervativizma. Možemo zamisliti Filipa koji je konzervativac u zapadnjačkome smislu. Filip bi se, primjerice, mogao oštro protiviti korištenju preferiranih rodnih zamjenica, ali zato neće imati ništa protiv toga govoriti o „suprugu” gospodina X ili pak neće izustiti ni riječ kritike kada sodomitski parovi kupuju djecu od surogat-majki. Nadalje, Filip bi mogao podržavati „pravo” žene na ubijanje vlastitoga djeteta (ili bi mogao uzeti tzv. „alibansku” taktiku, odnosno tvrditi da je osobno protiv pobačaja, ali ne i za njegovu zakonsku zabranu) te bi i dalje u očima nemaloga broja bio „konzervativac” pod uvjetom da je za čuvanje vanjskih granica države. Konačno, Filip, koji čak može živjeti u poliamornoj zajednici te promicati normalizaciju i legalizaciju iste, mogao bi i dalje biti konzervativac ako bi podržavao odgovarajuću fiskalnu politiku.
Tko god ovo čita mogao bi se pitati: „Kakve veze gore navedene grozote imaju s konzervativizmom?” Odgovor je, naravno, nikakve. Tu uopće nije riječ o konzervativizmu (osim možda u određenim točkama i to akcidentalno), već je, kao što ćemo vidjeti kasnije u tekstu, zapravo jedan oblik liberalizma/progresivizma.
Metafizika konzervativizma
Ipak, kako ne bismo trčali pred rudo, potrebno je pitati se: „Kako je uopće moguće da se ljudi koji drže stavove suprotne tradicionalnomu shvaćanju konzervativizma nazivaju konzervativcima? K tomu, da bi konzervativac bio konzervativac, uz koju vrstu konzervativizma treba pristati?”
Smatram da nam odgovor na ta pitanja može ponuditi tekst Edwarda Fesera Metafizika konzervativizma. Vjerujem da je našemu čitateljstvu ovaj tekst itekako poznat, ali možda su neki među njima, kada su prije nekoliko godina vidjeli ovaj naslov, pomislili da to ipak nije nešto za njih jer im se u tome trenutku činilo da se time čini složenim stvar koja bi trebala biti relativno lako razumljiva. Netko bi tako mogao reći: „Što će nam uopće metafizika i promišljanja o njoj? Takve su stvari manje važne jer se konzervativizam u svojoj biti tiče brige o tradiciji, obrane suvereniteta države i odgovarajuće fiskalne politike.“
No kao što Edward Feser napominje, „ne postoji osoba koja je dogmatičnije vezana uz metafiziku od čovjeka koji niječe da je posjeduje“. Tako tobožnji konzervativac koji zanemaruje metafizička pitanja (a posljedično i fundamentalna moralna pitanja) i koji tvrdi da ga takvo što ne zanima, u pravilu preuzima metafiziku suprotne strane te se pokazuje kao „liberal/progresivac s retardacijom”. Drugim riječima, ne postoji „nemetafizički konzervativizam”, već s jedne strane konzervativizam koji se temelji na klasičnome realizmu po pitanju univerzalija, a s druge konzervativizam koji se temelji na nominalizmu/konceptualizmu. Ako se pak konzervativizam ne temelji na klasičnome realizmu, nego na nominalizmu/konceptualizmu, on postaje „antirealistički”, odnosno „redukcionistički konzervativizam” koji u konačnici dovodi do istih posljedica i zaključaka kao i liberalizam/progresivizam, s jedinom važnom razlikom da mu treba nešto duže vremena da do toga dođe (više o ovome u Feserovu tekstu).
Biti „liberal/progresivac s retardacijom”
U tome slučaju očuvanje tradicije i vrjednota, koje antirealistički konzervativci navodno njeguju, gubi svaki smisao i svrhu. Tȁ što konzervativca čini onime „koji čuva“ (lat. conservativus), odnosno koje to vrjednote taj konzervativac želi obraniti i njegovati? Prije bih rekao da takav konzervativac brani stečevine i vrijednosti liberalizma/progresivizma, a ne one konzervativizma. Prihvati li osoba „antirealistički konzervativizam“, obrana tradicije i vrjednota koje su ljudi stoljećima i tisućljećima držali i prema kojima su ravnali svoj privatni i društveni život gubi svoj smisao i svrhu te se temelji isključivo na osjećajima, odnosno sviđanju te tradicije i s njom povezanih vrjednota, a ne na njihovoj istinitosti. Pokazuje se tako da ako nečiji konzervativizam nije utemeljen u klasičnome realizmu – prema kojemu je fundamentalna metafizička struktura svijeta nužna i nepromjenjiva, jednako kao i ljudska narav – taj će se konzervativizam ubrzo pretvoriti u usporenu inačicu liberalizma/progresivizma.
Imamo li to na umu, ranije spomenuti fenomen „konzervativaca“ koji su za abecedna prava, pravo na pobačaj i legalizaciju seksualnih perverzija više nije toliko čudan. Neće nas onda toliko iznenaditi da bi mogli postojati „konzervativci“ poput Filipa koji bi bez većih problema tvrdili da postoje imaginarni (i u sebi protuslovni) entiteti poput „istospolnoga braka“ ili „trećega spola“. Neće nas začuditi kada bismo čuli Filipa kako zastupa da bismo muškarce i žene koji su si umislili da su žene, muškarci ili nešto treće trebali podržati u njihovoj odluci i čak ih smatrati istinskim ženama, muškarcima ili tim nečim trećim (vidi također ovdje i ovdje), da je pobačaj zdravstvena skrb i pravo (vidi također ovdje i ovdje) ili pak da je sasvim u redu podržavati pornografiju i ozakoniti seksualne perverzije svih vrsta. Za te su „konzervativce” navedene stečevine liberalizma/progresivizma postale dio tradicije koju trebaju njegovati i čuvati. Kod takvih je osoba konzervativizam potpuno izgubio sadržaj, prazan je to pojam, a kao što smo ranije naznačili, jedino što takav konzervativizam razlikuje od liberalizma/progresivizma jest da do istih zaključaka dolazi nešto sporije od svoga velikog brata. Drugim riječima, ti su „konzervativci” (ako već ne imenom, onda barem u praksi) „liberali/progresivci s retardacijom”.
Kako biti ognjištar?
Iz navedenih razloga pitam se: „Je li uopće prikladno i korisno nastaviti označavati se kao konzervativac?“ Ako biti konzervativac znači biti u istome košu kao i HDZ, MOST ili pak njemački CDU, nije li pojam „konzervativizam“ u tome slučaju toliko širok da više ne znači ništa ili je u najmanju ruku beskoristan u relevantnome smislu? Što bi u tome slučaju uopće značilo biti konzervativac?
Neki bi se mogli odlučiti na to da povrate pojam „konzervativizam“. Drugi bi mogli tražiti utočište u nekome drugom pojmu. Recimo, osobno sam sklon oznaci „ognjištarstvo“. No neovisno o tome inzistirali vi na pojmu „konzervativizam“ i njegovoj ispravnoj upotrebi ili pak na korištenju nekoga drugog pojma, važno je znati što je to što njegujemo, branimo i promičemo.
Na tragu Feserova razmišljanja možemo reći da je ognjištarstvo (ili konzervativizam, ako vam je tako draže) daleko više od ovih ili onih političkih izbora, ma koliko god oni bili važni. Nadalje, ognjištarstvo daleko je više od pitanja uz koju ćemo ekonomsku politiku pristati, ma koliko god to bilo važno. Radije, biti ognjištar znači ne biti uskogrudan i redukcionistički nastrojen u svome shvaćanju stvarnosti, nego usmjeriti svoj pogled na čitavu zbilju u njezinoj istinitosti, dobroti i ljepoti. Biti ognjištar znači prihvatiti klasični realizam, a odbaciti konceptualizam/nominalizam jer potonje, uz to što je riječ o neistini, u konačnici dovodi do liberalizma/progresivizma premda nešto sporije. Radije nego da u svakoj generaciji smišlja nove svjetonazorske bajke, ognjištar zna da je fundamentalna metafizička struktura svijeta nužna i nepromjenjiva, jednako kao i ljudska narav. Nadalje, biti ognjištar znači promatrati i uzimati u obzir čitavoga čovjeka jer se ne borimo samo za čovjekov um već i za njegovo srce i maštu. Biti ognjištar znači boriti se ne samo za uspostavu ispravnoga političkog reda već i stremiti obnovi kulture i društva. Pritom će ognjištar imati na umu da je ta obnova kulture i društva nemoguća bez dokolice i njegovanja kontemplativnoga stava te čuđenja i divljenja spram činjenice postojanja kako nas samih tako i svijeta oko nas, što će pak kulminirati stavom zahvalnosti prema Izvoru i Uviru svega stvorenoga – Trojedinome Bogu. Konačno, biti ognjištar znači njegovati odgovarajuće vrline koje uključuju ljubav i dužnosti prema Bogu, bližnjima i domovini. Pritom bi osnova našega ognjištarstva trebala biti sinteza biblijske vjere i grčke filozofije koja je zajedno s rimskim nasljedstvom stvorila Europu i, koliko god to mnogi htjeli zanijekati, ostaje njezin temelj.
Ukratko, biti ognjištar znači boriti se kako za spas čovjekove duše tako i za spas duše kulture, društva, uvijek svjesni da nismo i nikada nećemo moći biti mi izvor toga spasenja, nego da to može biti samo Riječ koja je tijelom postala, Ljubav koja je za nas razapeta i Svjetlo koje rasvjetljava tamu.
Luka Ilić
Sve ima svoje zašto. Taj, nazovimo ga američki, tip konzervativizma, postaje sve prisutniji i popularniji zato što ovaj religijski (u tonu ovog članka, pravovjerni) konzervativizam gubi na snazi/popularnosti. Primjer je Donald Trump, prije pedesetak godina sama činjenica da je rastavljen bi ga u startu diskvalificirala. Sad može psovati uživo na televiziji i pobijediti na izborima. Religioznost u Americi i zapadnoj Europi je opala, struktura glasačkog tijela se promijenila, te se i konzervativizam – prilagodio vremenu! Jer ono što se ne prilagođava, propada. Možda ne kao ideja, ali u političkom smislu svakako.
Čemu izmišljati nova imena kad postoji termin “Protofašizam” koji sasvim lijepo opisuje vašu političku viziju konzervativizma. Unazad par godina lijepo sam govorio da sam ja konzervativac, a da ste vi talibani, ali evo, treba vam Feser to reći kako bi povjerovali. 😊
Konzervativci jesu progresivci s retardacijom. Retardacija znači usporenost.
Konzervativci su dakle sporiji progresivci. Sam termin je otrovan i treba ga napustiti i uzeti naziv tradicionalist, ognjištar ili reakcionar.
HDZ, CDU i ostale proabortus, LGBT+ stranke su konzervativne. Bježi od njih
Pa da, u pravu si. Tradicionalist ima značenje različito od konzervativac i bliže je onome što autori ovog portala nazivaju konzervativizmom. Međutim nije ni to to. Naime, nikako mi se ne čini da propovijedaju nekakve izvorne tradicionalne vrijednosti našeg društva, već zastupaju nekakav novokomponirani miks ideologija po principu musake: red katoličke vjere, red hrvatske tradicije, red homofobije, red kolektivizma i slično. Obzirom da se radi o izvornom hrvatskom proizvodu, možda je najbolji naziv “ognjištar”.
To je iz razloga što mi se čini da je svjetonazor kojeg dijele autori na ovom portalu i kojeg nazivaju “konzervativizmom” može posve precizno opisati riječima kršćanski fundamentalist, podvrsta katolički, podskupina hrvatski pa ne znam zašto bi onda njihov svjetonazor nazivali konzervativizmom ili tradicionalizmom kad defakto ni to nije.
Problem nastaje kad se ta ideološka musaka spusti na nivo seoskog župnika koju on onda obogati akcentom na “blut und boden” nacionalizam. Zato sam spomenuo protofašizam.
Ako si dobio dojam da su autori ovog portala bilo kakvi blut und boden ili bilo kakvi nacionalisti ili bilo kakvi protofašisti onda možda ne čitamo iste tekstove.
Da, pojam konzervativizam je doslovno liberalizam s retardacijom. Retardacija znači usporenost.
Zato taj pojam treba napustiti čim prije, jer autori ovog portala nisu za liberalizam niti za retardaciju. Greškom se nazivaju konzervativcima.
Ostalo ne razumijem što pišeš, kršćanski fundamentalizam čitam kao protestantizam pa mi je nejasno.
Autor ovog portala je bliži s Robertom Sarahon, crnim afričkim biskupom tradicionalistom, pa ne znam kakve veze američki protestanti ili hrvatski krivovjerci imaju veze i sa čime pa bih rekao da si krivo skužio podskupine i podvrste.