Svijet Međuzemlja mnogi su ljudi u novije vrijeme imali prilike upoznati zahvaljujući filmskih i televizijskim adaptacijama Tolkienovih djela. Dvije Jacksonove filmske trilogije (Gospodar prstenova i Hobit) i, nažalost, Amazonova grozota pustoši i sarumanizacija Međuzemlja zvana Prstenovi moći brojnima su poslužili kao odskočna daska u Međuzemlje. To što adaptacije Hobita i Prstenova moći potiču ljude na daljnje proučavanje Tolkienova lika i djela, pokazuje istinitost Augustinove tvrdnje: „Budući da je Bog krajnje dobar, on nikada ne bi dopustio da se u njegovim djelima pojavi neko zlo, kada ne bi bio tako svemoguć i dobar da čak i od zla učini dobro“ (Enchiridion, cap. 3, n. 1).
Neki nisu stali na tim adaptacijama, nego su se bacili na čitanje Hobita i Gospodara prstenova u želji da još prisnije upoznaju Bilba Bagginsa i Thorinovu družinu, odnosno Froda Bagginsa i Prstenovu družinu. Neke je zanimalo što slijedi nakon Gospodara prstenova, tj. što se dogodilo nakon uništenja Prsten-Vladara. Ima li u Četvrtome dobu priča koje trebaju biti ispričane, tj. koje je vrijedno ispričati? To je neke ljubitelje Međuzemlja dovelo do otkrića Nove sjene, nesuđenoga nastavka Gospodara prstenova. Ipak, koliko god čeznuli za tim da se pustolovine u Međuzemlju nastave, vjerujem da ćemo se u konačnici složiti s J. R. R. Tolkienom da je Priča „došla svomu istinskom kraju Sauronovim padom” (HoME XII, 418).
Putovanje kroz povijest Međuzemlja
Međutim, ako je uništenje Prstena u određenome smislu predstavljalo istinski kraj Priče, možemo se u maniri vilenjaka pitati o tome kako je Velika Drama počela i kako se vremenom razvijala. To nas pak vodi natrag u povijest Međuzemlja čiji su presudni događaji zapisani u Silmarillionu, kojega je na temelju očevih spisa sastavio i uredio Christopher Tolkien. K tomu, nemali je broj čitatelja otkrio i bogatstvo sadržano u Nedovršenim pripovijestima i Povijesti Međuzemlja.
U spomenutim su spisima ljubitelji Međuzemlja otkrili Veliku Dramu koja je započela Ilúvatarovim (Q. Otac svega)[1] stvaranjem Ainura (Q. Blaženi ili Sveti), izdanaka Njegove misli. Ta se Priča nastavila pjevom Ainura, Melkorovim nesuglasjem, Ilúvatarovom vizijom i Eruovim (sind. Jedini) ostvarenjem Pjeva kada je rekao: „Eä! Neka bude tako!“ i odaslao Oganj neugasivi u Prazninu ili Ništavilo[2] da se nastani u srcu Svijeta kako bi Svijet postao. Zatim su Valari (Q. Moći) ušli u Eäu i demijurgijski oblikovali Svijet te se borili protiv Melkora (Q. Onaj koji se uzdiže u moći) koji se protivio nastojanjima drugih Valara predvođenih Manwëom, izvrćući i poništavajući sav njihov posao. Drama se potom nastavila poviješću silmarila, ratom vilenjaka i ljudi protiv Melkora ili Morgotha (sind. Mračni neprijatelj Svijeta) i konačno Morgothovim porazom u Gnjevnome ratu te njegovim istjerivanjem u Bezvremensku prazninu, čime je završilo Prvo doba (PD).
Zatim je uslijedilo Drugo doba. Pratimo vilenjake koji su uz Sauronovu pomoć skovali Prstenove moći, ali ih je Sauron prevario skovavši Vrhovni Prsten. Uslijedio je potom njegov rat protiv vilenjaka i pobjeda nad njima, čime je Sauron postao gotovo neprikosnoveni vladar Međuzemlja. No Drugo je doba ujedno doba ljudskoga kraljevstva Númenora (Q. Zapadna zemlja). Godine su Núnemor činile snažnijim i slavnijim, ali ujedno i oholijim. Čak su pokorili Saurona i okovana ga doveli u Númenor, ali ih je ubrzo Mračni Vladar zaveo, uspjevši privesti neke Númenorejce štovanju Mraka kojemu su počeli prinositi ljudske žrtve, napose Vjerne Númenorejce. Sauron je čak uspio nagovoriti kralja Tar-Caliona ili Ar-Pharazôna da s najvećom od svih ratnih flota isplovi na Zapad kako bi „bogovima“, tj. Ainurima, oteo „vječni život u krugovima svijeta“ (Tolkien 2018, xxiii). Ar-Pharazôn i njegovi ratnici čak su i stupili na Amansko tlo. No
„nato Manwë s Planine zazva Ilúvatara, a u to vrijeme Valari prekinuše svoju vladavinu nad Ardom. A Ilúvatar pokaza svoju moć i promijeni oblik svijeta, i velika se provalija otvori u moru između Númenora i Besmrtnih zemalja, a sva se voda u nju izli i iz kratera se uzdigoše u nebo grmljavina i dim i cijeli se svijet potrese. Cijela se númenorska flota potopila i propala zauvijek. No Ar-Pharazôna i smrtne ratnike koji su stupili na zemlju Amansku pokopaše propadajuća brda: ondje, kazuje se, leže zatočeni u Pećinama zaboravljenih, sve do Posljednje bitke i Sudbonosnog dana.
Ali zemlja Amanska i Eressëa Eldara bijahu zauvijek uklonjeni sa svijeta i preneseni izvan dosega ljudi. A Andor, Darovana zemlja, kraljevski Númenor, Elenna Eärendilove zvijezde, bijaše potpuno uništena. Kako je stajala blizu istočne strane velike provalije, onako se prevrnula i propala u tamu i nema je više. Na Zemlji više nema mjesta na kojem je sačuvana uspomena na vrijeme kada svijetom nije vladalo zlo. Jer Ilúvatar je povukao Veliko more zapadno od Međuzemlja i Pustih zemalja na istoku, te načinio nove zemlje i nova mora; te se svijet smanjio, jer su mu Valinor i Eressëa bili odneseni u carstvo nevidljivih“ (Akallabeth).
Ipak, uništenje Númenora preživio je vjerni ostatak – Elendil, njegovi sinovi Isildur i Anárion kao i vjerni Númenorejci bijahu pošteđeni od propasti. Númenorski prognanici uspostavili su kraljevstva u Arnoru i Gondoru. Međutim, Sauron se vratio i obrušio na Gondor. Stoga su Vrhovni kralj Noldora Gil-Galad i Vrhovni kralj Dúnedaina (sind. Ljudi Zapada) Elendil sklopili Posljednji savez vilenjaka i ljudi kako bi svladali Saurona. Pobijedili su Sauronovu vojsku te potom
„stupiše u Mordor i opkoliše Sauronovo uporište; pa su ga opsjedali sedam godina i pretrpjeli teške gubitke pod ognjem, lakim kopljem i strelicama Neprijatelja, dok je Sauron na njih jurišao mnogo puta. Ondje u Gorgorothskoj dolini pade Anárion, Elendilov sin, i mnogi drugi uz njega. Ali na koncu opsada do te mjere pritisnu, da sâm Sauron stupi naprijed i potuče se s Gil-galadom i Elendilom, te obojica bijahu umoreni, a Elendilov se mač raspuče pod njim dok je padao. Ali i Sauron se sruši, a krhotinama Narsilove oštrice Isildur odsiječe Prsten-Vladar sa Sauronove ruke i uze ga sebi. Sauron je tako na neko vrijeme bio poražen, te je napustio svoje tijelo, a njegov duh pobjegao daleko odatle i sakrio se u opustjelim krajevima; pa je prošlo mnogo dugih godina dok na sebe nije ponovno uzeo vidljiv oblik“ (ibid.).
Tako je Posljednji savez uspio nadvladati Saurona i zbaciti ga s njegova prijestolja, čime je započelo Treće doba, čiji nam je konac itekako dobro poznat.
Athrabeth Finrod ah Andreth: Uvod
Zasigurno bi bilo dobro i plodonosno još detaljnije izložiti povijest Međuzemlja, pa i uključiti Treće doba, ali ćemo se u ovome tekstu usredotočiti na jedno drugo djelo koje se tiče temeljnih razlika između vilenjaka i ljudi u naravi i usudu, kao i mnogih filozofijskih i teologijskih počela u osnovi njegova legendariuma. Riječ je o dijalogu Athrabeth Finrod ah Andreth (sind. Rasprava između Finroda i Andreth),[3] kojega je J. R. R. Tolkien dovršio nakon objavljivanja Gospodara prstenova (1954-55), vjerojatno 1959. godine. Tekstualno-kritički gledano, stvar je vrlo jednostavna: posjedujemo manuskript i dva strojopisna zapisa, a konačna je verzija Athrabeth Finrod ah Andreth načinjena na temelju manuskripta s popravcima iz strojopisnih zapisa (cf. HoME X, 303). Ovu je pak raspravu zajedno s očevim komentarom na tekst objavio Christopher Tolkien u 10. svesku Povijesti Međuzemlja naslovljenom Morgothov Prsten (engl. Morgoth’s Ring). Izvorno je J. R. R. Tolkien zamislio da Athrabeth Finrod ah Andreth bude dodatak Silmarillionu (cf. ibid., 329)[4] i sâm je Tolkien smatrao da ova filozofijska rasprava ima određeni autoritet.
Što je onda Athrabeth Finrod ah Andreth? To je filozofijska je rasprava između Finroda Felagunda, najstarijega Finarfinova sina, Galadrielina brata i kralja Noldora (Q. Oni-koji-znaju), te Andreth, mudre žene iz kuće Bëor i sestre Bregora, djeda Berena Jednorukoga. Međutim, kao što ćemo otkriti pri kraju dijaloga, motivacija za raspravu nije puka intelektualna znatiželja, već je duboko osobna. Razgovor se vjerojatno zbio 409. godine PD za vrijeme Dugoga mira (260-455 PD) koji je završio Dagor Bragollachom, Bitkom iznenadnoga plamena, kada su Morgothove snage slomile opsadu Angbanda. Jedna od glavnih tema Athrabeth Finrod ah Andreth jest pitanje čovjekove sudbine: „Je li smrtnost Ilúvatarov dar čovjeku ili je njegov izvorni plan za čovjeka ipak bio drugačiji?“
Athrabeth Finrod ah Andreth: O čovjekovu usudu
Ilúvatarov dar smrti?
Naime, izgledalo je da se ljudski usud drastično razlikovao od onoga vilenjaka. Čitamo tako u Postanku danâ da vilenjaci
„ostaju do kraja vremena, te je zbog toga njihova ljubav prema Zemlji i cijelome svijetu neponovljiva i bolna, a što ljeta dalje odmiču, sve žalosnija. Jer vilenjaci ne umiru sve dok svijet ne umre, ako ih dotad ne umore ili ne uvenu od tuge (a objema su ovim naizglednim smrtima podložni); a godine im ne umanjuju snagu, ako pak deset tisuća stoljeća ne umara; te se umirući okupljaju u dvoranama Mandosa u Valinoru, kamo se svi mogu na kraju vratiti. No ljudski sinovi doista umiru i ostavljaju svijet i zbog toga ih nazivaju Gostima ili Strancima. Smrt je njihov usud, Ilúvatarov dar na kojem će im tijekom vremena i Sile pozavidjeti. Ali je Melkor na taj dar bacio svoju sjenku i prokleo ga u tamu, izrodivši iz dobra zlo, a iz nade strah. Ipak Valari su od davnina širili među vilenjacima u Valinoru učenje koje kazuje da će se ljudi na kraju pridružiti Drugom pjevu Ainura; no sudbinu vilenjaka nakon svršetka svijeta Ilúvatar nikomu nije razotkrio, niti je Melkor o njoj ikad išta saznao“ (Quenta Silmarillion, 1. poglavlje).
U ovome odlomku primjećujemo da je usud vilenjaka usko vezan uz postojanje Arde (Q. Zemlja),[5] a u Zakonima i običajima među Eldarima k tomu čitamo da su vilenjaci „besmrtni unutar Arde prema svojoj pravoj naravi“ (HoME X, 218). No treba zamijetiti dvije stvari: 1) vilenjaci mogu umrijeti, odnosno njihova se fëa (ili duša) umorstvom ili zbog tuge može odvojiti od njihove hröae (ili tijela) i vratiti u Mandosove dvore; i 2) budući da su prisno vezani uz Zemlju, vilenjaci će postojati dok postoji svijeta. Zbog toga bi ispravnije bilo govoriti da vilenjaci uživaju ono što sâm Tolkien naziva „serijska dugovječnost“ (engl. serial longevity) (ibid., 331). Što će pak biti nakon što Arda, pa i Eä prestane postojati, vilenjaci ne znaju, ali su, kao što Tolkien u svome komentaru na Athrabeth Finrod ah Andreth primjećuje, „vjerovali Eruu da će sve što je On osmislio biti prepoznato od svake fëae kao potpuno zadovoljavajuće…. Vjerojatno bi sadržavalo nepredvidljive radosti. No vjerovali su da će ostati u inteligibilnoj vezi s njihovom sadašnjom naravi i [njihovim] željama, proizlaziti iz njih i uključivati ih“ (ibid., 332). Tolkien će kasnije napomenuti da pritom nije riječ o pukim osobnim željama, nego su to želje fëae – „opažanje da nešto ispravno ili nužno nije prisutno, što dovodi do želje ili nade za tim“ (ibid., 343).
Nadalje, vilenjačka se fëa može ponovno utjeloviti, odnosno može se vratiti iz Mandosovih dvora u Međuzemlje. Valja pritom imati na umu da kod Tolkiena postoji razlika između ranijega i kasnijega poimanja kako se odvija re-inkarnacija kod vilenjaka. Dok u ranijim spisima poput Zakona i običaja među Eldarima čitamo da „beskućna fëa koja izabere ili kojoj je dopušteno vratiti se u život ponovno ulazi u utjelovljeni svijet porođajem“ (HoME X, 221) te su se vilenjaci jedino tako mogli vratiti u Međuzemlje, iz kasnijih spisa kao što su Athrabeth Finrod ah Andreth i Razgovor između Manwëa i Erua (cf. ibid., 361-362) saznajemo da se vilenjaci mogu ponovno utjeloviti tek posebnim dopuštenjem Valara i to u obnovljenome tijelu (cf. ibid., 331).
Za razliku od vilenjaka ljudima je uz dar slobode dano da tek nakratko žive u Međuzemlju i da nisu uza nj vezani, već ga napuštaju i odlaze, ni vilenjaci ne znaju kamo. Iz toga su razloga vilenjaci ljudske sinove nazivali Gostima ili Strancima. Štoviše, vilenjaci su smatrali da su ljudi po svojoj naravi bili smrtni, tj. da im je Eru Ilúvatar poklonio dar smrti, ali je Melkor ili Morgoth „na taj dar bacio svoju sjenku i prokleo ga u tamu, izrodivši iz dobra zlo, a iz nade strah“.
Čovjek nije stvoren za smrt!
Stoga, kada su Eldari (Q. Zvjedani narod) čuli da je kod Edaina (sind. Ljudi ili Drugi Narod) postajala predaja prema kojoj njihove hröar, odnosno tijela, nisu po svojoj naravi kratka vijeka, tj. da ljudi u početku nisu bili smrtni, to je kod njih izazvalo kako čuđenje tako i stravu. Istina, Eldari su zamijetili da je nad ljudskim srcima ležala nekakva tama kao što je sjenka rodoubojstva i Mandosova pretkazanja bila nad srcima Noldora (cf. HoME XI, 37), a i da je Melkor bio odgovoran za to. No ako je uistinu slučaj da je čovjek po naravi bio besmrtan i da njihova smrtnost nije bila posljedica općega oskvrnuća Arde, već neke posebne Melkorove zlobe, činilo bi se da je Eruov izvorni plan za čovjeka bio duboko izmijenjen i da je Morgothova moć bila daleko veća nego što su to vilenjaci isprva smatrali.
Upravo je to jedna od točki koje se dotiču naši protagonisti u Athrabeth Finrod ah Andreth. Finrod je od Andreth saznao da kratki životni vijek nije dio ljudske naravi. To je, kao što Andreth veli, „pogrješka koja dolazi od Sjene“ (HoME X, 308). Radije, ljudi „nisu stvoreni za smrt, niti su rođeni da ikada umru“, već im je „smrt nametnuta“ (ibid., 309). Pritom Andreth u razgovoru predbacuje Finrodu da se vilenjaci ne boje smrti jer ju ne poznaju. No Finrod je podsjeća da vilenjaci itekako mogu umrijeti, na što mu ona odgovara da makar to bio slučaj, oni ne napuštaju svijet, nego se mogu vratiti u život, dok ljudi smrću napuštaju svijet bez mogućnosti povratka. Andreth smatra da je za vilenjake smrt poput rane te se hrabri, snažni ili sretni mogu nadati izbjeći ju, ali je za ljude smrt lovac kojemu se ne može pobjeći (cf. ibid., 311). Činilo bi se tako da su ljudi prepušteni beznađu.
Međutim, Finrod primjećuje da je velika razlika između ljudi i vilenjaka u tome kojom će ih brzinom sustići njihov kraj. Naime, vilenjački je usud vezan uz Ardu, ali ona neće postojati zauvijek. Eru je jedini bezgraničan, iz čega slijedi da Arda, pa i sáma Eäa, mora biti omeđena (cf. ibid., 311-312). Premda se može činiti da je kraj vilenjaka daleko, njihov će kraj prije ili kasnije svejedno doći. Činilo bi se da će propašću Arde propasti i sámi vilenjaci. Prema tome, za vilenjake smrt nije rana, nego lovac koji premda je spor, nikada ne gubi trag i jednoga će ih dana sustići. Sâm Tolkien u svome komentaru na Athrabeth Finrod ah Andreth pogled na smrt Eruhínia (Q. djeca Božja) sažima sljedećom rečenicom: „Ljudi su imali sjenu iza sebe, a vilenjaci ispred sebe“ (ibid., 331).
Ipak, Finrod uviđa da Andreth smatra kako razlika koja sada postoji između vilenjaka i ljudi nije posljedica općega oskvrnuća Arde, već posebne zlobe protiv ljudi kao ljudi. Finroda stoga zanima što je uzrokovalo takvu korjenitu promjenu čovjekova usuda. Pritom odbacuje Andrethine riječi da bi Morgoth mogao čovjeku ukrasti njegovo nasljedstvo. Ako bi to doista bio slučaj, daleko je veći i strašniji Morgoth nego što su vilenjaci pretpostavljali te je svo junaštvo Noldora drskost i ludost. Štoviše, „Valinor i pelórske planine sagrađene su na pijesku“ (ibid., 312).
Čuvši te riječi, Andreth predbacuje Finrodu da čim se vilenjaci makar i u misli suoče sa smrću, odmah upadaju u očaj. „Mi znamo, ako vi ne znate“, nastavlja Andreth, „da je Bezimeni Gospodar ovoga Svijeta, te je vaše junaštvo, a i naše, ludost; ili barem neplodno“ (ibid., 312-313). Finrod je na to upozorava da bilo svjesno bilo iz neznanja ne izreče nešto neizrecivo brkajući Erua s Neprijateljem. Naime, Gospodar svijeta nije Morgoth, već Jedini koji ga je načinio, a njegov je namjesnik Manwë, Drevni Kralj Arde koji je blažen.
Finrod tako smatra da Morgoth nema moć promijeniti čovjekov usud, odnosno besmrtne osuditi na smrt, nego to može učiniti samo Eru Ilúvatar. Stoga se Finrod pita čime su to točno ljudi razgnjevili Jedinoga. Prema izvornoj verziji Athrabeth Finrod ah Andreth, Andreth je odbila Finrodu reći što je dovelo do te katastrofe: ne samo da o tome ne govore s pripadnicima drugih rasa već i Mudraci među ljudima sami nisu sigurni i govore protivnim glasovima. Ipak, Andreth otkriva da narod Maracha njeguje predaju o tome strašnome događaju, ali je odbila reći išta više o tome.
Adanelina priča: O čovjekovu Padu
Međutim, J. R. R. Tolkien u svome komentaru piše da postoje duže redakcije Athrabeth Finrod ah Andreth, nastalih očito pod númenorskim utjecajem, u kojima Andreth nakon Finrodova nagovaranja nudi precizniji odgovor. Pritom je riječ o redakcijama koje postoje unutar Tolkienova književnog univerzuma, ali ih sâm Tolkien nikada nije zapisao. Neki su odgovori kraći, a drugi duži, no svi se slažu oko toga da je prihvaćanje Melkora kao Kralja i Boga dovelo do iskonske katastrofe. Jedna od númenorskih redakcija Athrabeth Finrod ah Andreth donosi nam tzv. Adanelinu priču.[6] Postoji sličnost između Adaneline priče i predaja koje prepričavaju Sauronovu ulogu u padu Númenora. Međutim, J. R. R. Tolkien u svome komentaru na Athrabeth Finrod ah Andreth napominje da númenorski utjecaj u Adanelinoj priči ne znači da je riječ o fikciji (cf. HoME X, 344). Tolkien piše: „Nesumnjivo je da [Adanelina priča] potječe iz stvarne predaje Marachova naroda, potpuno neovisno o [Athrabeth Finrod ah Andreth]“ (ibid.). On zaključuje:
„Sauronovo djelovanje prirodno je i neizbježno nalikovalo ili ponavljalo [djelovanje] njegova gospodara [Morgotha, op. a.]. Da bi ljude koji posjeduju takvu legendu ili predaju Sauron kasnije obmanuo, žalosno je, ali u svjetlu ljudske povijesti općenito, nije nevjerojatno. Doista, ako bi ribe imale riblju predaju i Mudre Ribe, vjerojatno posao ribiča ne bi bio previše ometan“ (ibid.).
Izvorni sklad i problemi u raju
Što točno saznajemo iz Adaneline priče? Ona nam otkriva da su neki govorili kako se Katastrofa dogodila na početku ljudske povijesti, prije nego što je itko umro. Tada im je govorio Glas i ljudi su ga slušali. Glas im je rekao: „Vi ste moja djeca. Poslao sam vas da stanujete ovdje. Vremenom ćete naslijediti čitavu ovu Zemlju, ali prvo morate biti djeca i učiti. Pozovite me i čut ću vas; tȁ bdijem nad vama“ (ibid., 345). Razumjeli su Glas u svojim srcima, premda još nisu posjedovali nikakvih riječi.
Vremenom se u njima rodila želja za riječima i počeli su kovati svoje riječi, a također se u njima probudila želja za spoznajom i razumijevanjem svijeta. No otkrili su da to nije bila lagana zadaća. Obratili su se stoga Glasu kako bi odgovorio na njihova pitanja, a on im je uzvratio: „Prvo nastojte sami tražiti odgovore. Tȁ imat ćete radost u pronalasku i tako izrasti iz djetinjstva te postati mudri. Ne nastojte napustiti djetinjstvo prije svoga vremena“ (ibid., 345-346). Međutim, ljudi su bili u žurbi i željeli su urediti stvari po svojoj volji, a u umovima su im se probudili oblici koje su željeli načiniti. Stoga su sve manje i manje razgovarali s Glasom.
Donosim vam mnoge dare!
Uto se među njima ukazao netko u njihovu obliku, samo velebniji i ljepši, kako bi im dao znanje koje će im olakšati živote i kako bi mogli biti lijepi poput njega. Prihvatili su ga kao učitelja i isprva ih je obasipao brojnim darovima. Zbog toga su ga ljudi počeli štovati. Opčarao ih je i postali su ovisni o njegovim darovima, bojeći se vratiti onomu što im se činilo okrutnim životom prije njegovih darova. Darivatelj Darova nudio je ljudima veliko znanje, što je zadovoljavalo njihovu želju za znanjem.
No vremenom im je Darivatelj Darova počeo govoriti o Tami. „Najveća je od svega Tama jer Ona nema granica. Proizašao sam iz Tame, ali sam Njezin gospodar. Tȁ ja sam načinio Svjetlo. Načinio sam Sunce i Mjesec i nebrojene zvijezde. Ja ću vas zaštititi od Tame koja bi vas inače proždrla“ (ibid., 346). A kada su mu ljudi ispripovjedili o Glasu, njegovo je lice postalo strašno: „Budale! To je bio Glas Tame. Ona vas želi držati podalje od mene; tȁ gladuje za vama“ (ibid.).
Komu ćeš služiti?
Tada ih je napustio i dugo ga vremena nisu vidjeli. Bez njegovih su se darova osjećali siromašnima. A kada je velika sjena prekrila svijet, ponovno se vratio njihov Darivatelj. Svi su pali na svoja lica, a on im je rekao: „Postoje među vama oni koji još uvijek slušaju Glas Tame i stoga se Ona približava. Izaberite sada! Možete imati Tamu kao Gospodara ili Mene. No osim ako mene ne učinite Gospodarom i ne zakunete se služiti Mi, otići ću i napustiti vas; tȁ imam druga kraljevstva i druga boravišta i ne trebaju mi ni Zemlja ni vi“ (ibid., 347).
U strahu su mu ljudi odgovorili: „Ti si Gospodar; Tebi ćemo jedinomu služiti. Odričemo se Glasa i nećemo ga više slušati“ (ibid.). „Tako neka bude!“, odgovori im on i zapovjedi im da mu sagrade kuću na uzvišici koju će nazvati „Gospodarevom Kućom“. Tamo će dolaziti kada bude htio, a ljudi će ga tamo zazivati i upućivati mu molbe. Nakon što su mu sagradili Kuću, on je došao i zatražio od ljudi da se poklone pred njim i da ga prihvate. Ljudi se svi iz straha pokloniše, ispovijedajući da je velik i da mu pripadaju. Otada im je rijetko donosio darove, ali im je zapovijedao što imaju činiti ili je od njih tražio dar prije nego što bi čuo njihovu molitvu. Djela koja je od njih tražio vremenom su pak postajala sve gora i gora, a sve im je teže padalo odreći se njegovih darova.
Smrt postaje čovjekov usud
Prvi pak Glas više nisu čuli doli jednom kada im je u tišini noći rekao: „Odrekli ste me se, ali ostajete Moji. Ja sam vam dao život. Sada će biti skraćen i svaki će od vas uskoro doći k Meni i spoznati tko je vaš Gospodar: onaj komu se klanjate ili onaj koji vas je stvorio“ (ibid.).
Njihov je strah od Tame postao veći jer su vjerovali da im je govorio Glas Tame. Neki su pak uskoro počeli umirati u stravi i tjeskobi, strahujući izaći u Tamu. Ljudi su stoga otišli u Kuću svoga Gospodara, moleći ga da ih spasi od smrti. Napokon im se ukazao veličanstven, ali okrutna i uznosita lica. Tada im je rekao: „Sada ste Moji i morate činiti Moju volju. Ne muči me što neki od vas umiru i idu utažiti glad Tame; tȁ inače bi vas uskoro bilo previše, gmižući Zemljom poput ušiju. No ako ne budete činili Moju volju, osjetit ćete Moj gnjev te ćete umrijeti ranije jer ću vas ubiti“ (ibid.).
Ne samo da su ljudi otada patili od iscrpljenosti, gladi i bolesti već su se i Zemlja i sve stvari u njoj – Vatra i Voda, ptice i zvijeri, pa i biljke – okrenule protiv njih. Čeznuli su za životom prije nego što je Gospodar došao i mrzili su ga, ali su ga se bojali koliko i Tame. Činili su što im je zapovijedao, pa i više od toga, spremni počiniti strašna zla ako bi to značilo da će udovoljiti svomu hirovitom Gospodaru, da će to umanjiti njihove patnje i da ih barem neće usmrtiti. I dok je za većinu to bilo uzaludno, najsnažnije i najokrutnije među njima, kao i one koji su najčešće pohađali njegovu Kuću, obilno je darivao i učio ih tajnomu znanju. Postali su snažni i uznositi te su podjarmili ostale tako da ljudi nikada nisu imali mira od svojih muka.
Buna protiv Gospodara
No onda su se neki počeli otvoreno buniti govoreći: „Sada napokon znamo tko je lagao i tko nas je želio proždrijeti. Ne prvi Glas. Gospodar kojega smo si uzeli jest Tama i on nije izašao iz nje, kao što je rekao, već prebiva u njoj. Nećemo mu više služiti! On je naš Neprijatelj“ (ibid., 348).
Čuvši to, ostali su se prestrašili jer su mislili da će Gospodar čuti pobunjenike i sve ih kazniti. Stoga su ih umorili, a za onima koji su pobjegli krenuli su u lov da bi ih predali svojim gospodarima. Potonji su pak zapovjedili da ih se žrtvuje u Gospodarevoj Kući. To mu je jako godilo, a i činilo se da su njihove nevolje barem na neko vrijeme bile lakše.
Ipak, neki od njih uspjeli su pobjeći te su otišli u daleke zemlje, bježeći od sjene. Međutim, „nisu uspjeli pobjeći gnjevu Glasa; tȁ izgradili su Kuću i poklonili se u njoj. I konačno su došli do kraja zemlje i obala neprohodne vode. I gle, Neprijatelj je bio pred njima“ (ibid.).
Što onda saznajemo iz Adaneline priče? Ona nam otkriva da je Melkor zaveo ljude, njihove umove i volje, privevši ih melkorizmu, odnosno štovanju Melkora kao Kralja i Boga. Ljudi su stupili u Morgothovu službu i prisegnuli mu, odbacivši time Eruovu opstojnost, Njegovo apsolutno vrhovništvo i povjerenje u Njega. Međutim, kao što je Finrod napomenuo ranije, Morgoth nije posjedovao moć promijeniti ljudski usud, niti im je mogao oduzeti nasljeđe. To je mogao učiniti jedino onaj koji im je dao život – Eru Ilúvatar.
Athrabeth Finrod ah Andreth: O čovjekovu poslanju
Jesu li ljudi Gosti u Međuzemlju?
No neovisno o tome vodili se mi Adanelinom pričom ili nekim drugim izvorom, jasno je da su ljudi pali i izgubili besmrtnost. To nas potiče da se vratimo Andrethinim riječima: „Nismo bili stvoreni za smrt, niti smo ikada rođeni da bismo umrli“ (ibid., 314). U svjetlu tih riječi pitamo se: kakvo je bilo ljudsko prvotno stanje prije Pada? Finrod je isprva mislio da su ljudi ideju o vlastitoj izvornoj besmrtnosti smislili iz oholosti i zavisti prema Quendijima (Q. oni koji govore glasovima) kako bi im bili jednaki, pa čak ih i nadmašili, ali Andreth otkriva da njihove predaje ne spominju Eldare. U tim pak ljudskim predajama stoji da su ljudi u početku rođeni da nikada ne umru, odnosno rođeni su za vječni život, bez ikakve sjenke bilo kakvoga kraja.
Finrodu istinska ljudska narav djeluje neobično, ali Andreth napominje da su Mudraci smatrali da sva živa bića u svojoj istinskoj naravi ne umiru. Vilenjačkim ušima ovo pak djeluje čudno i to iz dva razloga: prvo, ljudi tvrde da posjeduju nepropadljiva tijela i da nisu ograničeni međama Arde, ali istodobno njihova tijela proizlaze iz tvari Arde i ona ih uzdržava. Drugo, Andreth naizgled tvrdi da su ljudske hröar i fëar od samoga početka u neskladu, no vilenjaci smatraju da je sklad između hröa i fëa bitna za istinsku neoskvrnjenu narav svih Mirröanwija (Q. Utjelovljenih).
Dok Andreth uočava prvu poteškoću i govori da Mudraci imaju odgovor na to, druga joj poteškoća nije jasna. Što se potonje tiče, Finrod objašnjava da iako su ljudske fëar slične vilenjačkima, ipak nisu iste: ljudske fëar nisu ograničene Ardom niti je Arda njihov dom. Finrod razliku između ljudi i vilenjaka prikazuje slikovito: dok su ljudi poput onih koji su u posjetu stranoj zemlji i prebivaju neko vrijeme u njoj premda ne moraju, vilenjaci su poput onih što su oduvijek živjeli i moraju živjeti u toj zemlji. Prvima su sve stvari koje vide nove i strane te su u tome stupnju ljupke, a drugima su sve stvari poznate, jedine stvari koje jesu, njegove vlastite, te su u tome stupnju dragocjene.
Otkrivamo ovdje da su za vilenjake ljudi Gosti ili Stranci u Ardi. To ne znači da ljudi nisu u i od Arde. Štoviše, izgleda da svo znanje koje ljudi posjeduju proizlazi iz Arde. No Eldari su zamijetili da kada promatraju stvari u svijetu, Edain ih ne promatraju radi njih samih, već ih proučavaju kako bi pronašli nešto drugo. Kada pak oni ljube stvari, to je jedino zato što ih naizgled podsjećaju na druge draže stvari.
Te su riječi našle odjeka u Andrethinu srcu, pa se ona pita ako za ljude ništa u Ardi ne zadržava svoj okus zadugo i ako sve lijepe stvari nakon nekoga vremena izgube svoj sjaj, što onda? Je li taj nemir, to nezadovoljstvo koje ljudi osjećaju došlo od Sjene ili je nemir oduvijek bio dio ljudske naravi, pa i prije rane? Finrod vjeruje da premda je Sjena zatamnila njihov nemir te se čovjek stoga brže zamara i okreće preziru, taj je nemir oduvijek bio u čovjeku. Drugim riječima, nemirno je ljudsko srce i ništa ga u Ardi ne može zadovoljiti, već čezne za nečim onkraj svijeta.
Međutim, Finrod smatra da upravo taj nemir u ljudskome srcu ukazuje na nesklad između njihove fëar i hröar. Mirröanwiji jedinstvo su duše i tijela ili, slikovito rečeno, Ukućanina i Kuće. Smrt je pak razdvajanje njih dvoje, a ako su ljudi izvorno stvoreni besmrtni, to znači da su duša i tijelo združeni zauvijek. No Finrod smatra da je ljudska duša samo gost u Ardi i nikada doma, a njegovo tijelo načinjeno od tvari Arde te posljedično mora ostati u Ardi. Ljudi pak tvrde da je njihova sáma Kuća izvorno bila besmrtna, a ne samo Ukućanin. Finrod sa svoje strane smatra da bi ljudska fëa po svojoj naravi „u određenome trenutku svojevoljno napustila kuću svoga boravka ovdje, iako je boravak mogao biti duži nego što je sada dopušteno“ (ibid., 317). Da je tomu tako, onda bi smrt za ljude bila oslobođenje ili povratak kući. Ipak, Finrod primjećuje da Andreth ne dijeli to mišljenje.
Naime, smrt nije oslobođenje duše iz tamnice i groba tijela zato što bi takvo shvaćanje impliciralo prezir tijela. Andreth objašnjava da je to „misao Tame neprirodna u svakome od Utjelovljenih čiji je neiskvareni život jedinstvo međusobne ljubavi“ (ibid.). Ona dodaje kako tijelo nije gostionica da „ugrije putnika na jednu noć, prije nego što krene svojim putom da potom primi drugoga [putnika]. Kuća je načinjena za jednoga jedinog ukućanina, doista ne samo kuća već i odjeća; i nije mi jasno da bismo u ovome slučaju trebali govoriti jedino o odjeći koja je prilagođena onomu koji je nosi, a ne da je onaj koji je nosi prilagođen odjeći“ (ibid.).
Andreth tako drži da razdvajanje duše i tijela nije istinska narav ljudi jer kada bi uistinu bilo „naravno“ da tijelo bude napušteno i umre, a fëa nastavi živjeti, tada bi u čovjeku postojao nesklad i njegovi dijelovi ne bi bili sjedinjeni ljubavlju. U tome bi slučaju bilo točno poimati tijelo kao prepreku, pa i kao okove duše. Tijelo bi tada čovjeku bilo nešto nametnuto, a ne dar. Nasuprot tome jest poimanje da su ljudi poput vilenjaka istinski Utjelovljeni i da „ne žive u skladu sa svojim ispravnim bitkom i njegovom puninom osim u jedinstvu ljubavi i mira između Kuće i Ukućanina. Prema tome, smrt, koja ih razdvaja, katastrofa je za oboje“ (ibid.).
Andrethine su riječi Finroda ispunile divljenjem. Naime, ako je to što ona govori točno, postoji fëa koja je ovdje tek putnik, no koja je ujedno neraskidivo vezana uz Ardinu hröa. Njihovo je razdvajanje teška povreda, a opet svaka od njih mora ispuniti svoju ispravnu narav bez tiranije druge. Finrod smatra da iz toga zasigurno slijedi da kada se fëa rastavi od tijela, sa sobom mora povesti hröau. Drugim riječima, „fëa će imati moć uzdići hröau, svoga vječnog supružnika i družicu, u vječno trajanje onkraj Eäe i Vremena“ (ibid., 318). Slijedilo bi tako da bi Arda, ili barem njezin dio, bila ne samo iscijeljena od Melkorove ljage nego bi i bila oslobođena čak i od ograničenja koja su joj postavljena u Eruovoj viziji. Ako je tomu tako, onda je zaista Eru načinio čovjeka moćnim u početku, a strašnije je od svih drugih nevolja promjena njegova stanja.
Finrod se stoga pita: nije li upravo ovaj čovjekov usud razlog zašto ljudi na takav neobičan način gledaju na svijet? Ne uspoređuju li ljudske fëar ovaj svijet s vizijom dovršene Arde, vječne i neuništive, vazda divne i nove? Ne podsjećaju li ljude možda sve stvari ovoga svijeta na neki drugi svijet?
Andreth smatra da je teško pronaći odgovore na ta pitanja u maglama Oskvrnjene Arde. No Finrodovo je srce svejedno poskočilo kada je od Andreth čuo radosnu vijest. On stoga predlaže da poslanje ljudi nije biti Sljedbenicima vilenjaka, nego su oni „nasljednici i ispunitelji svega: iscijeliti Oskvrnuće Arde, već nagoviješteno prije njihova osmišljavanja; te učiniti više, kao predstavnici Eruove veličanstvenosti: uvećati Glazbu i nadmašiti Viziju Svijeta“ (ibid., 318).
„Tȁ Iscijeljena Arda neće biti Oskvrnjena Arda,“ nastavlja Finrod, „već nešto treće i veće, a opet isto“ (ibid.). I dok je on razgovarao s Valarima, koji su bili prisutni pri nastanku Velebne Glazbe prije početka Svijeta, pita se sada: „Jesu li čuli kraj Pjeva? Nije li bilo nešto u ili onkraj završnih Eruovih akorda koje [Valari], jer su bili njima preplavljeni, nisu zamijetili“ (ibid., 318-319). No možda Eru u svojoj slobodi nije ni načinio nikakvu Glazbu niti je očitovao Viziju mimo određene točke. Taj veo ne možemo prodrijeti svojim ograničenim pogledom, a niti možemo znati što je iza njega sve dok nas – Valare, Eldare i ljude – naši putovi ne dovedu tamo.
Finrod potom uviđa kako iz sve ovoga slijedi da će sámi Eldari biti izbavljeni od smrti zahvaljujući Drugoj Djeci. Naime, kao što smo vidjeli ranije, vilenjaci su uvidjeli da je njihovo postojanje usko vezano uz postojanje Arde – dok Arde bude bilo, bit će i vilenjaka. Naizgled im se činilo da će upravo zbog te prisne veze s Ardom, prestati postojati kada svijet prestane postojati. No sada je iznenada pred Finrodom vizija Obnovljene Arde gdje bi vilenjaci dovršeni, ali ne i okončani mogli prebivati u sadašnjosti zauvijek i hodati zajedno s ljudima, svojim izbaviteljima, te im pjevati takve pjesme koje bi čak i u Blaženstvu onkraj blaženstva dovele do toga da zelene doline odzvanjaju, a vječni planinski vrhunci bruje poput harfi. A kada im ne budu pjevali, vilenjaci će ljudima pričati priče iz prošlosti i o Ardi kakva je bila, o pogibeljima i velikim djelima te o nastanku silmarila. Finrod nastavlja:
„Mi smo onda bili velmože! No vi, vi biste tada bili doma, pozorno gledajući na sve stvari, kao vlastite. Vi biste bili velmože. ‘Oči vilenjaka uvijek misle o nečemu drugome’, vi biste govorili. No vi biste tada znali čega smo se prisjećali: dana kada smo se prvi put susreli i dodira naših ruku u mraku. Onkraj Konca Svijeta nećemo se promijeniti; tȁ u sjećanju naš je velik talent, kao što će se sve jasnije vidjeti kako budu prolazila doba ove Arde: teško breme, bojim se; ali u Danima o kojima sada govorimo, bit će veliko bogatstvo“ (ibid., 319-320).
Stara Nada
No Andreth ipak smatra da je prerano za takav govor o Obnovljenoj Ardi jer pred njima je tama u koju motre uzalud. „Ako se našom pomoći trebaju pripremiti vaši vječni stanovi, neće biti izgrađeni sada“ (ibid., 320), upozorava Andreth. Drugim riječima, Finrodova vizija ne donosi joj utjehu. „Nemate li onda nikakve nade?“, upitao ju je Finrod, na što mu Andreth odgovara: „Što je nada? Očekivanje dobra koje, iako neizvjesno, ima nekoga temelja u nečemu što je znano? Onda ju nemamo“ (ibid.).
Međutim, Finrod ovdje čini važnu distinkciju između dvije vrste nade. Jedna je amdir ili „gledati gore“ i to je nada o kojoj govori Andreth. No vilenjaci posjeduju i drugu riječ za nadu, naime, estel ili „povjerenje“.[7] Ova nada temelji se ne na promjenjivostima svijeta, nego proizlazi iz naravi Eruove djece. Naime, ako su ljudi i vilenjaci doista Eruhíni, Djeca Jedinoga, On neće dopustiti da mu ih itko otme, bilo Neprijatelji bilo sáma djeca.
Andreth pak teško prihvaća rečeno te se pita: „Ne uviđate li da je dio naše rane to da bi estel trebala posustati i da bi njezini temelji trebali biti uzdrmani? Jesmo li Djeca Jedinoga? Nismo li konačno odbačeni? Ili jesmo li to ikada bili? Nije li Bezimeni Gospodar Svijeta?“ (ibid., 320). Drugim riječima, nije li nada da će iscjeljenje svijeta doći uzaludna, bezrazložna, puki bijeg u snove od onoga što ljudi i vilenjaci budni znaju, naime, da nema bijega od tame i smrti? Pa čak i ako iscjeljenje dođe, kako će ili kada doći? Kakvo će biti njihovo postojanje nakon toga iscjeljenja? Što je pak s onima koji prije njegova dolaska odlaze u tamu neiscijeljeni? Naoko su to pitanja bez odgovora.
Štoviše, ta pitanja postaju još dramatičnija ako imamo na umu Tolkienove komentare o tome koje je posljedice na Ardu imalo Melkorovo djelovanje. Primjerice, u jednom od tekstova iz kasnih 1950-ih Tolkien uspoređuje Morgotha i Saurona: kao što je Sauron dopustio da dobar dio njegove nekadašnje moći prijeđe na Prsten-Vladara da bi mogao upravljati ostalim Prstenovima Moći i vladati onima koji ih nose, tako se Melkor trajno „utjelovio“ da bi mogao upravljati Ardinom hröaom ili tvari. Tako je sva hröa izvan Besmrtnih zemalja sadržavala „Melkorov sastojak“, a oni koji su posjedovali tijela, koje je hranila Ardina hröa, imali su takoreći sklonost, manju ili veću, prema Melkoru: „nitko od njih nije bio potpuno slobodan u svome utjelovljenom obliku, a njihova su tijela imala utjecaj na njihove duhove“ (ibid., 400). Možemo reći da je čitavo Međuzemlje bilo Morgothov Prsten. No ako je Saurona bilo moguće konačno iskorijeniti uništenjem Prsten-Vladara, to nije bilo moguće u Morgothovu slučaju jer bi to značilo da bi trebalo potpuno uništiti Ardinu hröau. Situacija je tako naizgled bila bezizlazna.
Ipak, Andreth napominje kako postoje neki koji posjeduju nagovještaj odgovora na ranija pitanja – oni od „Stare Nade“. Finroda je to zaintrigiralo, pa ju pita: tko su „ti od Stare Nade“ (ibid., 321)? Andreth objašnjava da je riječ o nekolicini, čiji broj raste otkada su ljudi došli u Beleriand, a vjeruju da se može oduprijeti Bezimenomu. No njemu se ne može oduprijeti nikakva moć vilenjaka, ljudi ili bilo kojega drugog naroda Arde, već se Stara Nada temelji na nečemu drugom. Finroda zanima što je onda ta nada. „Oni [od Stare Nade] kažu da će sâm Jedini ući u Ardu, iscijeliti ljude i svo oskvrnuće od početka do kraja“ (ibid., 321). Navodno je riječ o glasini koja je došla iz davnih dana. Međutim, Andreth tvrdi da je sva mudrost protiv te nekolicine. „Tko je Eru?“, pita se ona. Mnogi ljudi čak su uvjereni da u svijetu hara rat između izjednačenih sila Svjetla i Tame. Jasno, Andreth je svjesna da iz vilenjačke perspektive to nije točno. Naime, Manwë i Melkor jednako su moćni, ali iznad njih je Eru Ilúvatar. Ona se ipak pita:
„Je li onda Eru samo najveći među Valarima, velik bog među bozima, kao što će većina ljudi reći …, kralj koji prebiva daleko od svoga kraljevstva i prepušta manjim prinčevima da ovdje čine što hoće? Ponovno ćeš reći: ne, Eru je Jedini, bez premca i On je stvorio Eäu i On je onkraj nje; a Valari su veći od nas, ali ipak nisu bliži Njegovu veličanstvu. Nije li tako?“ (ibid.).
Finrod odgovara potvrdno. Andreth zatim napominje da Stara Nada nadilazi njezinu misao. Tȁ kako bi Eru koji je preko svake mjere veći od svijeta mogao ući u taj isti svijet koji je načinio? Može li pjevač ući u svoju priču ili umjetnik u svoju sliku?
Finrod joj odgovara da je Eru u svijetu, ali istodobno je i izvan svijeta, ali pritom „biti-u“ i „biti-izvan“ ne ostvaruje na isti način. Andreth se pita može li onda Eru na taj način biti prisutan u Eäi koja proizlazi iz njega, ali opet se govori da će sâm Eru ući u Ardu, što bi impliciralo nešto potpuno drugačije. Ne bi li On koji je veći od svijeta svojim ulaskom slomio Ardu, pa čak i cijelu Eäu?
Međutim, Finrod primjećuje da ju riječi koje koristi mogu navesti na krivi trag. Naime, izgleda da kada kaže „veći“, misli da je Eru veći od granica Arde, poimajući Jedinoga kao veću posudu koju bi onda trebala primiti manja posuda. No to ne može vrijediti za Neizmjernoga. Finrod objašnjava:
„Ako bi Eru htio učiniti to, ne sumnjam da bi pronašao način, iako ga ne mogu predvidjeti. Tȁ, čini mi se, čak i ako bi On sâm ušao, On i dalje mora ostati kakav On jest: Autor izvana. Pa opet, Andreth, govoreći ponizno, ne mogu zamisliti kako bi se drugačije to iscjeljenje ostvarilo. Zato što Eru sigurno neće dopustiti Melkoru da svijet okrene svojoj volji i u konačnici pobijedi. Ipak, nema veće zamislive moći od Melkora osim jedino Erua. Prema tome, … ako [Eru] ne želi Svoje djelo prepustiti Melkoru, … onda mora ući da ga osvoji.
Štoviše, čak i ako bi Melkor … mogao na bilo koji način biti zbačen ili izbačen iz Arde, njegova bi Sjena ostala i zlo koje je počinio i kao sjeme posijao raslo bi i umnožilo se. A ako se može naći bilo kakav lijek za to …, bilo kakvo novo svjetlo da se suprotstavi sjeni, bilo kakav lijek za rane, onda mora … doći izvana. (ibid., 322).
Drugim riječima, Eru Ilúvatar neće odbaciti one kojima je dao život, a koji su ga se odrekli. On neće prepustiti Melkoru gospodstvo nad svijetom, nego će ući u svijet kako bi pobijedio Morgotha. K tomu, jedini koji može iscijeliti Ardu od Melkorova oskvrnuća jest sâm Eru.
„Vjerujete li onda u tu Nadu, gospodaru?“, upita ga Andreth. „Ne pitajte me još,“ odgovori joj Finrod. „Tȁ za mene je još uvijek čudnovata vijest koja dolazi izdaleka. O takvoj se nadi nije govorilo Quendijima. Poslana je samo vama. A opet je po vama možemo čuti i uzdići svoja srca“ (ibid.). Finrod tada reče kako je možda uređeno da se Quendiji i Ataniji susretnu kako bi vilenjaci od ljudi mogli čuti o Nadi. Štoviše, možda je uređeno da se on i Andreth susretnu i međusobno razgovaraju, preko ponora što dijeli njihova dva roda, „tako da, dok se Sjena nadvija nad sjeverom, potpuno ne strahujemo“ (ibid., 323).
Prije nego što nastavimo, dobro je pitati: ako Eru Ilúvatar uđe u svijet, koji će oblik uzeti? U što će se utjeloviti? Finrod uočava da je ljudima dodijeljena posebna otkupiteljska uloga. K tomu, saznaje od Andreth da barem neki ljudi vjeruju u „Staru Nadu“, tj. Eruov ulazak u Ardu kako bi iscijelio svo Melkorovo oskvrnuće od početka do kraja. To bi impliciralo da će se Eruov dolazak prvenstveno ticati ljudi. Znači li to da će se Eru utjeloviti u ljudskome obliku? Premda je to plauzibilno, Athrabeth Finrod ah Andreth šuti o tome (cf. ibid., 335).
„Ponor što dijeli naše rodove“
Andreth su riječi „preko ponora što dijeli naše rodove“ pogodile te se ona pita: „Ne postoji li most mimo pukih riječi?“ i počne plakati. No Finrod je riječima „preko ponora što dijeli naše rodove“ mislio na razliku usuda vilenjaka i ljudi, napominjući kako su u svemu ostalome bliski, bliskiji od bilo kojega drugoga stvora u svijetu. Ipak, Finrod smatra da je opasno prijeći preko toga ponora, a oni koji pokušaju neće naći radost na drugoj strani, već će obje strane iskusiti tugu.
No zašto je Andreth tako bolno reagirala? Zato što se sjetila svoje ljubavi – Aegnora, Finrodova brata. Dok je još bila djeva, jednoga su se jutra Andreth i Aegnor sreli na obroncima Dorthoniona. Sada je pak ona sjedokosa, a Aegnor još uvijek djelovao je bezvremen. Dok je bila mlada, promatrala je Aegnorov plamen, a sada je stara i izgubljena. Aegnor je bio mlad i njegov je plamen skočio prema njoj, ali se odvratio i on je još uvijek mlad. Po svemu sudeći, ta nesretna i neostvarena ljubav, ta ljubav između one čiji je usud umrijeti i onoga čiji je usud živjeti bio bi razlog Andrethine ogorčenosti koja je prožimala njezine riječi od samoga početka razgovora. To na čitav dosadašnji razgovor baca novo svjetlo. Riječima Elizabeth A. Whittingham:
„Ova dramatična ironija iznenada pretvara čisto filozofijsku raspravu u dirljivu ljubavnu priču o slomljenim srcima i neispunjenim mogućnostima, zatičući čitatelja nespremnoga i stvarajući jedan od najupečatljivijih trenutaka u Povijesti“ (Whittingham 2007, 161).
Vidjevši njezinu bol, Finrod joj odgovora da Aegnor zbog nje neće uzeti vilenjakinju za družicu, nego će živjeti sâm do kraja, sjećajući se jutra u Dorthonionu. Andreth se onda pita zašto ju je napustio dok je još imala nekoliko dobrih godina. Finrod joj objašnjava da se vilenjaci za vrijeme rata ne žene niti rađaju djecu, već se pripremaju za smrt ili bijeg. Da je po njegovu, Aegnor bi uzeo Andreth i zajedno bi pobjegli daleko, ali ga ljubav i odanost vežu da ostane, pitajući nema li ona sáma iste te veze. „Za jednu godinu, jedan dan plamena dala bih sve: rod, mladost i sámu nadu: adaneth (sind. smrtna žena) sam ja“ (HoME X, 324), odgovori mu Andreth. Finrod joj reče:
„To je znao i on se povukao i nije dohvatio što mu je bilo pri ruci: elda je on. Tȁ takve se razmjene plaćaju tjeskobom koju se ne može pogoditi, dok vrijeme ne dođe, te Eldari prosuđuju da se čine ne u hrabrosti, već u neznanju.
Ne, adaneth, ako bilo kakva ženidba može biti između moga i tvoga roda, onda će biti za neku višu svrhu usuda. Kratka će biti i teška do kraja. Da, najmanje okrutna sudbina koja bi ju mogla snaći bila bi da ju smrt uskoro okonča“ (ibid.).
No Andreth smatra da je konac uvijek okrutan za ljude, dodajući da ne bi gnjavila Aegnora jednom kada bi ostarjela. Finrod pak napominje da bi možda ona sáma htjela postupiti tako, ali Aegnor nikada ne bi pobjegao od nje, čak i kada bi ostarjela. „Ostao bi uza te da te podrži. Tada bi osjećala sažaljenje u svakome trenutku. On ne bi htio da se tako osramotiš“ (ibid.), odgovori joj Finrod, dodajući da život i ljubav Eldara dugo prebivaju u sjećanju te će do konca njegovih dana svježe u Aegnorovu sjećanju biti Andreth pod jutarnjim suncem, a i posljednja večer kada se u vodama Aeluina zrcalilo njezino lice dok joj je kosu krasila zvijezda. Čak i kada se vrati u Mandosove dvore, pa sve do kraja Arde, Andreth će vazda biti u Aegnorovu sjećanju.
Čuvši Finrodove riječi, Andreth se žalosna zapita: „Čega ću se ja sjećati? A kada odem, u koje ću dvore stići? U tamu u kojoj će čak sjećanje oštra plamena utrnuti?“ (ibid., 325). Finrod na to nema odgovora, ali ju pita bi li ona htjela da se vilenjaci i ljudi nikada nisu sreli? Zar svjetlo plamena, koje nikada ne bi vidjela da se vilenjaci i ljudi nisu susreli, ni sada ne vrijedi ništa? „Odbaci barem tu misao koja dolazi iz Tame i tada naš zajednički razgovor neće biti potpuno uzaludan“ (ibid.).
Tama je pala u sobi i Finrod je uzeo njezinu ruku. „Kamo idete?“, upita ga Andreth. On joj odgovori da ide na sjever pridružiti se opsadi Angbanda. „Hoće li on biti tamo, bistar i visok, s vjetrom u njegovoj kosi? Recite mu. Recite mu da ne bude nesmotren. Neka ne traži opasnost bez potrebe“ (ibid.). „Reći ću mu,“ reče Finrod. „No mogao bih ti reći da ne plačeš. On je ratnik, Andreth, te duh gnjeva. U svakome udarcu koji zadaje vidi Neprijatelja koji ti je davno nanio ovu bol. Međutim, ti nisi za Ardu. Kamo god odeš, neka nađeš svjetlo. Čekaj nas tamo, moga brata – i mene“ (ibid., 325-326). Finrod je tako na njihovu rastanku izrazio nadu da će se jednom njih troje ponovno sresti onkraj Arde.
Sudbine Aegnora, Andreth i Finroda
Nakon što su se razišli, Finrod se pridružio svomu bratu Aegnoru u opsadi Angbanda. No uskoro je razdoblje Dugoga mira došlo kraju i Morgoth je savladao opsadne snage. Odaslao je plamene rijeke koje su progutale njegove neprijatelje, a njegovu je vojsku predvodio Glaurung zlatni, otac zmajeva, u punoj snazi, a za repom mu bijahu Balrozi, za njima pak stupale su crne vojske orkova u broju koji Noldori nikada prije nisu bili ni vidjeli niti mogli zamisliti. Aegnor je poginuo u bitci, a premda nigdje nije zabilježeno, za pretpostaviti je da je i sáma Andreth poginula u to vrijeme jer je Melkor opustošio i osvojio čitav Sjever, gdje su obitavali Finrod, njegova braća i Bëorov narod. No tada je već bila u dubokoj starosti.
Finrod Felagund izbjegao je pak istu sudbinu zahvaljujući Barahiru, ocu Berena Jednorukoga. Felagund je tako uspio pobjeći i vratiti se u svoju podzemnu tvrđavu Nargothrond, ali je prisegao na trajno prijateljstvo i pomoć u svakoj nedaći Barahiru i njegovu rodu i u znak zavjeta Barahiru predao svoj prsten. Ispunjenje zavjeta neće dugo čekati. Već desetak godina nakon Dagor Bragollacha Finrod je bio u družini koja se zajedno s Berenom uputila prema Angbandu. Naime, Felagund je htio pomoći Berenu izvaditi iz Morgothove željezne krune silmaril i donijeti ga Thingolu, vilin-kralju Doriatha, kako bi zadobio blagoslov da uzme njegovu kćer Lúthien Tinúviel za ženu. Finrod Felagund na toj će misiji umrijeti, žrtvujući svoj život kako bi spasio Berena.
Ipak, premda Finrod nije doživio dvije ženidbe između vilenjaka i ljudi, bez njegove pomoći ne bi bilo ženidbe između Berena i Lúthien. No potonja je ženidba ispunila Finrodovo predviđanje da „ako bilo kakva ženidba može biti između moga i tvoga roda, onda će biti za neku višu svrhu usuda. Kratka će biti i teška do kraja. Da, najmanje okrutna sudbina koja bi ju mogla snaći bila bi da ju smrt uskoro okonča“ (ibid., 324).
Athrabeth Finrod ah Andreth i kršćanstvo
Nesumnjivo je da Athrabeth Finrod ah Andreth zbog pitanja o čovjekovu Padu i Eruovu utjelovljenju više nego bilo koje drugo Tolkienovo djelo aludira na kršćanstvo. No ako učinimo tako očitim ideju čovjekova Pada i Utjelovljenja, ne prijeti li nam da Athrabeth Finrod ah Andreth zajedno s Adanelinom pričom učinimo parodijom kršćanstva? Kao što je poznato, sâm J. R. R. Tolkien zazirao je od izričitoga bavljenja kršćanstvom u svojim djelima. Primjerice, komentirajući arturovski svijet koji je „povezan … s kršćanskom vjerom i izričito se bavi njome“ (Tolkien 2018, x), u svome pismu Miltonu Waldmanu iz 1951. godine Tolkien će napisati da mu se to čini pogubnim. On objašnjava: „Mit i bajka moraju kao i sva umjetnost odražavati i sadržavati umiješane sastojke moralnih i religijskih istina (ili zabluda), ali ne izričito, ne u poznatom obliku glavnog ‘stvarnog’ svijeta“ (ibid.).
Ipak, Tolkien je na drugim mjestima aludirao na izvorni čovjekov Pad (cf. HoME IX, 401-402). Kroz 1950-te Tolkien će u pismima govoriti o tome da je smrtnost sastavni dio ljudske naravi, odnosno da nije kazna za Pad, nego bitni dio ljudske naravi. Izgleda da je Tolkien zabrinut da bi izričito spominjanje Utjelovljenja ili barem čovjekova Pada od Athrabeth Finrod ah Andreth učinilo parodijom kršćanstva, ali Christopher Tolkien, prvenstveno u kontekstu Eruova ulaska u Dramu, objašnjava da „zasigurno nije parodija, niti čak usporedba, već produžetak – makar je samo predstavljena kao vizija, nada ili proročanstvo – ‘teologije’ Arde u specifično, i naravno središnje, kršćansko vjerovanje“ (HoME X, 356).
Završne misli: O važnosti Athrabeth Finrod ah Andreth
Athrabeth Finrod ah Andreth možebitno predstavlja, riječima Christophera Tolkiena, vrhunac Tolkienove misli „o odnosu vilenjaka i ljudi, u Finrodovoj uzvišenoj viziji Eruova izvornog nacrta za Čovječanstvo, ali njegova je središnja svrha prvi put potpuno istražiti narav ‘oskvrnuća ljudi’“ (HoME X, 328). No djelo istražuje više od toga. Primjerice, ovo djelo ima dramatsku svrhu, očitujući velikodušnost Finrodova uma, njegovu ljubav i samilost prema Andreth, kao i tragične situacije koje se moraju pojaviti pri susretu vilenjaka i ljudi (cf. ibid., 335).
Nadalje, slijedeći J. R. R. Tolkiena, mogli bismo reći da je Athrabeth Finrod ah Andreth pokušaj da se shvati ne samo odnos vilenjaka i ljudi nego i koju su ulogu oni igrali u onome što bi Finrod nazvao Oienkarmë Eruo (Q. neprekidno tvorenje Jednoga), koje bi se moglo izraziti kao „Božje upravljanje Dramom“ (cf. ibid., 329). Štoviše, kao što smo vidjeli, Finrod otkriva kako među ljudskim predajama postoji „Stara Nada“ da će sâm Eru Ilúvatar ući u Ardu kako bi ju iscijelio od Melkorove ljage i obnovio. Hoće li se to doista ostvariti u kontekstu Međuzemlja? To ni Finrod ni Andreth ni sami Valari ne mogu znati. Ono pak što možemo znati jest da povijest Međuzemlja poput naše povijesti nije ništa drugo doli „dugi poraz“ uz poneke bljeskove konačne pobjede kada će Eru Ilúvatar iscijeliti Ardu i uvesti svoju Djecu u radost.
Možda se nekomu na trenutke može činiti da je Athrabeth Finrod ah Andreth zbog svoga aludiranja, pa i ekspliciranja ideje Pada i Utjelovljenja, više djelo C. S. Lewisa negoli J. R. R. Tolkiena. Ipak, riječ je o vrsnoj filozofijsko-teologijskoj raspravi koja nije neosobna, već je ispunjena osobnom dramom naših protagonista. Athrabeth Finrod ah Andreth nam tako može ne samo pomoći bolje shvatiti Međuzemlje, njegovu metafiziku i teologiju, nego i posvjedočiti zašto se J. R. R. Tolkiena smatra autorom stoljeća.
Luka Ilić
Korištena literatura
- Tolkien, Christopher (ur.). The History of Middle-earth IX: Sauron Defeated (London: HarperCollins Publishers). U tekstu: HoME IX.
- ――――. 1994. The History of Middle-earth X: Morgoth’s Ring (London: HarperCollins Publishers). U tekstu: HoME X.
- ――――. 1995. The History of Middle-earth XI: The War of the Jewels (London: HarperCollins Publishers). U tekstu: HoME XI.
- ――――. 1997. The History of Middle-earth XII: The Peoples of Middle-earth (London: HarperCollins Publishers). U tekstu: HoME XII.
- Tolkien, J. R. R.. 1995-1996. Gospodar prstenova, sv. 1-3 (Zagreb: Algoritam).
- ――――. 2012. Silmarillion, prev. Tajana Pavičević (Zagreb: Algoritam).
- ――――. 2018. Silmarillion, prev. Marko Maras (Zagreb: Lumen).
- Whittingham, Elizabeth. 2007. The Evolution of Tolkien’s Mythology: A Study of the History of Middle-earth (Jefferson: McFarland & Company).
[1] Isprva sam mislio u podrubnicama objasniti značenje onih pojmova koji su, tako mi se čini, manje poznati širemu čitateljstvu. No vidjevši koliki bi me posao čekao u tome slučaju, ubrzo sam odustao od te ideje. Stoga sam odlučio kod prvoga spominjanja novoga pojma čitatelje uputiti na Encyclopedia of Arda ili Tolkien Gateway, a u zagradi donosim prijevod pojmova, pritom napominjući potječe li riječ iz Quenya (Q.) ili sindarinskoga (sind.) jezika.
[2] Ljudski su umovi, pa čak i vilenjački, bili skloni brkati pojam „Praznine“ kao Ništavila ili Ne-Bitka te „Praznine“ kao „golemih prostranstva unutar Eäe“, posebno onih za koje se zamišljalo da se nalaze izvan Kraljevstva Arde ili Zemlje (cf. HoME X, 403).
[3] Koliko znam, o Athrabeth Finrod ah Andreth na hrvatskome je pisao samo don Danko Kovačević u četvrtome nastavku niza J. R. R. Tolkien – Tajni agent kršćanske objave.
[4] Christopher Tolkien primjećuje da je njegov otac uz spis Athrabeth Finrod ah Andreth priložio i glosar, kratak popis imena i pojmova s definicijama i pokojom etimologijskom informacijom. No čitatelji Silmarilliona već bi bili upoznati s većinom definicija i objašnjenja. Znači li to da je J. R. R. Tolkien Athrabeth Finrod ah Andreth zamislio kao samostalno djelo? Moguće da jest. Tomu u prilog ide i činjenica da u svome komentaru nudi objašnjenja temeljnih poimanja o Eruu, vilenjacima, Valarima i slično.
[5] J. R. R. Tolkien u svome komentaru na Athrabeth Finrod ah Andreth napominje da nije lako prevesti riječ „Arda“ jer prevesti tu riječ kao „Zemlja“ ili „Svijet“ nije potpuno prikladno. „Arda je fizički bila što bismo mi nazvali Sunčevim sustavom“ (HoME X, 337). Drugim riječima, Arda označava svijet kao fizičku cjelinu. Središnje pak mjesto na kojemu se odvijala Drama u Ardi bio je Imbar ili Ambar (Q. Nastamba ili Zemlja), gdje se odvijao rat između Eruove Djece i Morgotha. Mogli bismo reći da zbog ključne važnosti Zemlje u Priči „Arda“ označava „Zemlju“, premda Arda zapravo obuhvaća više od toga.
Ovdje se ujedno otvara i pitanje postojanja drugih svjetova poput Arde. No ako drugi svjetovi zaista postoje, ne umanjuje li to Ardinu važnost? Vilenjaci smatraju da ne jer čak i kada bi u Eäi bilo drugoga biologijskog života, Arda bi – barem dok bude postojala – bila dramatsko središte Eäe. Naravno, postojanje drugih Utjelovljenih poput Eruove djece izmijenilo bi donekle slika, ali ne bi je potpuno poništilo. Vilenjaci bi mogli odgovoriti na sljedeći način: „Pa, to je druga Priča. To nije naša Priča. Nesumnjivo je da Eru može ostvariti više od jedne. Nije sve sažeto u Ainulindalë (Q. Veliki Pjev Ainura) ili Ainulindalë upućuje na više nego što smo znali: druge drame, koje su slične po vrsti iako procesom i rezultatom drugačije, možda su se odvijale u Eäi ili će se možda odviti…. No one se ne događaju sada. Drama Arde sadašnja je briga Eäe“ (ibid., 338). Time se ističe vilenjačko vjerovanje da je Drama koja se odvija u Ardi jedinstvena.
[6] Adanel je bila mudra žena iz Marachova naroda, sestra Hadora Lorindola i žena Belemira iz Bëorove kuće.
[7] Važno je spomenuti da je Estel ime koje je Elrond dao svomu posinku Aragornu po njegovu dolasku u Imladris.