Čemu još apologetika?

Na Konzervativcu sam u više navrata branio opravdanost bavljenja apologetikom. Argumentirao sam da nam ne samo zdrav razum, Sveto pismo i Crkva nalažu bavljenje tom teološkom disciplinom već i da je apologetika važna u inkulturaciji evanđelja, utvrđivanju vjernika u njihovoj vjeri i za evangelizaciju (vidi također ovdje). Na kraju krajeva, u vlastitome sam životu iskusio blagodat i korist apologetike. Ipak, netko bi mogao na sve to reći nešto poput sljedećega:

„Svi gore navedeni razlozi za bavljenje apologetikom stoje, ali bismo iz pragmatičnih razloga trebali razmisliti o tome je li apologetika doista vrijedna truda. Zašto bismo se tako kao kršćani trebali zamarati argumentima za Božju opstojnost, Isusovo božanstvo i uskrsnuće kao i dokaznom građom za istinitost specifično katoličanstva kad daleko češće naša prisutnost, naše riječi utjehe i pomirbe, naš primjer i naša molitva imaju veći utjecaj u preobrazbi osobe? Zašto se jednostavno ne ostavimo argumenata i radije ljubavlju pripomognemo promjeni srca kod ljudi? Istina je da nas sv. Petar poziva da uvijek budemo spremni na odgovor svakomu koji od nas zatraži obrazloženje nade koja je u nama (cf. 1 Pt 3,15), a isto tako postoje i brojni drugi razlozi za bavljenje apologetikom. Međutim, ne bismo li ipak, zbog veće djelotvornosti ‘razloga srca’, manje pažnje trebali posvetiti ‘razlozima uma’ i klasični pristup apologetici spremiti u ropotarnicu povijesti?“

Međutim, je li sumnjičavost spram učinkovitosti apologetike opravdana ili ne? Bismo li se iz pragmatičnih razloga trebali okaniti apologetike, barem one klasične, te staviti njoj nauštrb daleko veći naglasak na svjedočenje i objašnjavanje katoličke vjere? Drugim riječima, čemu još apologetika?

1. „Razlozi uma“ vs „razlozi srca“?

Prvo, složio bih se da ćemo u većini slučajeva promjenu kod naših sugovornika ostvariti više „razlozima srca“, pa i da je najbolji argument u prilog Kristu ljubav. No to ne znači da u tijeku naših razgovora s ovom ili onom osobom neće biti potrebno izložiti neke više ili manje formalne argumente za Božju opstojnost, Isusovo božanstvo i uskrsnuće itd. Također iz toga ne slijedi da nekim ljudima „razlozi uma“ neće biti važniji od „razloga srca“, odnosno da Duh Sveti, ako se smijem tako izraziti, neće iskoristiti apologetske argumente kako bi kod osobe ostvario pristanak vjere.

Mi ljudi cjelovita smo bića. Stoga, jednako kao što se u umu ne iscrpljuje ono bitno u nama, tako to bitno ne može biti iscrpljeno isključivanjem uma. Analogno, jednako kao što se u našoj potrebi za istinom ne iscrpljuju sve naše potrebe, one se ne mogu iscrpiti niti isključivanjem te potrebe. Čovjeku treba ljubav, ali mu treba i istina. Istina i ljubav međusobno se ne isključuju jer kada bi to bio slučaj, morali bismo zanijekati da nam je za život potrebno i jedno i drugo. Kada bi se ljubav i istina međusobno isključivali, morali bismo također zanijekati ili da je Bog istina ili da je Bog ljubav, a kao kršćani znamo da je Bog i istina i ljubav (cf. Iv 17,3; 1 Iv 4,8). Štoviše, ne samo da se „razlozi uma“ i „razlozi srca“, odnosno istina i ljubav međusobno ne isključuju, već nas i sv. Pavao poziva na „istinovanje u ljubavi“ (cf. Ef 4,15), snažno upućujući na njihovu duboku povezanost.

K tomu, ako je uloga apologetika pokazati plauzibilnost i poželjnost evanđelja, u apologetskome dijalogu trebali bismo se služiti kako „razlozima uma“ tako i „razlozima srca“ da bismo poput Ivana Krstitelja poravnali staze i prokrčili put k vjeri.

2. Ostali razlozi za bavljenje apologetikom

Nadalje, premda je istina da apologetika nije dovoljna za pristanak vjere jer je potonje djelo Duha Svetoga, nemali je broj situacija u kojima je apologetika nužna. Ne samo da argumenti za Božju opstojnost i kršćanska dokazna građa očituju smislenost i racionalnost kršćanstva već i apologetika može ukloniti intelektualne prjepreke prihvaćanju kršćanstva: bilo da je riječ o naivnim koncepcijama kršćanstva i „strašilima“ bilo da je riječ o ozbiljnijim problemima s kojima se osoba može susresti poput onoga patnje i zla u svijetu. K tomu, apologetika može pomoći osobama koje opsjedaju sumnje. Možda pak upravo vaše izlaganje kalām kozmološkoga argumenta ili dokazne građe za Isusovo uskrsnuće ili apostolsko nasljedstvo pomognu vratiti natrag osobu u krilo Crkve ili je utvrditi na njezinu putu vjere.

I makar broj onih koji odlučujuće pozitivno reagiraju na argumente bio relativno malen, ne samo da je apologetska priprava za tu manjinu vrijedna truda jer su svi ljudi dragocjeni Kristu nego je i riječ o ljudima koji igraju važnu ulogu u preobrazbi naše današnje kulture i u širenju kraljevstva Božjega kao što je to svojedobno bio slučaj sa sv. Augustinom i C. S. Lewisom.

Konačno, protivno popularnomu mitu, apologetika doista jest učinkovita. Primjerice, apologetska služba Williama Lanea Craiga pomogla je u stvaranju ozračja u SAD-u i šire u kojemu se racionalnim i smislenim smatra vjerovati u kršćanske istine. Nadalje, kao što sâm Craig svjedoči, njegova apologetska služba pomogla je brojnim kršćanima u vremenima sumnje, a brojni su ljudi postali kršćanima nakon što su bilo poslušali Craigovo predavanje bilo pročitali njegova djela. Craigovo je djelo utjecalo na obraćenje i nekih od ljudi koji danas pišu za Konzervativac. No Craig je samo jedan od brojnih apologeta koji svojim djelovanjem pokazuju da itekako ima smisla uložiti svoje vrijeme u apologetsku pripravu.

3. Što ako nemamo obrazloženje nade?

Međutim, što ako kršćanin nema obrazloženje nade ili je „obrazloženje nade“ koje nudi filozofijski i teologijski manjkavo jer je riječ o osobi koja nema ni mogućnosti ni resurse ni vremena baviti se apologetikom? Znači li to da je riječ o manje vrijednome kršćaninu? K tomu, je li njegova vjera uopće razumna i opravdana ako nije utemeljena na dobrim i primjerenim argumentima u prilog kršćanstva?

3.1. Prvenstvo općega poslanja

Dvije bih stvari htio istaknuti s obzirom na spomenuta pitanja. Prvo, premda smatram da je u naše doba, koje je puno izazova i prjepreka za vjeru, važno ljudima objasniti zašto vjerujemo, temeljnije je poslanje ono opće (cf. Mt 28,19-20). Zamislimo nepismenu baku iz Zagore koja ne može izložiti argumente za Božju opstojnost, Isusovo božanstvo i uskrsnuće, apostolsko nasljedstvo, nužnost nezabludivoga Učiteljstva itd. Kako bi se ona uopće mogla baviti apologetikom? Očito je da ne bi, barem ne na akademski način. Ipak, smatram da i za nju kao i za sve ostale kršćane vrijedi poziv da bilo riječima bilo djelima svjedoči Isusa Krista ljudima oko sebe. Živeći svoju vjeru u skladu s onim što Krist naučava, život te bake postaje svojevrsna apologetika – apologetika ljubavi.

3.2. „Svi ljudi imaju razlog, ali svi ljudi ne mogu ponuditi razlog“

Drugo, čak i ako osoba ne može ponuditi ni jedan adekvatan argument za istinitost kršćanstva ili ako joj nije dostupna nikakva dokazna građa u korist kršćanskoga teizma, to ne znači da je njezina vjera iracionalna. Radije, smatram da je vjernik racionalan u svome vjerovanju i u odsudstvu argumenata i dokazne građe. Vjernik je tako racionalan i opravdan vjerovati u Boga zbog samoovjeravajućega svjedočanstva Duha Svetoga (William Lane Craig); ili, vjerovanje u Boga temeljno je na ispravan način (eng. properly basic belief) jer je oformljeno u kontekstu određenih iskustava (Alvin Plantinga), primjerice, iskustva Božje prisutnosti u molitvi, sakramentima ili liturgiji; ili, vjera je racionalna ne zato što bi bila utemeljena na eksplicitnim razlozima (analiza, argumentacija, dokazna građa, istraga itd.), nego na akumulaciji implicitnih i latentnih razloga (prethodne vjerojatnosti i/ili moralne predispozicije) koje vjernik može, ali ne mora eksplicirati (rani John Henry Newman). To znači da vjernik može znati da je kršćanstvo istinito, a da nije u stanju pokazati njegovu istinitost.

I doista, brojni ljudi jednostavno neće moći artikulirati razloge zašto vjeruju (djeca i neuki ljudi) ili će ga izraziti na neformalan ili čak neadekvatan način („Pogledaj uređenost i ljepotu svijeta. Zar to nije dokaz da Bog postoji?“), ali to, kao što smo vidjeli ranije, ne znači da nemaju razlog(e) za vjeru. Kao što Newman piše, velik broj ljudi možda loše argumentira, ali dobro rasuđuje, odnosno njihovi navodni razlozi nisu pravo mjerilo njihovih stvarnih razloga (cf. US, XI, 16). Newman na drugome mjestu napominje da „[v]jera ne može postojati bez temelja ili bez objekta; ali ne slijedi da bi svi koji imaju vjeru trebali prepoznati i biti u stanju izraziti ono u što i zašto vjeruju“ (ibid, XIII, 4). Drugim riječima:

„Svi ljudi rasuđuju, tȁ rasuđivati nije ništa drugo doli steći istinu na temelju prethodne istine, bez intervencije osjetila… No ne reflektiraju svi ljudi o vlastitim rasuđivanjima, još manje istinski i točno, kako bi udovoljili svomu vlastitom smislu, već samo proporcionalno svojim sposobnostima i dostignućima. Drugim riječima, svi ljudi imaju razlog, ali nije tako da svi ljudi mogu ponuditi razlog“ (ibid, XIII, 9, naglašavanje moje).

Složio bih se s Craigom, Plantingom i Newmanom da je naša vjera racionalna i opravdana bez poznavanja argumenata i dokazne građe u prilog kršćanstva. Ako ne možete ponuditi razlog zašto vjerujete, to ne znači da nemate razlog za vjeru niti da je vaša vjera iracionalna. To samo znači da razloge za vjeru (još) niste iznijeli na vidjelo. No to što neki kršćani ne mogu pokazati zašto je kršćanstvo istinito, ne znači da apologetika nema smisla. Radije, imajući na umu njezine koristi i blagodati, bavit ćemo se njome u skladu s vremenom, sposobnostima i resursima koji su nam na raspolaganju.

3.3. Komu je mnogo dano, od njega će se mnogo iskati…

Što se potonjega tiče, vjerujem da bi se ovdje mogle primijeniti Gospodinove riječi: „Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati. Kome je mnogo povjereno, više će se od njega iskati“ (Lk 12,48). Ako nam je Gospodin dao intelektualne sposobnosti da dublje proučavamo vjeru i obrazloženje nade koja je u nama, propust bi bio ne iskoristiti ih. A velik broj nas kršćana ima i dovoljno vremena, iako ga često tratimo. Iz tog nas razloga sv. Pavao upozorava: „Razmotrite dakle pomno kako živite! Ne kao ludi, nego kao mudri! Iskupljujte vrijeme jer dani su zli! Zato ne budite nerazumni, nego shvatite što je volja Gospodnja!“ (Ef 5,15-17). Prema tome, ako imamo vremena, mogućnosti i resurse, dobro bi bilo s vremena na vrijeme proučavati apologetsku literaturu i općenito se intelektualno izgrađivati da ne bismo završili poput onoga zloga i beskorisnoga sluge koji je potratio talenat koji mu je gospodar povjerio (cf. Mt 25,14-30; Lk 19,11-27).

Zaključak

Vratimo se sada našemu pitanju s početka teksta: „Čemu još apologetika?“ U potrazi za odgovorom na to pitanje prvo smo vidjeli da se ljubav i istina u apologetskome dijalogu ne isključuju, a rekao bih da bi hoćemo li dati prednost ljubavi ili istini trebalo ovisiti prije svega o kontekstu i/ili osobnoj povijesti nas i naših sugovornika. Potom smo vidjeli da apologetika može pomoći ukloniti intelektualne prjepreke kršćanstvu i razriješiti sumnje. Konačno, premda apologetika ima odlučujućega uspjeha kod relativno malenoga broja ljudi, riječ je o utjecajnoj manjini koju Duh Sveti može iskoristi za preobrazbu kulture.

Prema tome, kao kršćani trebamo se intelektualno izgrađivati i promišljati o razlozima nade koja je u nama (cf. 1 Pt 3,15) primjereno našim sposobnostima, dostupnomu vremenu i resursima. A argumente i dokaznu građu koje smo stekli proučavanjem i promišljanjem možemo, ovisno o potrebi i okolnostima, izložiti svomu sugovorniku, ali „blago i s poštovanjem“ (1 Pt 3,16). Jer tko zna? Možda će mu upravo naši argumenti izloženi u ljubavi biti poticaj da prigrli kršćanstvo.

Luka Ilić

Korištena literatura

• John Henry Newman. 1909. Fifteen Sermons Preached before the University of Oxford (London: Longmans, Green and Co.), http://newmanreader.org/works/oxford/index.html.