Čovjek je biće koje traga, biće koje osjeća čežnju za nečim višim od samoga sebe, za upotpunjenjem, za smislom i svrhom. Čovjek to upotpunjenje najprije traži u stvarima ovoga svijeta: bogatstvu, užitku, slavi i častima, moći itd. Međutim, čovjek ubrzo otkriva da se njegovo srce ne zadovoljava time. Štoviše, njegovo se srce ne može zadovoljiti time jer su to prolazne i krhke stvari. Riječima Petra Preradovića (Ljudsko srce):
Ljudskom srcu uvijek nešto treba,
Zadovoljno nikad posve nije:
Čim željenog cilja se dovreba,
Opet iz njeg sto mu želja klije.
Austrijski psiholog Viktor Frankl prepoznao je tu čovjekovu težnju za smislom, upotpunjenjem i koliko je osmišljavanje vlastitoga života važno za ljude, a naročito za preživljavanje najvećih životnih izazova i tragedija. Frankl na temelju vlastitoga iskustva ističe da su zatočenici u nacističkim koncentracijskim logorima imali veću šansu preživljavanja ako su posjedovali smisao. To im je omogućilo da vide svjetlo na kraju tunela, da ustraju unatoč patnjama koje su pretrpjeli i da u konačnici prežive.
Ima li nade za nas?
Dok je Frankl govorio o tome da je imati bilo kakav smisao bolje nego uopće ne imati smisao života, svejedno se ovdje pitamo: „Zar postoji samo smisao koji sami možemo osmisliti, a koji nije usidren u nekoj višoj zbiljnosti?“ Naime, ako ne postoji Smisao ili Logos koji daje smisao i svrhu kako našim životima tako i čitavoj povijesti, a ujedno smo svjesni da toga Smisla nema, nismo li osuđeni živjeti barem u prividu, ako ne i u laži, poput Cyphera iz Matrixa (1999)? Ako ne postoji Smisao, onda u punome smislu ne postoje smislovi, odnosno nema „objektivnoga“ smisla života, prvenstveno zato što bi ovaj svijet bio bez metafizičkoga temelja, smisla i svrhe.
Kao što američki filozof W. T. Stace objašnjava, ako nema Boga ili Smisla na nebu i ako, k tomu, živimo u svijetu bez svrhe kojim upravljaju slijepe sile i zakoni, „i čovjekov [je] život nesvrhovit i besmislen. Sve je uzaludno, svaki je napor u konačnici beskoristan. Čovjek, naravno, može tragati za odvojenim ciljevima, novcem, slavom, umjetnošću, znanošću, i iz njih zadobiti užitak. Međutim, njegov je život prazan u svome središtu. Iz toga je razloga duh modernoga čovjeka nezadovoljan, razočaran, nemiran“ (Stace 1967, 7–8). U takvome bi jednom svijetu oni nietzscheovski luđaci, koji bi upozoravali na smrt Smisla, bili takoreći zlikovci jer ljude pokušavaju osloboditi od iluzije koja im daje smisao da bi im zauzvrat dali slobodu, pa makar to bila sloboda u turobnoj zbilji. Oni pak koji poput Cyphera svjesno ili ne[1] žele ljude držati u iluziji bili bi istinski junaci zato što žele spriječiti nietzscheovske luđake koji ljudima žele oduzeti smisao ma koliko lažan bio. Sve je to, jasno, problem ako Smisao ne postoji.
No pretpostavimo na trenutak da su nietzscheovski luđaci u pravu i da doista nema Smisla, da doista nema Logosa. Ne znači li to da smo obična kozmička siročad bačena u svemir, proizišla iz ništavila i određena za ništavilo? Ako je svijet bez svrhe i smisla, ako je ispunjen apsurdom za apsurdom i tolikim okrutnostima, patnjom i zlima, ako su naš izvor i uvir ništavilo, kako uopće možemo gajiti nadu u bilo što? Ima li išta onkraj koprene smrti? Nije li smrt kraj našega životnog puta? Nije li A. B. Šimić u pravu kada o smrti piše: „Moj svršetak njen pravi je početak: kad kraljuje dalje sama“ (Smrt i ja)? Nije li nada u tome slučaju opasna iluzija koja nas može odvesti u naivni optimizam, lišen svakoga dodira sa stvarnošću? Možemo se zamisliti sretnima dok guramo kamen uz planinu, pa čak i nadom protiv svake nade tvrditi da ćemo jednom prilikom uspjeti dogurati kamen do vrha i da se neće skotrljati natrag. Međutim, ako ta nada nije utemeljena u nečemu višemu i čvršćemu, sve je to obična tlapnja i samozavaravanje. Sve bi nas ovo moglo natjerati da se složimo s Redom iz Iskupljenja u Shawshanku: „Nada je opasna stvar. Nada može izluditi čovjeka.“ Pitamo se stoga: „Ima li nade za nas?“
Mogli bismo ovdje pomisliti da se ipak nekako sami možemo izvući iz te kace. Pritom ne mislim na ranije spomenuto samozavaravanje da pokušamo nekako smisleno živjeti premda nema Smisla, nego da svojim silama, prvenstveno razumom i voljom, možemo izgraditi kulu babilonsku i tako se sami spasiti. Je li to dobar temelj za nadu? Premda možemo znati da Bog opstoji i da je duša besmrtna, premda možemo znati koje nam je dobro činiti a koje zlo izbjegavati, ipak u dubini svoga bića otkrivamo da često ne uspijevamo u tome kako bismo trebali. K tomu, slutimo da smo u ovaj svijet postavljeni za nešto više; za nešto što nadilazi sve naše argumente, pojmove i umotvorine, sve slike koje bi naša mašta mogla iznjedriti, sve dobro koje bismo mogli učiniti; za nešto što će smiriti naše srce. Naše nas sposobnosti, moći i nastojanja mogu dovesti do određene točke, ali onda uočavamo ponor koji svojim silama nikako ne možemo premostiti. Čak i da mi i ovaj svijet nismo nagrđeni grijehom, ne bismo mogli sami prevladati taj jaz između nas i Trojedinoga Boga. Ponovno se stoga pitamo: „Ima li nade za nas?“
Isus Krist kao cilj našega traženja
Odgovor pronalazimo u Božjoj objavi, odnosno u Njegovu priopćavanju samoga sebe čovjeku, prvenstveno po Isusu Kristu. Upravo nam kršćanska objava daje odgovor na pitanje o nadi i predstavlja most koji premošćuje jaz između Trojedinoga Boga i nas. Kršćanstvo prepoznaje da je čovjek biće koje traga. Međutim, protivno ateizmu koje u najboljemu slučaju nudi nekakav subjektivni smisao bez Smisla, odnosno cypherovsko samozavaravanje, kršćanstvo nudi ispunjenje čovjekove najdublje čežnje. Sveti Augustin tu je čovjekovu čežnju izrazio sljedećim riječima: hvaliti te želi „čovjek, sićušan djelić tvoga stvorenja. Ti ga potičeš da traži radost hvaleći tebe, jer si nas stvorio za sebe, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi“ (Ispovijesti).
Kršćanstvo naviješta da ispunjenje te naše najdublje čežnje ne dolazi po našim nastojanjima, ma koliko ona bila plemenita, niti po nekome utopijskom političkom sustavu; to ispunjenje ne dolazi ni po kakvome stvorenju. Radije, to ispunjenje dolazi od Isusa Krista, po Isusu Kristu i u Isusu Kristu. Drugim riječima, ta čovjekova čežnja svoje ispunjenje nalazi u utjelovljenju. Ili kao što je to J. R. R. Tolkien izrazio u kontekstu Međuzemlja: „Oni [od Stare Nade] kažu da će sâm Jedini ući u Ardu, iscijeliti ljude i svo oskvrnuće od početka do kraja“ (Athrabeth Finrod ah Andreth). Ta nada da će sâm Bog ući u grijehom i smrću nagrđeni svijet, iscijeliti ljude i obnoviti cjelokupno stvorenje ostvarila se utjelovljenjem Vječne Riječi, a svoje konačno ispunjenje doživjet će kada Gospodin ponovno dođe u slavi.
Međutim, čovjek nikada ne zaboravlja i ne smije zaboraviti da je ovdje na zemlji putnik, hodočasnik. Čovjek živi istodobno već i ne još: već sada ima udjela u božanskome životu, ali to još nije to jer ga punina čeka kada bude gledao Boga ne u zrcalu, u zagonetki, nego licem u lice (usp. 1 Kor 13,12). Čovjek, koji je krštenjem postao dijete Božje i hram Duha Svetoga, hodočasti u vječni život, domovinu koja je na nebesima, Nebeski Jeruzalem, gdje će gledati Boga licem u lice i biti dionik samoga božanskog života.
Imajući sve to na umu, nada je iz kršćanske perspektive iščekivanje da će Bog dovršiti djelo započeto u nama i da ćemo biti baštinici Božjih obećanja: „Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube“ (1 Kor 2,9). Što je onda nada? Riječima Katekizma Katoličke Crkve, ufanje ili nada bogoslovna je krepost „po kojoj čeznemo za nebeskim kraljevstvom i vječnim životom kao za svojom srećom, stavljajući svoje pouzdanje u Kristova obećanja i oslanjajući se ne na svoje sile, nego na pomoć milosti Duha Svetoga“ (KKC 1817).
Čovjek pred preuzetnošću i očajem
Međutim, čovjek na svome putu nailazi na prepreke koje žele umanjiti, pa i uništiti našu nadu. Prva je prepreka preuzetnost, a druga očaj. Preuzetnost je lažna nada da će sve ipak biti dobro, ali ta nada nije utemeljena ni na čemu. Mi više nismo na putu, nismo više hodočasnici, nego se ponašamo kao da je ispunjenje već došlo, kao da smo prispjeli na svoj cilj. S jedne strane, tvrdim da nešto mogu ostvariti bez Boga („sâm ću se ja već spasiti“), a s druge tvrdim da ništa ne trebam činiti, odnosno da će to Bog ostvariti bez mene („Bog će to već srediti, a ja ne trebam činiti apsolutno ništa“).
Očaj nas pak želi uvjeriti da je ne još trajno stanje, da ispunjenje nade nikada neće doći. Štoviše, očaj nas želi uvjeriti da ispunjenje nade ne može doći. Očaj je odluka protiv Isusa Krista, nijekanje našega otkupljenja i nade u uskrsnuće. Očaj niječe da smo stvoreni za više, da smo stvoreni za samoga Boga. U korijenu je očaja acedia ili „podnevni demon“, kako su je nazivali pustinjski oci, a riječ je o kombinaciji zamora, tuge i nedostatka svrhe u životu, oduzimajući čovjeku njegovu sposobnost za radost ostavljajući ga praznim i bez smisla. Acedia je duhovna žalost pred božanskim dobrom u čovjeku. Ona je lažna poniznost: čovjeku je teško prihvatiti uzvišenost i zahtjevnost vlastitoga poziva kao djeteta Božjega, pa se povlači, klone duhom i postaje nevoljan biti ono što doista jest. Iz toga je razloga acedia u korijenu očaja: s vremenom prelazi iz emocije u intelektualnu odluku te postaje svojevrsno bježanje od Boga i od „veličine“ na koju je čovjek pozvan. Prema njemačkome filozofu Josefu Pieperu: „Acedia je, u konačnici, ‘detestatio boni divini’ (odvratnost prema božanskome dobru, op. a.), s čudovišnom posljedicom da čovjek, nakon promišljanja, izričito želi da ga Bog nije oplemenio, nego da ga je jednostavno ‘ostavio na miru’“ (Pieper 2012, 120).
Lijekovi protiv preuzetnosti i očaja
Prepoznajemo tako da su preuzetnost i očaj smrtni neprijatelji nade. Ako im se ne odupremo, njihov će otrov usmrtiti nadu. No koji je lijek protiv njihova otrova? Kako nada može preživjeti pred tim naoko strašnim izazovima? Kako se boriti protiv preuzetnosti i očaja? Tako što ćemo njegovati velikodušnost, poniznost, strah Božji i prijateljstvo s Bogom.
Velikodušnost
Obično velikodušnost povezujemo s nesebičnim davanjem, darežljivosti i širokogrudnosti, ali to su više očitovanja velikodušnosti. Radije, velikodušnost (lat. magnanimitas) je, riječima Josefa Piepera, „težnja duha prema velikim stvarima, extensio animi ad magna. Čovjek je velikodušan ako ima hrabrosti težiti onome što je veliko i ako postane toga dostojan“ (ibid., 101). Velikodušnost tako proizlazi iz toga da je čovjek kao slika Božja (imago Dei) stvoren za nešto više, kao dijete Božje stvoren je za nadnaravno blaženstvo. Velikodušnost je tako hrabrost da težimo za veličinom, a odgovara ignacijevskomu magisu. Riječ je o težnji za više, odnosno za onim što nam više pomaže rasti u ljubavi prema Bogu i bližnjima, za onim što nam više pomaže njegovati odgovarajući odnos prema stvorenju, za onim što nas više približava svrsi za koju smo stvoreni – dioništvu u božanskome dobru. Velikodušnost nas podsjeća da cilj našega života nije ništavilo. K tomu, nismo stvoreni za osrednjost, za biti mediokriteti, nego nas je Trojedini Bog iz ljubavi stvorio da bismo postali dionici Njegova blaženog života.
Poniznost
Poniznost je pak spoznaja i prihvaćanje toga da između Stvoritelja i stvorenja postoji neizmjerna udaljenost: „Ne može se opaziti neka sličnost između Stvoritelja i stvorenja a da se između njih ne opazi još veća različitost“ (IV. lateranski sabor). Što god mogli reći o Bogu, uvijek trebamo imati na umu da On neizmjerno nadilazi sve naše kategorije. Čovjek je stvorenje, ograničen, krhak, promjenjiv, kontingentan, odnosno postoji, ali isto tako mogao je ne postojati. Bog je pak svemogući Stvoritelj, nepromjenjiv, apsolutno savršen, blažen u samome sebi, metafizički nužan, temelj i svrha svega što postoji, no isto tako taj je Bog savršeno dobar i sama ljubav. Katekizam podsjeća da nas je Bog slobodno stvorio i pozvao na zajedništvo s Njim: „Bog, neizmjerno savršen i blažen u sebi samome, u naumu čiste dobrote, slobodno je stvorio čovjeka da ga učini dionikom svoga blaženog života“ (KKC 1). Drugim riječima, nisam morao postojati, nego postojim jer me je Bog htio, jer me je stvorio iz ljubavi i za ljubav (vidi Mudr 11,24–25: „Jer ti ljubiš sva bića i ne mrziš ni jedno koje si stvorio. Jer da si štogod mrzio, ne bi ga ni stvorio. A kako bi išta moglo opstojati ako ti ne bi htio? Ili se održati ako ga ti nisi u život dozvao?“). Spoznajem i prihvaćam tko sam po svojoj naravi: ne niječem da sam stvoren na sliku Božju, ali se ni ne uznosim tako što se stavljam na istu razinu s Bogom. Ja sam Božje stvorenje: Bog je moj izvor i moj uvir; On je temelj, razlog i svrha moga postojanja. No pritom nisam prepušten samome sebi: u aktualnome redu Providnosti vrijedi ne samo da me je Bog stvorio, da me uzdržava u postojanju, da mi daje moć djelovanja i da me usmjerava k mome naravnom cilju, nego me je i odredio za nešto više: za vječno zajedništvo s Njim, za nadnaravno blaženstvo.
Strah Božji
Strah Božji isto nam tako pomaže u borbi protiv preuzetnosti i očaja. U svome nesavršenom obliku strah Božji očituje se u strahu da sagriješim jer se bojim gubitka vječnoga života, odnosno strah me je vječne kazne ili pakla. Tu je riječ o ropskome ili služinskome strahu. Ipak, premda je nesavršen, taj je strah od vječne kazne dobar i dolazi od Duha Svetoga. Naime, može pripraviti put pravoj ljubavi prema Bogu (caritas) te je „početak mudrosti” (Ps 111,10) jer dušu oraspoložuje i pripravlja za mudrost. Ipak, kako raste istinska ljubav prema Bogu (caritas), taj se strah preobražava u „sinovski“ ili „čisti” strah koji se više boji grijeha nego kazne, pa čak raste zajedno s ljubavlju. Drugim riječima, strah me je učiniti grijeh jer šteti mojoj ljubavi prema Bogu, umanjuje ju. Strah Božji tako jamči autentičnost nade: sprječava da se nada izrodi u umišljenu, preuzetnu sigurnost ispunjenja, podsjećajući da ispunjenje još nije ostvareno i da je čovjek na putu (status viatoris) i dalje izložen blizini ništavila. Iz toga je razloga Pashazije Radbert mogao reći: „Sveti strah čuva vrhunac nade“ (citirano u: Pieper 2012, 134).
Prijateljstvo s Bogom
Konačno, prijateljstvo s Bogom također je lijek protiv preuzetnosti i očaja. Naime, naša nada nije samo iščekivanje nečega, već nekoga. U Iskupljenju u Shawshanku Redovu nadu ne hrani Zihuatanejo kao takav, nego iščekivanje susreta s Andyjem, susreta s njegovim prijateljem. Dok se vozi prema meksičkoj granici, Red izgovara riječi čežnje, riječi nade:
Tako sam uzbuđen da jedva mogu mirno sjediti ili zadržati ijednu misao u glavi. Mislim da je to uzbuđenje koje samo slobodan čovjek može osjetiti – slobodan čovjek na početku dugoga putovanja čiji je ishod neizvjestan. Nadam se da ću uspjeti prijeći granicu. Nadam se da ću vidjeti svoga prijatelja i rukovati se s njim. Nadam se da je Tihi ocean plav kao u mojim snovima. Nadam se.
Temelj naše nade nije neko mjesto, nego iščekivanje susreta s našim Otkupiteljem, našim Spasiteljem, našim Prijateljem, našim Ljubljenim. To smo pak prijateljstvo pozvani živjeti već ovdje, tragajući za svojim Ljubljenim i Prijateljem u svojoj svakodnevici, bivajući u Njegovoj prisutnosti, susrećući se s Njim u molitvi i sakramentima i otkrivajući Njegovo lice u licima bližnjih i u svemu oko nas.
Kako njegovati nadu?
To nas dovodi do pitanja: „Kako njegovati nadu?“ Nadu izražavamo i hranimo molitvom, a posebno Očenašom, „koji je sažetak svega što nam ufanje daje željeti“ (KKC 1820). U ovome kontekstu posebno vrijedi istaknuti ignacijevsku molitvu egzamena koja nam pomaže prepoznati znakove i tragove Božje prisutnosti u svojim životima, otkrivati oaze utjehe i života u svojoj svakodnevici. Posljedično nam pomaže postati svjesnijima da je Bog već ovdje i sada uz mene, da je već ovdje i sada dio moga života, a ne samo Onaj koji me čeka nakon moje smrti. Upravo to iskustvo Božje prisutnosti ovdje i sada ispunja me nadom da će me On, moj Prijatelj i moj Ljubljeni, čekati i u vječnosti. Drugim riječima, egzamen mi pomaže njegovati život u nadi, da se u svakoj prilici uzdam da ću, uz milost Božju, ustrajati do kraja i „postići nebesku radost kao vječnu Božju nagradu za dobra djela izvršena s Kristovom milošću“ (KKC 1821).
K tomu, ustrajnom i vjernom molitvom, pogotovo egzamenom, usklik iz Gospina Veliča postaje sve više naš: „Velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo“ (Lk 1,49). Uočavamo koliko Bog djeluje u našim životima, koliko mu je stalo do nas i koliko nas ljubi. To jača našu vjeru da „Bogu ništa nije nemoguće“ (Lk 1,37), a ujedno otkrivamo da se Njegova svemoć ne očituje samo u stvaranju i uzdržavanju svega što postoji, niti samo u upravljanju cjelokupnim svemirom i poviješću, nego prvenstveno u praštanju i milosrđu: „A ti si milostiv svemu jer možeš sve“ (Mudr 11,21). Tako uvjerenje u Božju svemoć umnožava našu vjeru:
Ništa ne može tako učvrstiti našu vjeru i našu nadu koliko uvjerenje, duboko ucrtano u naše duše, da Bogu ništa nije nemoguće. Jer sve ono što će nam se kasnije predložiti da trebamo vjerovati, makar to bilo najveće i najneshvatljivije i nadilazilo prirodni red stvari, ljudski će razum lako i bez ikakva kolebanja uz to pristati pošto je razumio pojam božanske Svemogućnosti. (KKC 274)
Ove nam riječi Katekizma pokazuju da uvjerenje u Božju svemoć također učvršćuje našu nadu jer nam jamči da Svesilni neće prestati ovdje i sada očitovati velika djela u našim životima, da nas neće napustiti i da doista može dovršiti djelo započeto u nama.
Nada je jedna od najboljih stvari
Ima li onda nade za nas? Da, a ta se nada sastoji u tome da ćemo, budemo li ustrajali na putu prema Nebeskome Zihuatanejou, susresti svoga Prijatelja i Ljubljenoga, gledati ga licem u lice i biti zajedničari Njegove naravi. Prema tome, nema nam druge nego složiti se s Andyjem Dufresnejom: „Nada je dobra stvar, možda najbolja među stvarima, a nijedna dobra stvar ne umire“.
Luka Ilić
Bibliografija
Pieper, Josef. 2012. Faith, Hope, Love (San Francisco: Ignatius Press).
Stace, W. T. 1967. Man Against Darkness and Other Essays (Pittsburgh: University of Pittsburgh Press).
[1] Naime, Cyphera ne zanimaju toliko drugi ljudi koliko želja da uživa u okusu svoga odreska.